24

nedjelja

siječanj

2021

Pričaj mi...

Pričaj mi o slobodi.
Pričaj mi o danima kada smo bezbrižno gradom šetali.
Pričaj mi...
Pričaj mi o ljubavi koju smo osjećali,
Pričaj mi o sreći koji smo nesebično dijelili.
Pričaj mi...
Pričaj mi o slobodi.
Pričaj mi o suncu što jutrom zrake baca,
Pričaj mi o životu bez poraza.
Pričaj mi...
Pričaj mi o oblacima što nebom plove,
Pričaj mi o cvijeću što te ljepotom svojom zove.
Pričaj mi o pticama što visoko lete.
Pričaj mi o ljetnom povjetarcu što valove lomi,
Pričaj mi...
Pričaj mi slobodi...
Pričaj mi o snijegu što djeci osmjeh mami,
Pričaj mi da nam dolaze bolji dani.
Pričaj mi...

31

subota

listopad

2020

Debela!

Svatko od nas ima neku borbu, ne mislim na onaj težak križ, već baš na borbu. Razlika između križa i borbe za mene je otprilike ovakva, borba je nešto što te prati trenutno, nešto pomalo i nebitno, npr. dobila sam 5 kg ne stanem u omiljene traperice, to je borba. Križ je nešto što te prati cijeli život, nešto što ti je određeno pri rođenju, križ koji je toliko težak, kojeg jedva nosiš, ali svaki puta kada padneš, uvijek se za njega uhvatiš i ustaneš i kreneš dalje.

Pogledam li sebe prije 10 g. i sebe danas zapitam se gdje je nestalo moje samopouzdanje, umjesto da ga gradim i što idem starija da raste iz dana u dan sve više i više, ono pada... U čemu griješim? Borba je to koju vodim ovih nekoliko mjeseci, ustvari...lažem...borba je to koju vodim već nekoliko godina. Borba je to koja me dovela do toga da se nisam mogla pogledati u ogledalo. Debela sam! Debela! Debela sam! Što znači debela? Ta riječ mi trenutno nikako ne sjeda i kad je izgovaram smijem se :))) No, do prije nekoliko tjedana ta riječ bi me slomila, slomila bi me toliko da sam plakala satima. Da, plakala sam, satima, nije me sram priznati da sam nekoliko puta u ovih par mjeseci doživjela slom koji ne koštao toga da ne odem na godišnji odmor jer sam debela, jer mi kupaći ne stoji onako treba, tj. onako kako vidim na instagramu da treba stajati, doživjela sam slom da sam na posao svaki dan išla taxiem, sva sreća, pa ne radim daleko, inače bi svu plaću dala taxistima. Išla sam taxiem jer nisam željela da ne ljudi gledaju na ulici, da gledaju moju veliku rit i da kažu ''vidi ju, što je debela''.

Ono čega me najviše bilo strah se upravo i dogodilo. Išla sam po špeceraj, ujutro, rano...nigdje nikoga na cesti samo ja i meni u susret dolazi dostavljač na biciklu i kaže ''šta gledaš debela, vozi bicikl malo''...gotovo! Ne samo da sam zaboravila pola toga što moram kupiti, nego sam zamalo ostavila i vrećicu na blagajni, teta blagajnica me podsjetila ''a vrećica?'', a da,da... Ne bi me sve to toliko slomilo da se nisam trudila promijeniti se i skinuti te nakupljene kilograme.

Iako sam u 4 god. natukla nekih 15 kg zbog uredskog posla i 0% kretanja, i dalje sam mogla u Zari i Mangu kupiti hlače, bila je vel. bila 42-44, stajale su mi k'o salivene. I zato me ovo ''debela'' izjedalo jer kako mogu biti debela, ako Zara ima hlače za mene, majice da i ne pričam, vel. M idealna, ali ja sam debela!!!!!!
Od srednje škole, pa sve do svoje 25-te imala sam između 63-67 kg, to je bila moja težina, na visinu od 173 savršeno! Onda se sve to nekako popelo od 72-75, ok...par kg više, ništa strašno, imam obline, sve 5. Onda sam u svibnju ove godine nakon dugo, duuuugoooo vremena odlučila kupiti vagu. Sva nadobudna, uzbuđena, došla doma, stavila baterije, skinula sve osim gaća i vaga pokaže 87! Šok i nevjerica jer sam još uvijek u glavi imala samo tih 75. To je bio prvi slom i odluka sa skinem minimalno 10 kg.

Skinula sam neku fitness aplikaciju, poslala sam hrpu upita fitness trenerima, rekoh idem, sad ili nikad! Prijatelji moji, njihove cijene...OMG!!!!! Koliko plaću moraš imati da bi za 12 treninga mjesečno dao 3500 kn + kupovina zdravih namirnica + članarina u teretani?? No way! Odustala sam od trenera, odlučila uzeti stvar u svoje u svoje ruke, iako bi voljela raditi s nekim par mjeseci tko je profesionalan i tko zna što radi, netko tko će mi malo bolje objasniti teretanu i način vježbanja tamo, ali bez vrtoglavih cifri, ako netko zna nekoga JAVITE!

