Bez motiva ni riba ne pliva

utorak, 28.11.2006.

JASEN DRNASIN - JOŠ JEDNA ŽRTVA NELJUDSKOSTI

Preminuo je sinoć... nadam se da će mu Bog oprostiti grijehe i zbog njegove ljubavi i hrabrosti koju je nesebično pružao dozvoliti mu da bude jedan od njegovih anđela u Božjoj vojsci jer vojska mu je ipak bila najveća ljubav na ovom svijetu...

Kad sam bila klinka o njemu sam čitala u novinama kao o našem prvom vojniku u West Pointu...

Nakon toga sam ga našla u crnoj kronici kad je izbo curu...

Prije 2 godine hodala sam s njegovim rođakom. Nisam tad znala tko je on, nisam mu zapamtila ime. Bila sam vani s njegovom sadašnjom ženom, curom iz crne kronike i s njim. Zabavljali smo se lijepo, bilo mi je ugodno družiti se s njima, malo sam im čak i zavidila na međusobnoj ljubavi i poštovanju kojom su zračili...

Nakon nekoliko dana mi je moj tadašnji dečko ispričao tko je u stvari Jasen... Ne sudim ljude po prošlosti kakva god ona bila, pa tako nisam ni njega. Nastavila sam se družit s njima, čak i nakon prekida s njegovim rođakom. Sjećam se kao jučer kad mu se rodila kći s kakvim žarom mi je pokazivao slike i s koliko ljubavi je pričao o svojoj maloj obitelji...

Tek nakon ovog posljednjeg incidenta počinjem saznavati da je živio u Torontu, da je došao sa 17 godina od tamo, ostavljajući svoju obitelj, iz jednog jedinog razloga: DA SE BORI ZA NAS, ZA NAŠU DRŽAVU...

Ta ga je država koštala života, zdravlja i ljubavi... Svega ga je koštala... Nije zaslužio ovakav život, ali sve se u životu događa s razlogom pa tako i njegova smrt nije bez razloga...

Pokoj mu duši i Bože daj snage njegovoj ženi i kćeri da opstanu u ovakvom svijetu... A nama daj snage da prepoznajemo vrijednosti u ljudima oko nas prije nego ih izgubimo zauvijek...

ponedjeljak, 27.11.2006.

MOŽDA I KOMPJUTER IMA DUŠU

Od kada je došao na svijet svake godine pruža neku novu uslugu, na neki novi način olakšava život i posao.... Njegov razvoj se kreće u takvom smjeru da se nekad pitam hoćemo li za 10 godina apsolutno sve obavljati pomoću njega?! Tko zna, možda ćemo početi i kuhati tako da sjednemo pred kompjuter i odabaremo menu kakav želimo za taj dan....

Ali sve je to meni lijepo i zanimljivo dok se ne dogodi nešto što nikako ne mogu razumjeti, a pogotovo mu ne oprostiti. Danas mrzim kompjuter i sve slično njemu. Prezirem ga jer me iznevjerio kad mi je trebao

Bliži se Božić i kao prava firma, tako i ova u kojoj i ja radim treba pripremiti božićne poklone. Za tu svrhu sam sinoć sjela za moj dragi kompjuter i slagala ljude po važnosti pripremajući tako spisak prema kojem bi trebala slati poklone. U mom adresaru se nalazilo sigurno 500-tinjak brojeva koje sam uredno spremala i uređivala posljednjih nekoliko mjeseci. Nekoliko minuta prije nego imam stisnuti tipku print i dovesti svoj zadatak kraju aplikacija adress book mi bloka... i ljudi moji nestane mi svih mojih 500-tinjak kontakata s punim adresama, funkcijama i svim mogućim brojevima telefona, mobitela, faxa itd. Ne znam kako u tom trenutku moj dragi kompjuter nije letio kroz prozor . Znajući u kakavom sam stanju odmah sam otišla u krevet da zaspem što prije. Iskreno vrtila sam se cijelu noć zamišljajući kako ću narednih nekoliko dana i noći provesti nad ekranom tipkajući već dobro poznata imena, sve ispočetka...

