Tamo negdi....

Ovo je priča koju sam čuo pred nekih 35 godina od prijatelja za kojeg sam izubio svaki trag. Samo su glasine došle do mene da je uspješan genikolog u Švicarskoj. Da bi priča bila zanimljivija i vjernija, neki nevažni detalji su promjenjeni i dodati. Također upotrebljavam prvo lice radi slikovitijeg prikaza. U nemogučnosti da ga kontaktiram, nadam se da će mi oprostiti što objavljujem njegovu priču bez odobrenja.
Bilo je to kasnih šezdesetih godina kad su izleti u inozemstvo postali popularniji i pristupačniji širokim masama. Maturirao sam sa vrlo dobrim ocjenama i majka koja je stalno govorila da napredan čovjek mora proputovati svijet, odluči da me pošalje na izlet u Pariz. Zašto Pariz, ne znam. Mogao je to biti i London ili Rim. Majka nije bila ni u jednom od tih gradova, također nikad nije letjela avionom. Mislila je da sin svakako treba biti napredniji od roditelja. Osim toga bio sam jedini sin, jos više: jedino njeno dijete.
I tako dođe dan polaska. Srećom, bilo je ljeto te sam ponjeo minimum odjeće, majka je htjela još ali sam joj rekao da je ograničen teret kojeg avion moze ponjeti i to je pomoglo. Od sendviča se nisam mogao obraniti. Objasnio sam joj da u avionu primamo obrok ali kako ona kaže: sigurno nije kao kod kuće.
Grupa je brojila oko tridesetak osoba. Uglavnom bračni parovi i par starijih gospođa koje su po pričanju obišle pola Evrope. Ja sam bio najmlađi. Vodić grupe je bila šarmantna gospođa sa mnogo zlatnih lančića i ostalog nakita. Kasnije sam čuo da takve osobe krijumčare nakit. Nju nikako nisam mogao svrastati u tu kategoriju.
Odmah po dolasku u Pariz, u neki trečerazredni hotel u blizini Opere je počela podjela ključeva. Sa malo sreće bi mogao dobiti jednokrevetnu sobu, pomislio sam. Nažalost, dijelio sam sobu sa jednom starijim gospodinom za kojeg sam primjetio da nije bio društven. U liftu sam počeo neku glupu konverzaciju; odgovor nisam dobio. Bio je to vrlo pedantan i uredan čovjek. Kad je otvorio kovčeg, odječa je bila kao netom ispeglana, cipele sjajne a pribor za brianje uzorno poslagan uz umivaonik.
Odmah smo krenuli na obilazak grada; svi su sjedili u parovima osim nas. Ja sam izabrao prazno mjesto uz prozor na kraju autobusa, on takodjer ali nekoliko redova predamnom.
Uživao sam u ljepotama grada i tek po ulasku u sobu, pred spavanje, obuhvatio me jedan čudan osjećaj. Prvi put da spavam u sobi sa strancem i to vrlo neobičnim. Uvukao sam se u krevet i od umora odmah zaspao. Mora da moj partner nije hrkao ili u lošijem slucaju, nisam ga čuo.
Dan je osvanuo, predivno sunčano jutro i na programu su muzeji. Nakon doručka opet autobus, opet isti raspored i kraća vožnja do Luvrea. Umjetnost me uvijek zanimala i bio sam neprestano uz vodića. Zatim smo posjetili muzej impresionista i tu se moj cimer zaljepio za jednu sliku. Spustili smo je jedan kat, završili obilazak i gotovo krenuli bez njega. Ja, kao najmlađi sam se vratio i našao ga kako se polako, gotovo zatvorenih očiju kreće prema izlazu. Vodić je zatim odrzao lekciju o zakašnjavanju. Ovo je bio prvi i zadnji put da se nekog čekalo. Bilo mu je neugodno, onako sa strane primjetio sam da mu je lice postalo crvenije i bilo mi ga je žao. Sjeo sam uz njega i da ga utjesim izvalim da i ja često zakašnjavam. Upalilo je i počeli samo razgovarati. Bio je jednom u Parizu, poznavao je jezik i grad i radje sam slušao njegova objašnjenja nego vodićeva. Slijedeče dane sam proveo u njegovom društvu. Vodio me po zabačenim četvrtima , daleko od utabanih staza turista. Upoznao sam Pariz sa svim čarima i ljepotama.
Od tog trenutka pa do kraja puta ostali smo zajedno. Bila je to zadnja noć u hotelu. Stradan ujutro smo trebali letiti kući. Nakon posjete jednom od noćnih barova za kojeg mogu reći da je bilo pravo iznenađenje za mene, vratili smo se u hotel. Osim 'laku noć' nije običavo razgovarati u krevetu. Znao sam da ne spava, možda je znao da i ja ne spavam i tada me iznenada upita:
- Vjeruješ li u sudbimu.
Nisam znao što da odgovorim i on je odmah počeo svoju priču:
- Rekao sam ti da sam bio u Parizu pred mnogo godina. Bilo je to po završetku Prvog Svjetskog Rata. Bio sam mladi ambiciozni oficir skoro tvojih godina, te sam uspio dobiti francusku stipendiju na vojnoj akademiji. Osim studija volio sam šetati obalama Sene, obilaziti muzeje, zabačene četvrti i piti toplo vino u mračnim barovima. Upoznao sam jednu djevojku, imena se ne mogu sjetiti, ali lica: kao da je predamnom. Bila je to prolazna avantura: šetali smo parkovima i dobro se sjećam kako smo jednom uz Senu naišlii na slikara koji je za par minuta napravio njen portret. Ponudio ga je za male pare ali istini za volju slika nije vrijedila ni to. Jednom sam je čekao na uobičajnom mjestu i nije se pojavila, zatim sam se vraćao par puta, tražeći je, ali je nestala kao što se i pojavila. Bile su tu i druge romantične avanture ali ne više od toga. Prošla je godina i vartio sam se kući i osnovao prodicu. Došao je opet rat i sve nesreće, supruga mi je umrla, djeca pošla svojim putem i sa ovo malo penzije i velike štednje sam jedva smogao da još jednom obiđem Pariz.
- Gnjavim te?, doda
- Ne, samo nastavite - bilo je vrlo zanimljivo jer sam očekivao poantu.
- Znaš, - počeo je neodlučno - vidio sam je pred neki dan.Sve je bilo moguće ali ne to, pa prošlo je preko 40-50 godina. Par minuta bio je muk i zatim doda:
- Sjećas se muzeja impresionista…., ona je bila unutra. Ustvari njena slika a ispod nje na pozlaćenoj pločici ime slikara: Modigliani.Dalje mi nije treabo objašnjavati. Sudbina se okrutno poigrala sa ovom čovjekom. Nisam imao što dodati. Još sam dugo buljio u strop i bez vidnih znakova znao da su oči mog druga pune suza.