I tako, skinula ja taj fitness app i krenula vježbati. Nakon dva mjeseca vježbanja 2 kg manje, 3 cm manje u bokovima i 2 cm manje u struku. Mojoj sreći nije bilo kraja! Iako nisam puno izgubila na težini, ali rezultati fotka od prvog tjedna vježbanja u usporedbi sa osmim i desetim tjednom bili su ogromni. Čula sam ja da je mišić teži od masnoće i da vaga nije bitna, bla, bla...da...nije bitna vaga, ako imaš 70 kg i visok si 173, ali ako imaš 87,88 kg i više, a visok si 173 - vaga je bitna! Možda griješim, ne znam...
Obzirom da na početku nisam pazila na prehranu, nakon prvih dva do tri mjeseca vježbanja iz sobe kreće i zdrava prehrana. Pomislila sam, ako sam bez plana prehrana ostavrila ovaj rezultat, kako će tek biti super sa prehranom. I krećem sa salatom od tune, puretine, avokado, brokula, špinat, jaja, posni sir, zrnati sir...oni rižini krekeri koji valjaju ništa...fuj,bljak...samo zdravo jer gubimo kilograme. Ne, ja nisam gubila kilograme, ja sam sa 84 kg u mjesec dana takve zdrave prehrane došla na 88, sada sam već u fazi kada u Zari nema hlača za mene, ali s.Oliver ima ( 44 idelano :)) ). Slom! Živčani slom! Nikad neću smršaviti! Debela sam! Debela! DEBELA!!! Što radim krivo? Vježbam, hranim se zdravo, a ja bujam! Kilogrami se gomilaju, napuhnuta sam, izgledam ko trudnica u 5-tom mj. trudnoće...ŠTO NE VALJA????

Toliko već očajna od sline želje da promijenim nešto u svom životu, nešto što pokušavam još od onih 72 kada sam mislila da je lako doći ponovno na 67, toliko očajna što ovo nisam ja, toliko očajna što ne znam gdje griješim, toliko očajna i žalosna što se ne sjećam kad sam supruga posljednji puta poljubila, toliko očajna da sam se samoj sebi gadila kad bi se pogledala u ogledalo, toliko očajna da sam se prestala šminkati, kosu koju sam inače prala svaki drugi dan, sad bi je oprala dva puta tjedno jer nema smisla, ionako sam debela, koga briga...malo se otuširam i to je to. Vesta, traperice, tenisice...to je to, što će mi drugo kad sam debela. Kakva bluza, kakav sako, kakve hlače na peglu...ma kakva haljina, ja sam debela, ja to ne mogu, ja to ne smijem nositi!

Pitam se da li otkrivam previše? Da li bi trebala sve ovo zadržati za sebe i svoje najbliže? Ali zašto? Zašto kad znam da nisam sama, kad znam da nas ima još, ima nas na tisuće! Znam da postoje i oni koji se cijeli život bore sa viškom kilograma što zbog zdravstvenih problema, što zbog nemarnosti...znam da je njima teže i znam da je njihova borba veća, ali ja nisam u njihovoj koži i ne mogu u potpunosti razumjeti borbu koju vode, ali ja razumijem borbu koju ja vodim.

Ne mogu se načuditi samoj sebi koliki utjecaj imaju društvene mreže na samopouzdanje, čak i nije toliko riječ samopouzdanje već ta vjera u samog sebe, vjera i želja da ti to možeš, ti to hoćeš...možda zato što u mojim dvadesetima osim fb-a drugo nije ni bilo, tj.ja nisam bila toliko ovisna o tome ( o instagramu ), pa se nisam opterećivala stvarima poput celulita, prištića koji izađu nakon depilacije voskom, tu i tamo koja strija, ok, to mi je plus što uz svu kilažu nemam vidljive strije ( jeeeeeeeeej dva put hura za mene :D ).
Sve te savršene instagram fitness trenerice, utegnute, u pripijenim kratkim hlačicama, super definiranih mišića, bez celulita, bez ijedne dlačice na nogama, savršen make-up, frizura, puna soba utega...svi nešto dižu, istežu, jedu zelenjavu, tako su super, fit i savršeni...ostale insta-modele neću ni nabrajati jer mi je već i ovih dosta...aaahh...a što ja radim krivo? Vidjela sam po njihovim instagram objavama da neke zaista rade na sebi već godinama da bi izgledale tako super i fit, ali i ja vježbam što mi one kažu da vježbam, jedem ono što jedu i one, zašto onda ja ne gubim kilograme, zašto, Z A Š T O ??????? Kažu to je proces koji traje, ne možeš u dva mjeseca očekivati čuda, znam, i ne očekujem, ali uz pravilnu prehranu i redovito vježbanje ( u mom slučaju 4x tjedno ) nakon pola godine itekako očekujem neki rezultat, ali ne, ja nešto radim krivo? ŠTO?