Luda sam danas . Mrzim današnji dan, ovaj kompjuter i sve kompjutere ovoga svijeta. Da je olovka i papir ostala aktualna kao nekad davno sad ne bi imala problem. Radije bi uzela lopatu i kopala cijeli dan nego tipkala ko luda .

Zašto mi je to napravio nikad neću saznat, možda eto i kompjuter ima dušu, možda sam ga nečim uvrijedila, možda mu nisam poklanjala dovoljno pažnje pa mi se odlučio osvetiti na najgori način, ko će više znat. S njima je sve moguće...

Xportal.hr – Vaš građanski portal

Želite reagirati na neku vijest, medijsku podvalu ili laž? Imate nešto za reći, ali ne znate gdje bi ste to mogli? Uvijek ste željeli pisati i izviještavati ili možda imate blog? Ili ste afirmirani novinar kojem je odbijena vijest zato jer je urednik poznat po cenzuri i dobrim odnosima sa svim strankama. Ako želite nešto napisati, izjaviti, komentirati ili jednostavno saznati najnovije vijesti iz građanske perspektive- od danas sve to možete na Vašem portalu - Xportalu. Xportal je prvi Hrvatski građanski portal gdje blogeri, novinari, ili svi ostali koji to žele mogu iznijeti svoje mišljenje. Bez cenzure. Članci se pozicioniraju prema ukupnoj ocjeni posjetitelja. Na isti način se rangiraju Top autori članaka i novinari. Top novinari prema ocjeni posjetitelja nagrađuju se tjednim nagradama poput DVD playera ili Ipoda. Xportal se sastoji šest glavnih rubrika: vijesti, sport, tehnologija, kultura, zabava i zdravlje te tridesetak pod-rubrika. Ako želite doprinijeti autorskim članakom te usput možda i osvojiti nagradu, ili jednostavno želite čuti glas građana - posjetite www.xportal.hr. Xportal - Vaš portal.

petak, 24.11.2006.

SNOVI - SAMO PODSVJESNE MISLI ILI NEŠTO VIŠE?

Obožavam sanjati i jedna sam od osoba koja se često sjeća svojih snova. Ali uvijek me mučilo da li ti snovi zaista imaju neko značenje ili su oni nastali samo kao reflektirajuća stvarnost moje podsvijesti?


Za nekakve studije i objašnjenja otiđite na http://jagor.srce.hr/~nzimjan/snovi.htm ili malo prosurfajte internetom. Ja preferiram pričati iz vlastitog iskustva nego proučavati studije koje mi ionako ne mogu ništa konkretno dokazati...

Dakle, snovi... koliko su odraz nekakvog podsvjesnog razmišljanja, ili osvrt na neke prošle događaje, ili ipak imaju nekakvo dublje značenje... Želi li nas nekad On od gore upozoriti na nekakve buduće događaje putem snova?

Kad sam tužna i razočarana, uvijek bježim u krevet, stisnem oči i prepuštam se snovima... Nekad su lijepi, nekad su ružni, nekad ih uopće ne razumijem, nekad ih se sjećam kao da mi se to zaista dogodilo, nekad ih znam prepričati onaj trenutak kad se probudim ali ih zaboravim za 5 minuta, nekad ih se uopće ne sjećam...

Na ovo me razmišljanje naveo naravno moj zadnji san. Jutros sam se probudila i nisam mogla vjerovati kako su mi još uvijek žive slike pred očima. Nisam mogla vjerovati da se nisam nimalo prepala iako je san prilično ružan... I sad razmišljam zašto sam to sanjala???

