*... Bivše djevojčice & Bivši dječaci ...*
11 uri navečer.
Ja, prija, kauč, kile kokica i P.s. I love you.
Strašno.
Mislila san da poslje Titanica više nikad nebi proplakala na neki film.
Odsad san samo na komedijama.
Definitivno.
***
Inače, u zadnje vrime, često su me pitali di lutan mislima.
Sidin, tu san, sve čujen, a ništa ne registriran.
Prestrašno.
Možda se samo bojin one da je vraćanje na staru ljubav čitanje priče kojoj unaprid znamo početak i kraj.
A i sredinu.
Sva mista smo prošli, sve teme obrazložili, i ništa više ne može biti kao onaj prvi, drugi i stoti put- dok smo *mi* bili aktualni.
Nema te stvari koju nisan u glavi okrenula na sto mogućih i nemogućih načina.
I odlučila.
Neću mu se vratiti.
Opet san ga ostavila u suzama, kao i onaj zadnji put.
Ali, ovaj put je bilo drugačije.
Ovaj put san i ja otišla u suzama, jedva izgovoreći mu da jednostavno... priko nekih stvari ne mogu prić.
On je na to reka:
Volin te.
Ali se nisan okrenula.
Jednostavno, to nije dovoljno.
Od tada je prošlo 15-ak dana.
I danas san zaključila.
Ne može se on uvalit u moj život kad mu padne na pamet.
Kad vidi da mi prilazi neko drugi.
Kad počne osjećat ljubomoru.
Jednostavno, ne može.
Prelazi u
*riznice sjećanja*. I to mu je previše.
A ja...
Iman drugoga.
I šta mi fali?
Ništa. Ama baš ništa.
Feels good. :D
23:30 ,
Komentiraj { 7 }
Print