Toliko očajna i na rubu još jednog sloma pričam sa svojom majkom, živčana i tužna u isto vrijeme i u svemu tome još jednom nailazim na potvrdu da majke najbolje znaju što je za njihovu djecu najbolje. Kaže meni majka ''ne možeš ti biti mršava jer nemaš takve gene, ne možeš izbaciti iz svoje prehrane hranu na kojoj si odrasla i krenuti sa prehranom koja očito tebe ne odgovara.''
Moram priznati da su mi se u tom razgovoru otvorile mi oči, i stvarno...moja majka je u pravu! Odrasla sam na špeku, domaćim dimljenim kobasicama, luk, variva ( grah, kelj, poriluk i sl. ), mlinci, purica, piletina, tjestenina, paradajz, krastavci, jabuke, kruške, breskve,šljive...to je moja hrana, moje voće i moje povrće, to je moja hrana bila od rođenja i nikada nisam gomilala kilograme. Čokolada, najnormalnije sam jela čokoladu bez ikakve grižnje savjeti. Tjelovježba, šetnja, vožnja biciklom, ples, tu i tamo trbušnajci,malo sklekova...i ja sam imala 63 kg. Oči su mi se otvorile nakon 4 godine borbe, cijelo vrijeme sam jela te glupeštine, neke fitness prehrane koje su na mene imale kontra efekt, ne kažem da je ta fitness prehrana loša, ljudi su čuda postigli na tom režimu, ali za mene je loša, jednostavno moj organizam, metabolizam, ne podržava taj režim, nismo svi jednaki, ono što vrijedi za mene, za tebe sigurno neće.

Od kad sam prestala jesti avokado i ostale zelenjave, krenula kuhati variva, krumpir, ribu...moji kilogrami se tope, nisam napuhnuta ko žabac, imam više energije, sretnija sam, zadovoljnija, upisala sam čak i teretanu iako nemam pojma kaj da radim tamo, ali neke bučice, girje...nađe se nešto, odem tu i tamo kad poželim dići nešto heavy i dalje vježbam doma uz fitness app i one booty band gume za vježbanje, vozim bicikl, na posao idem pješke, iz prehrane sam izbacila samo pekarske proizvode i fast-food i milina i znam da ću doći do svojih željenih 75!

Krenula sam ovaj blog pisati kako bi podijelila svoju poeziju i prozu koju pišem od srednje škole, htjela sam ovaj blog usmjeriti k tame, ali koliko sam puta krenula pisati nešto novo i izgubila inspiraciju jer sam debela, koliko sam vremena provela na instagramu gledajući sve te ''savršene'' da sam toliko puta stavila tenisice i sjela na bicikl već sam mogla imati i 65, a ne 75, koliko sam puta poželjela dati otkaz samo da ne moram hodati ulicom i da drugi ne bulje u mene jer sam debela, koliko sam puta odbila kavu s frendicom jer ''nemam'' što obući jer sam debela, koliko puta ( 4 god. zaredom ) samo odbila ići na more jer sam debela, koliko sam se puta na neki kompliment 'joj super ti je kosa' osjećala kao da se netko sprda sa mnom, aha lijepa mi je kosa, za zapravo želi reći debela si, koliko sam puta poželjela biti tako fit i savršena i mislila sam da sam takva kao one, sve bi bilo drugačije. NE BI!!! Ništa ne bi bilo drugačije jer ja nisam rođena da budem kao one, ja nisam rođena da budem jedna od, rođena sam da budem ja, upravo takva kakva jesam, savršeno nesavršena - JA!


14

nedjelja

lipanj

2020

Vojnik života

Orden života na prsima nosiš,
Uzdignute glave, borac velik
Uniformom satkanaom od ponosa nedaćama prkosiš,
Snažan, jak k’o čelik
Čizme što težinu nose,
rijeku bola gaziš
U mirisu jutarnje rose
Ti ljubav spaziš,
Samo naprijed, srce veli
Za ljubav tako plahu, tako divnu
U opasnu bitku ono želi,
Bezbroj puta noću dozivana,
Poput cvijeta nježna i mila
Nikada ostvarena,
Na ovoj zemlji što se ubrzano kreće
Ma tko ti lomi krila,
Ti hrabri vojniče...

13

subota

lipanj

2020

OKP 2.dio...

Pisala sam od svom životu sa OKP ( Opsesivno-kompulzivni poremećaj ) i rekla sam da ću još podijeliti svoje iskustvo, jer OKP je stanje uma, OPK je tvoj mozak, nešto što ne možeš spriječiti, možeš samo kontrolirati, ono ostaje s tobom zauvijek.