Priča ide ovako: moja prija i ja u mom autu, vozimo se gradom u predvečerje, iz jedne sporedne ulice, u krivom smjeru na mene nalijeće jedna gospođa u nekom malom autiću. Imala sam izbor zabiti se u nju ili se pokušati popeti na pločnik, ali na pločniku je bila majka s djetetom u kolicima i morala sam se prepustiti sudaru... Svega se sjećam, kao da je trajalo nekoliko minuta, čak sam imala vremena razmisliti što ću napraviti?! Dakle, zabila sam se u fino u tu gospođu, ušla mi je u cijelu haubu. Nikome nije bilo ništa (?!), a nas dvije nismo čak bile ni prepadnute. Izašle smo iz auta i ugledale policajce u neposrednoj blizini, i tada je mojoj pametnoj glavici sinilo da sam popila pivo, dvi nedugo prije i da ću lagano popušit. Sreća u nesreći, moja prijateljica ima vozačku i nije pila, dakle jednostavno rješenje je bilo da kaže da je ona vozila... Policjoti su došli do nas i odmah počeli istragu o nesreći. Moja prijateljica nije rekla da je ona vozila, nego da je ona JA, što mi opet nikako nije jasno... I da je kao JA vozila... Hm... No da ne duljim, ne znam kako smo završili, jesam li uspjela, tj. ona u obliku ja, dobiti odštetu i jesmo li uspjeli prevariti državu i sve ostale upletene u slučaj JA-NE JA, znam samo da se sjećam takvih nekakvih glupih detalja tipa: točna ulica gdje se sudar dogodio, kako je izgledala žena s kojom smo se sudraile, proces cijelog sudara, čak se i policjota sjećam.

Jutros kad sam se probudila samo mi se jedna misao vrtila po glavi... Zašto sam to sanjala?? S obzirom da često, pa i prečesto sjedan za volan sa barem 0,01 promila... jeli stvarno Bog odlučio da me upozori na vrijeme ili...

Nije mi baš svejedno, mislim da ću večeras pješice vani...

četvrtak, 23.11.2006.

VIP - ROAMING

Svakim danom se sve više i više razočaravam ljudima koji rade u renomiranim tvrtkama, među kojima spada i naš dragi VIP.

Bez blackberrija i mobitela biti direktor u današnje vrijeme je prilično teško. Kad takve usluge nisu postojale sve je bilo lako, ali čim se izmisli neka nova opcija tehnologije koja olakšava kako poslovnu tako i privatnu komunikaciju, ljudima automatski život postaje nemoguć ako dotična opcija nekim slučajem ne funkcionira kako treba.

Posljednji slučaj krive informiranosti dogodio se jučer. Direktor jedne tvrtke u Hrvatskoj se uputio na poslovni put u Albaniju bez ikakve sumnje da će mu se put pretvoriti u noćnu moru. Naime, u Albaniji mu blackberry ne radi. Zove me da provjerim s VIP-om u čemu je problem.

Kao i uvijek nadasve ljubazni djelatnici VIP-a kažu da nažalost VIP ne podržava Roaming u Albaniji i da blackberry jednostavno ne služi ničemu dok je tamo .

Kao i obično meni đavo ne da mira i krenem malo na internet stranice VIP, na kojima pod Roaming partnerima ne samo da pronalazim Albaniju, nego čak mogu i birati između dva operatera koji tamo postoje :.

I sad vi meni recite tko je ovde lud .

Naučila sam do sada da je prava informacija u pravo vrijeme najvažniji čimbenik uspješnog poslovanja. Mislim da je krajnje vrijeme da se jedna tvrtka kao što je VIP uozbilji i stoji iza izjava kako na internet stranicama tako i putem telefonskih operatera koji su TU SAMO ZA NAS!

srijeda, 22.11.2006.

Srušio se avion u džunglu. Preživjelo nekoliko njih, a među njima:

Amer-FBI agent, Francuz, Rus i Mujo.

Amerikanac, obučeni agent, odmah počeo organizirati i naređivati:

"You will provide woods, you will find water, you (Mujo) will provide supplies..."

Svi se vratili, našli drva za vatru, vodu... jedino Muje nema.

Kaže Amer: "We have to find him" i krenu ga tražiti po džungli.

U jednom trenutku primjete da se mrda jedan žbunj, priđu, kad ono iskoči Mujo:



- Suplaaajs!!!

utorak, 21.11.2006.

KOJI JE POJAM SUPROTAN MOBBINGU?

