svijet -iza -ugla
ponedjeljak, 19.10.2009.
tek misao....
Čitam postove i komove ovih dana na različitim blogovima…I svi imaju nešto zajedničko-tužnu, sivu notu jeseni…
Pa ni sama ne mogu smisliti nešto veselo, misli mi se prečesto vrate negdje u proljeće, kad mi je sve izgledalo drugačije, mogućnosti veće…
Ne, ne osjećam se ni starijom ni umornijom (a ni pametnijom:-/) , tek me ubi nedostatak sunca…
Mogu smisliti kakvu maštarijicu i nekoga sigurno obradovati….
A mogu i pričekati da se oblaci malo maknu i uživati u pojedinim zrakama koje će proviriti, sigurno…
Ili se potpuno prepustiti laganoj Sinatrinoj glazbi…
Gle koliko mogućnosti –pa čemu onda tuga?
Uh, to ljudsko srce….
srijeda, 07.10.2009.
susret
Prilazim ti, dok se bura u grudima podiže, tražim pogledom iskre u tvojim očima-da, tu su, pale mi svaki milimetar tijela….
Ne, ne trebaju nam riječi, sasvim su suvišne, samo krenemo prema tvom autu , idemo ka tebi….
Koliko može put biti dug, tišina rječitija od ijednog razgovora, zrak pregust za udahe kad se nešto dugo iščekivano približava….
Ne gledamo se, ne dodirujemo se jer znamo da se nećemo znati zaustaviti, tek uživamo u blizini i Pjesnikovim stihovima…
Otvaraš mi vrata, pružaš ruku i iz nježnog dodira dlana strese me sva energija želje koju potiskuješ od one prve iskre…Leptirići, žmarci niz kralježnicu, srce u grlu, vatra u dnu trbuha, osjetim kako se centar svijeta seli u gaćice….
Kako otključavaš gledajući u mene, kako otvaraš vrata , ne znam , tek se istog trena kad ih zatvoriš bacamo jedno na drugo…Usne , dah, jezici postaju jedno, ruke ti smjesta kliznu pod saten moje suknje , zadižući je usput…gotovo te nemam vremena otkopčati, provjeriti koliko si uzbuđen, uzeti ga bar na tren u vrele dlanove, već si na koljenima i ljubeći mi trbuh skidaš ružičastu čipku gaćica, jednim potezom, preko samostojećih čarapa, ne dajući mi ni čas da izujem cipelice….
Znam što želiš , okrećem se isti čas , naslanjam na element predsoblja, gledajući te u ogledalu kako prebacuješ suknju preko leđa, pogledom tražiš cilj, tek ovlaš prstima provjeravaš koliko je spremna za tebe….
Molim te, promukla od želje i tišine koju se nismo usudili prije prekinuti ,da ne čekaš ni trena više, da me uzmeš svom snagom, ispuniš prazninu koja me pali iznutra…
Čvrsto grabiš guzu rukama , gotovo da me boli snaga stiska, ali ne postoji ta bol koja može biti jača od užitka kad osjetim vrh čarobnog štapića na ulazu….Trenutak zastaješ , a zatim te odjednom osjetim čitavog u sebi, potpuno uronjenog u vrelu vlažnost…Izvijam se poput mace kad se proteže, uvlačeći te još dublje, ili mi se bar tako čini…
Gledam izraz tvog lica, otvaraš oči širom i zahvaljujući ogledalu čitaš sa mog lica , sa poluotvorenih usana i poluspuštenih kapaka ritam koji želim, snagu koju očekujem….
Svijet gubi obrise, nestaje u titrajima i valovima koji me preplavljuju od vrha prstiju do tjemena, samo postoje neopisivi, neprekidni pokreti u mojoj nutrini, osjećaj da je svakim časom sve punija…Kako stisak tvojih dlanova postaje čvršći, tako se i ja trudim jače stisnuti oko tebe, zadržavati te što dulje i dublje u sebi….
I osjetim kako dolaziš, kako se u trenutku rasprskava u meni tvoj vatromet, gledam kako ti lice preplavljuje čisti, nepatvoreni užitak , kako te osvajaju sekunde u kojima si beskrajno sretan što postojiš baš u ovom čarobnom odsječku vremena….