Nedugo nakon što sam napisala prvi post o tome, jedno večer tako zujim po instagramu i naiđem na jednu objavu blogerice Lele Pons. Vejrujem da starijoj generaciji ime ne znači ništa, ali mlađi je itekako znaju. Ne spada ona ni u fashion, ni u beauty Blogere, ona je svoj lik za sebe, po meni vrlo talentirana i kreativna osoba, a njezinim videima se nasmijem do suza. Za one koje ne znaju, ukratko...cura snima probleme na vrlo šaljiv način, obradi određenu temu na svoj humorističan način, a k tome i jako lijepo pjeva, i još na sve to ima oko 40 mil. pratitelja na instagramu. Potražite je, posebna je i drugačija od svega što nam danas društvene mreže nude, a tek su joj 24 god.
Ali i to nije sve! I ona pati od OKP, jedan od poremećaja u nizu. Možete kliknuti na YouTube i naići ćete na nekoliko objava koje je snimila nedavno na temu OKP zajedno sa svojim roditeljima, prijateljima, poslovnim suradnicima i psihijatrima, vrlo poučno. Do sada jedina osoba iz javnog života koja je na tako slikovit način objasnila kroz što sve prolazi svaki dan. Kad usporedim sebe i nju, moj poremećaj je puno blaži, tj. simptomi su blaži. Ona ih sama ne može kontrolirati, nisam ni ja u njezinim godinama, ali kad pređete tridesetu, sve postaje lakše, pa tako i OKP :))

Onako laički, OKP je vrlo zanimljivo stanje uma, mozak vam neprekidno govori što da radite, ali to kad napravite jednom morate ponoviti bar još nekoliko puta inače niste dobro. Kad kažem 'niste dobro' znači da, ukoliko ne ponoviti tu određenu radnju minimalno tri puta zaredom vaš mozak vam uvjeri da će se nešto loše dogoditi, vama najčešće, ali i nekome od vama bliskih osoba. Kad određenu radnju 'odradite' nekoliko puta, sigurni ste i vi i svijet, vaš svijet.

Primjer iz mog iskustva, prvi koji sam primijetila. Bilo je to još u srednjoj školi, kad bi došla doma morala sam staviti tenisice na točno određeno mjesto, ako slučajno nisam, a u međuvremenu sam doživjela napad panike, za to bi okrivila tenisice koje nisu bile tamo gdje su trebale biti jer da su bile, napad panike ne bi došao. Da pojasnim, nisam doživjela napad panike zato jer tenisice nisu bile na mjestu gdje su 'morale' biti, već sam ja zaključila da je to zbog toga i sljedeći dan kad bi tenisice vratila na mjesto, ako je panika taj dan izostala, eto...to je bilo zbog tenisica i tako su tenisice svaki dan morale biti na točno određenom mjestu. Kasnije je tako bilo za sve. Ništa nisam smjela pomaknuti, niti jednu stvar, niti jednu dnevnu rutinu nisam smjela preskočiti i morala sam je odraditi točno isto kao jučer i dan prije jer u protivnom neću biti dobro.
Onaj tko nije doživio tako nešto ili ne poznaje nikoga tko se bori sa OKP-om ne može ni zamisliti kakvu borbu mi vodimo.
Vodimo borbu svaki dan, svaki sat, svake minite, vodimo borbu sami sa sobom, sa svojim mislima.

Kod nekih osoba OKP se pojavi u pubertetu i kasnije nestane, tako je i moja majka mislila da će biti i kod mene, ali nažalost nije. Zakoračila sam debelo u tridesetu i OKP je još uvijek tu, i ostat će jer to je moj um, moj mozak i on ostaje sa mnom, zauvijek. Naučila sam kontrolirati koliko mogu, ponekad je teško, npr. kad izlazim iz kupaonice moram dotaknuti kremu za ruke svaki puta, čak i ako ju tada nisam koristila, ali moram dotaknuti ambalažu, ako slučajno zaboravim, moram se vratiti i to ponoviti jer inače ta spoznaja da niste to napravili ostaje vam u mislima cijeli dan i samo očekujte da se nešto dogodi, iako ste svjesni da se ništa loše dogoditi neće, ali vaš mozak vam ne da mira, baš vas terorizira.
Nije to teror poput onoga kad izlazite iz stana, pa se vratite da provjerite da li ste ugasili štednjak ili isključili peglu, i ako se ne vratite i provjerite još jednom cijeli dan vam se mota po glavi 'jesam isključila peglu ili ne', ovo je nešto drugo, ovo je teror koji prelazi u sve faze života, u sve faze dana.

Lako je ako padneš i slomiš ruku, staviš gips i ideš dalje, ako imaš astmu, šećer...za sve postoji lijek, postoji nalaz, postoji terapije da to kontroliraš, ali ne postoji niti jedan lijek koji će tvoj mozak, koji proizvodi nevjerojatne misli, staviti u red, ne postoji niti jedna nalaz koji će reći da s tobom nešto nije u redu. Ti si u potpunosti zdrava, tebi nije apsolutno ništa.

Uvijek su me učili su me da budem sretna, da pokušam. da budem zadovoljna, da volim i prihvatim sebe, a sve ostalo doći će samo po sebi, i doći će ti ono što tebi baš treba u trenutku kad ti treba. Ljudi olako shvaćaju mentalne poteškoće ili ne shvaćaju uopće, a one su itekako prisutne.
Nekako mi se čini da se o ovome ne govori puno, a i ono što se zna je premalo, i ja još uvijek učim, još uvijek se borim...



17

nedjelja

svibanj

2020

Opsesivno-kompulzivni poremećaj ( OKP )

Moja priča, dio moje priče započinje rečenicom - bolujem od OKP i bol(ujem)ovala sam od napdaja panike! Ukoliko nekoga zanima više ili se pronalazi u jednoj od rečenica niže, može malo prosurfati, ima vrlo korisnih članaka na tu temu, a možete i mene pitati, mislim da sam doktorirala paniku i OKP :)

Iako u mom slučaju nije toliko izražen OKP da bi me sputavalo u svakodnevnim aktivnostima, ali je prisutan, svaki dan, svaki sat i tako od srednje škole, a sve je počelo kada mi je bilo 13 god., tada samo prvi puta doživjela svoj prvi napadaj panike. Bilo je to jedne tople ljetne večeri, sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Nemir, nisam mogla sjediti na jednom mjestu duže od dvije sekunde, srce lupalo kao nenormalno, imala sam osjećaj da ću se srušiti, onesvijestiti, hodala sam po kući kao luđakinja, nije mi bilo dobro, a nisam znala objasniti što mi je, nitko nije znao što mi je.

Nakon toga sve je bilo ok do srednje škole, sa nekih 15 god. krenuli su napadaji panike gotovo svaki dan, prije ispita najviše, koštalo me to puno ocjena, bilo je puno markiranja, nisam mogla uči u učionicu jer sam mislila da ću umrijeti. Sve dok jednog dana moja majka nije rekla 'dosta je' i odvela me psihijatru. Sjećam se da mi nije ništa pomogao, postavio je 100 pitanja na koja sam odgovarala sam da ili ne, i to je bilo to. Dobila sam antidepresive koje su mu ne toliko uspavali da nisam mogla nastavu pratiti kako treba. Bilo je grozno. Izgubila sam puno prijatelja jer sam se zavukla u kuću, nisam izlazila jer sam mislila ako izađem, umrijet ću, uhvatit će me to nešto od čega se umire. Tada nisam znala što je to zapravo što mi se događa, ali sam znala da je grozno i da ne mogu tako funkcionirati.
Velika većina moje rodbine pati od baš toga, toga čemu još ni danas ne znam ime, ali ne toliko često kao ja i ne tom težinom. Pa kažu, genetski je. Mogla bih na ovu temu pisati jaaaaakooo puno, i vjerojatno hoću u budućim postovima jer smatram da sve više ljudi pati od napadaja panike i ovog poremećaja, ali se malo priča o tome.
I mene su nazivali ludom, pijem antidepresive, a imam 15 god., idem psihijatru...itd...itd...a ja? Pokušala sam se boriti sama sa sobom i sa svima oko sebe.

Naviklo se moje tijelo na antidepresive, bilo je ok, sve do 18-te kad sam na svoju ruku odlučila da se više ne želim trovati jer sam premlada da postanem ovisna o tako teškim lijekovima. Nije to bio normabel i tome slično, dostupno u svakoj ljekarni...bili su to ozbiljni lijekovi koje koriste ljudi sa teškim psihičkim poremećajima, ali ja nisam bila jedna od njih. Pa zašto ih onda pijem?
Bacila sam tablete u smeće. Prošlo je bilo par godina od toga, ja sam bila super, niti jedan napadaj panike, mislila sam gotovo je. Onda, sa 22 god. krenulo ponovno, prvi posao, stres, napetost...opet panika. Opet tablete...opet zatvaranje u sobu jer, ako izađem, umrijet ću. Pa kako da idem na posao kad se bojim da ću umrijeti u tramvaju na putu do posla? Ali išla sam, znala sam da moram...i prođe jedan dan, drugi dan, meni loše, zovem hitnu, nije mi dobro, što mi je...ne znam. Svi nalazi ok, krvna slika ok, tlak ok, štitnjača ok...pa što mi je? Nitko ne zna. Bojim se. Borim se. Razgovaram s majkom, tetom, sestričnom, ujakom...ma svima. Svi su prošli kroz to i gle čuda, još su živi.
A onda sam krenula u istraživanje...čitala sam i čitala i čitala...i čitala. Pa sam tako pročitala da je i Nikola Tesla patio od istog, Albert Einsten isto...pa to ide samo na pametne ljude, zaključila sam :))

Eh, tada sam odlučila baciti tablete jednom zauvijek. I bacila sam. Što mi je još u tome pomoglo? Pas. Udomila sam psa. Svaki puta kad bi osjetila da se priprema neka panika uzela bi povodac, peseka i idemo u šetnju, daleko, daleko...gdje nas nitko ne vidi ni ne čuje. Kad bi osjetila nemir i nestrpljenje, trčala bi, mračilo mi se pred očima, imala sam osjećaj da ću se srušiti...i gle čuda...nisam se srušila niti jednom, nisam završila na hitnoj :) nakon 15, 20 minuta sve bilo po starom, kao da se ništa nije dogodilo.

Pojavi se to još onako s vremena na vrijeme, ali znam što napraviti, kako spriječiti i kako zaboraviti, do slijedećeg puta.

Nisam od tada, od svoje 22 god., uzele niti jedan antidepresiv, kućni ljubimci moja su velika antistres terapija, ali ono najvažnije naučila sam kako udovoljiti sebi i kako sebe staviti na prvo mjesto. Bilo je grozno kad se sjetim...trajalo je to, dugoooo...skoro 10 godina borila sam se protiv nečega nevidljivog, strašnog, kad ti ni doktor ne može pomoći...zamisli taj strah? Tražiš doktora za pomoć jer ti nije dobro, a on kaže 'nema pomoći', a ti umireš :)) lako mi se sada smijati, ali tada sam bila prestrašena uhh...i onda jedan strah, vuče drugi strah i tako sve do lavine koja se ne zaustavlja. Lavina koju možeš zaustaviti samo ti, jer ti si kovač svojih misli i svoje sreće.

Negdje na putu panike razvio se i taj OKP. Neki dan sam na jednoj radio postaji čula kako su postavili pitanje 'koji su tvoji mali čudni poremečaji'? Kad sam čula ljude koji se javljaju i eter i pričaju o poremećajima, pomislila sam jeeeeeeees ima nas još! Nisam sama! Nisam luda! :))

Sve su to opsesivno-kompulzivni poremećaji, samo što te ne sputavaju u svakodnevici.

Preuzeto sa stranice plivazdravlje.hr : '' Glavno obilježje opsesivno-kompulzivnog poremećaja su opsesije i kompulzije, najčešće u kombinaciji jednih s drugima. Opsesije su misli, osjećaji i ideje kojima se pacijent ne može oduprijeti, a istovremeno ga čine tjeskobnim. Kompulzije su svojevrsni odgovor na opsesije i pokušaj da se smanji tjeskoba. Iako je svjestan ne svrsi shodnosti ovih radnji, pacijent ih ne može kontrolirati. Najčešće opsesije povezane s opsesivno-kompulzivnim poremećajem su:

Strah od zaraze – ovakvi pacijenti pate od intenzivnog straha da će u kontaktu s vanjskim svijetom oboljeti od neke zarazne bolesti. Zbog toga učestalo peru ruke, ponekad do te mjere da površinski sloj kože bude oštećen. U eksrtemnim situacijama zbog ovog straha uopće ne izlaze iz svojih stanova.

Patološka sumnja – pacijenti koji razviju patološku sumnju skloni su sve provjeravti više puta jer je ova sumnja često povezana sa strahom od prijeteće opasnosti. Primjerice, osoba će se vratiti nekoliko puta u stan kako bi provjerila da li je isključila glačalo ili plin.

Nametajuće misli – u ovom obrascu ponašanja opsesije nisu praćene kompulzijama, a obično se odnose na agresivne ideje ili ideje povezane sa seksualnošću ili nekim tabuom. Primjerice, majka može imati strah da će ozlijediti svoje dijete, no može se javiti i strah od samoozljeđivanja.

Sklonost simetriji – pacijenti skloni simetriji teže tome da stvari oko njih budu poredane na strogo određen način. Skloni su perfekcionizmu zbog kojeg im jednostavne radnje poput brijanja ili jela mogu trajati satima. Kao odgovor na ovu opsesiju razviju kompulzivne radnje kojima stvari redaju sukladno toj svojoj unutarnjoj potrebi. Primjerice, mogu u trgovini mijenjati raspored proizvoda na polici jer im smeta način na koji su složeni. ''


Kao što rekoh, vjerujem da ću podijeliti još pokoje svoje iskustvo u nekom od idućih postova, a do tada...da vidimo koliko nas ima :)
Dragi blogeri, koliko vas ima OPK? Ili patite od napadaja panike? Podijelite svoja iskustva. Niste sami. Nismo sami. Znam da nas ima.

27

ponedjeljak

travanj

2020

Bez naslova...

Dok rješavam emali-ove vezane uz posao, ne znam da li bi to nazvala srećom da imam mogućnost raditi od kuće dok traje ovo ludilo, iako bi više voljela da je sve normalno kao prije par mjeseci, da odem na posao tramvajem, u miru, odradim svoje, dođem doma...da...
I tako, dok radim, odnosno ''radim'', svašta mi se mota glavom, misli su mi svugdje samo ne na poslu. Danas se baš ne mogu koncentrirati...užasno mi je teško.

Pokušavam napraviti neki rezime onoga što nam je dogodilo unazad ovih nekoliko mjeseci, onoga što nam se još uvijek događa, pokušavam razumjeti sve ove promjene i pokušavam shvatiti što sam naučila. Jesam li uopće išta naučila?

Nikad nisam do sada priznala, ali ovisna sam, ovisna sam o Shoppingu. Znam da ima onih koji ne razumiju i teško im je shvatiti kako netko može biti ovisan o Shoppingu, ali može. Itekako. Kao što su ljudi ovisni o cigaretama, alkoholu, kocki...ja sam ovisnik o Shoppingu. Teški ovisnik. Ovisnik do te mjere da sam postala bolesna ako ne kupim nešto odmah kad zaprimim obavijest da je plaća isplaćena. Bolesno, zar ne? Kažu da je prvi korak ka izlječenju; priznanje. Priznajem sebi, još nisam drugima...nemam hrabrosti, a ovdje me nitko ne poznaje, pa je lakše...

Živimo u vremenu kad niti jedan posao više siguran, ali ja bi kupovala...ja bi kupovala, a ne znam što me čeka sutra.

Na dan kada je potres zatresao naše domove, prije nešto više od mjesec dana, zatresao je i moju savjest, razum, srce, dušu...sve!
Odrasla sam u podsljmenskoj zoni, i gledajući sve one fotografije koje su mi moji nekadašnji susjedi poslali, fotografije kuća koju su potpuno uništene, kuće koje su naši djedovi i bake gradili godinama, a te godine su trajale i trajale, 30,40...i više, kako su mogli i kada su mogli. Naši djedovi i bake kojih više nema, ali njihove kuće i dalje stoje, djelo njihovih ruku, dom satkan krvavim žuljevima i suzama, ali dom pun nade i ponosa, mira i ljubavi.
Gledajući te fotografije srce mi je puklo na tisuću komadića.

Žao mi je što svoj rodni kraj posjećujem rijetko, žao mi je, ali ne mogu...i sada dok ovo pišem, suza suzu sustiže... Imala sam predivno djetinstvo, ali te divne uspomene bole, bole jako. Boli me kad prođem ulicom, boli me svaka druga prazna kuća, nema nas djece koja je jurila biciklima, nema baka koje su vikale 'ne idi tam, bu te auto zgazil', 'kam ideš, buš opal u potok', 'ajde doma, sav si zmazan, kaj mi bu rekla tvoja mati kad dojde s posla'. Nema nas, nema njih...nema nikoga, samo uspomene. Svi smo se razletjeli po svijetu, neki su samo promijenili svoju zagrebačku adresu, a neki su krenuli na dalek put Australije, Irske, Kanade...ali smo još uvijek nekako povezani na Facebooku, ajde...ipak neka korist od tih društvenih mreža.

Od kako su nas napustili moji djed i baka, ne znam da li sam u svojoj rodnoj kući bila dva puta... Zaboli me prazna kuća, stare fotografije na stolu, šalica iz koje je baka svako jutro pila kavu i ona mala čašica za rakiju, zabole me knjige na ormaru, djed je volio čitati, jako, zabole me kutije lijekova na frižideru bez kojih oboje nisu mogli zamisliti svoje posljedne dane, zaboli me zapušteno dvorište. Tu i tamo neki mačak projuri tek toliko da se vidi da život ipak nije stao, u daljini čuje se lavež pasa, nije sve stalo. No, nitko od nas, pritom mislim na svoje roditelje i ostatak obitelji, nema još hrabrosti kročiti u kuću. Boli ta pustoš, to što na vrtu više nema rajčica, zelene salate, tikvica, paprike...nema kokica koje su jurile dvorištem i svako jutro snijele nekoliko jaja, a kruške, grožđe, jabuke sve popadale po tlu...ni jorgovani više ne cvatu kao nekad.
Fali, oh kako fali taj život...

U svojim tridesetima naučila sam ono što sam, vjerojatno, trebala odavno, ali čovjek uči dok je živ, kažu. Naučila sam da je život puno više od Zare, Manga, Furle...kad smo kod kozmetike, Smashbox, Zoeva, Too Faced, Mac, Nyx, Lancome, Armani, Dior...da, sad je možda malo jasnije do koje mjere je išla moja ovisnost. Shvatila sam da sve to ne čini život, sve to nikad ga nije ni činilo, ali...bilo mi je važno. Bilo mi je važno da imam Furlinu torbu od 3000 kn, iako si je nisam mogla pruštiti, ali neka...na rate ću. I ok, otplatila sam sve to, ali čemu? Tako nepotrebno.

Naučila sam da je sreća zaista u malim stvarima, poput mirisa tek procvalog drveća dok koračaš parkom, cvrkut ptica koje ti žele dobro jutro, Dorina čokolada na 5,99 kn, šalica čaja na balkonu dok škiljim jer sunce tako jako peče da ne vidim ni susjednu zgradu, ali to sunce me sada tako veseli.
Sad kada nema Shopping centara već tjednima, naučila sam da je život puno više od besmislenog gubljenja vremena u prostorijama gdje se osjeti samo smrad plastike, naučila sam da nije potrebno u ormaru imati 20 pari traperica, dovoljna su samo dva para, naučila sam da sam mogla sav novac koji sam bacila ( ali doslovno bacila! ) na make-up proizvode, iskoristiti na puno bolji, kvalitetniji način. Naučila sam manje gunđati na svoju šeficu i kolege, više ih slušati i razgovarati s njima kad vidim da im je teško.
Naučila sam da si danas tu i imaš sve, a sutra tko zna... Pogodio me potres tamo gdje sam najmanje očekivala, u srce. Gledam svijet nekim novim očima, nisam ni znala da to mogu...

Trebao se ovaj post zvati 'ovisnica', pa se trebao zvati 'naučila sam', ali su me ove suze odvele na drugu stranu. Zapravo ne znam koji naslov staviti, možda najbolje neka ostane bez naslova...da, neka bude bez naslova...


21

utorak

travanj

2020

Život...

Život...veliko i najvažnije putovanje, život je izazov, život je blagoslov. Svaka suza novo je zrno mudrosti, svaki osmijeh nova je snaga, svaka osoba novi je put.
Život, tako nepredvidiv, ponekad tako kompliciran, a u stvari vrlo jednostavan - ti živiš, ti putuješ.
Očekuju te prepreke, i tuga, bol, i ljubav...ali ti putuj, samo putuj!
Voli i ljubi, snažno i hrabro. Kad za to dođe vrijeme, okreni leđa i zatvori vrata, čvrsto i odlučno.
Ne vračaj se unatrag, što je bilo jučer - gotovo je, nedostižno, što je sada - ojećaj, što dolazi sutra - iščekuj s nestrpljenjem.

13

ponedjeljak

travanj

2020

Vjerujem!

Vjerujem u ljubav. Vjerujem da ljubav može promijeniti sve.
Dovoljno za reči jer sve ostalo u što vjerujem dolazi iz ljubavi, od ljubavi, sa ljubavlju...a ja vjerujem...

Vjerujem da osmijeh vodi na put mira, vjerujem da se tuga pretvara u snagu, vjerujem da je neuspjeh početak uspjeha.

Vjerujem ljudima koji sreću pronađu u malim stvarima, vjerujem ljudima čistog i otvorenog srca, vjerujem ljudima koji će ti rukom preći preko obraza i obrisati suze, vjerujem ljudima koji će te nazvati samo da te pitaju ‘hej, kaj ima’, vjerujem ljudima koji će te zagrliti iz razloga jer te jednostavno žele zagrliti, vjerujem ljudima koji će ranjenoj ptici pomoći da ponovno leti.

Vjerujem da je život lijep, ako mu to dopustimo, ako dopustimo da nas vodi ljubav.

Budi osoba koja će nekoga promijeniti, budi netko tko će nekome ostati lijepa uspomena, netko tko će mamiti osmjeh na lice partnerici, partneru, kolegama, prijateljima, susjedima...budi sreća, budi dobrota, budi sve ono što želiš da drugi budu tebi...budi ljubav!

11

subota

travanj

2020

Tebi, Zagrebe moj...

Što ću prvo napraviti kad sve ovo prođe? Prošetati Zagrebačkim ulicama! Malo su me uhvatile emocije... Moj divni Zagrebe, stoljećima hrabro stojiš i lijepo je gledati te kako se mijenjaš. Zagrebe moj, obožavam glazbu tvojih ulica i onaj predivan pogled s Medvednice. Zagrebe moj, dome moj... Volim te, Zagrebe grade divni moj.

“ Povrh starog Griča brda
Kao junak lijep i mlad,
Smjele glave, čela tvrda,
Slavni stoji Zagreb-grad;
Živ, ponosit,
Jak prkosit,
Kad slobode plane boj.
Tko tu klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
Prosu svijeta udes ljut,
Al’ pod krilom našeg stijega
On stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
Juriš bijesa
I razmrvi vraga roj.
Tko tu klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
Da ugleda druga drug,
Kao soko iz svog gnijezda,
U daleki prhnu jug
Glas Hrvatstva,
Doziv bratstva:
Preni mi se, rode oj!
Tko tu klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Ti uskrisi naše pleme,
Ti rastjera duha noć,
Ti nam siješ znanja sjeme,
Ti nam dižeš roda moć.
Svjetlobornih,
Umotvornih
Glava rađaš silan broj.
Tko tu klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
A iz zore dvor i hram,
Zlatno polje, zelen-gora,
Sjajna Sava, loze plam:
Od miline
Duša gine,
Po krasoti bludeć toj.
Tko tu klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
Kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik,
Jak kô čelik,
Tisuć ljeta slavan stoj!
Tko ti klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj! “

- August Šenoa

09

četvrtak

travanj

2020

Gosti, a ne gospodari!

Naišla sam danas na jednu vrlo zanimljivu objavu na društvenim mrežama i nekako mislim da najbolje opisuje vrijeme u kojem živimo...pa evo, ide ovako...

'' Zaspali smo u jednom svijetu, a probudili smo se u drugom. Odjednom, Disney više nema čaroliju, Pariz više nije romantičan, New York više nije grad koji nikad ne spava, Kineski zid više nije tvrđava, a Mekka je prazna. Zagrljaji i poljupci odjednom su postali oružje, a ne posjećivati svoju obitelj i prijatelje postao je čin ljubavi. Odjednom shvatite da moć, ljepota i novac nisu vrijedni i da ne mogu osigurati kisik za koji se borite.
Zemlja nastavlja svoj život i on je prelijep. Ljude je zatvorila u kaveze. Šalje nam jasnu poruku, kaže: '' Vi niste nužni. Zrak, zemlja, voda i nebo bez vas su sasvim dobro. Kada se vratite zapamtite da ste moji gosti, a ne moji gospodari. ''

Poplave, potresi...ništa ne možemo zaustaviti, ne možemo predvidjeti...nismo shvatili da smo samo njezini gosti i da nas samo jednim 'pljeskom ruku' može izbrisati zauvijek? Zar stvarno, još nismo shvatili?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.