Svugdje će te puno lakše pronaći kritiku od pohvale, ne samo na poslovnom planu nego općenito... Pa pokušat ću vam pokazati i drugu stranu medalje...

Možda sam samo jedna od rijetkih tzv. sretnica, a možda se samo zadovoljavam malim stvarima... Ne znam, na Vama je da procijenite. Često čitam o mobbingu i svjesna sam njegovog postojanja u raznoraznim oblicima. Ali vjerujem u sebe i smatram da treba uvijek pogledati i poslušati obje strane. Doživjela sam mobing i doživljavam ga još uvijek s obzirom na vrstu i količinu posla kojeg imam i za koliku plaću radim . Ali ta je plaća opet veća od nekih drugih koje poznajem i opet sam zadovoljna jer uvijek može bit gore, a meni i nije toliko loše...

I tako nakon što svakim danom ulažem sve više i više energije, učim i radim svašta što god ljudima padne na pamet oko mene, ali u svemu tome kupim jedno ogromno iskustvo i grabim velikim koracima naprijed, danas me zove direktor i između zadataka daje mi do znanja da mi na iduću plaću daje bonus u iznosu bruto plaće tj. dobivam duplu plaću + božićnicu od 1000 kuna idući mjesec... Iskreno imala sam namjeru pitati bonus i povišicu za mjesec dana, ali iznenadio me.... Što ne znači naravno da neću tražiti i povišicu. I tako mi funkcioniramo, pohvale nam nisu strane, kao ni novčane nagrade za trud... Nije sad to ne znam koja lova, ali bitnije mi je u toj priči da mi je sam dao, da nisam morala pitat ono što zaslužujem. Ja sam presretna, ali opet nemojte mislit da ću mu sad lizat dupe zbog toga. Nisam mu ni hvala rekla kako Bog zapovida. Zašto? Kako sam mogla bit tako nezahvalna? Pa oboje znamo da sam to zaslužila i zahvalit ću na poštenju, ali sve sam ja to odradila, pa i više od toga... Ipak, izdvojit ću ovaj slučaj, kao jedan od rijetkih, pa mi recite:

Ako je mobbing zlostavljanje u raznoraznim oblicima na poslu, kako se kaže onda kada nas netko nagradi na poslu, bio to novac, priznanje, promaknuće ili nešto slično?

ponedjeljak, 20.11.2006.

DAY AFTER I MUŠKA LJUBOMORA

Volim partije iako tko me ne zna, na prvi pogled nikad ne bi pomislio… Nisam sad tipična partijanerica, koja ne propušta nijedan party, ali volim taj feeling, taj osjećaj kada masa ljudi diše kao jedan, giba se u ritmu i uživa u glazbi. Takav se osjećaj ne može doživjeti nigdje nego na partiju. Bar ga ja nigdje nisam osjetila… Znam da je sav taj osjećaj koji me toliko ispunjava zadovoljstvom i srećom tek privid nečeg skrivenog u meni potaknuto raznoraznim stimulansima koji prikazuju iskrivljenu stvarnost, ali nekako se nikako ne mogu pomirit s činjenicom da ću taj osjećaj u skorije vrijeme morati ostaviti kao uspomenu, kao dio proživljene mladosti…

I tako smo sinoć moja draga prija Nike i ja nakon dugoooo vremena otišle ponovno skupa na party. Bio je to nekakav private party u nekakvom underground klubu. Lijepo smo se sredile, šta fizički šta psihički. Prije plesa obavile smo standrdan ritual lokanja i svega što ide uz to, same, u autu, uz žensku priču o muškarcima, vezama, osjećajima, odrasatanju i čega još sve ne… Da mi je sinoć bio kompjuter, baš bih vam lijepo napisala što se roji u glavama dvije cure koje shvaćaju da se bliži onaj korak kojeg trebamo napraviti da bi prešli barem dijelom u život odraslih. I opet smo ustvrdile kao poantu večeri da se SVE DOGAĐA S RAZLOGOM.

Krenule smo onako nabrijane u akciju. Bio je to party jedne generacije. Generacije koja je svoju mladost provela u Metropolisa koji je vikendom postajao naš dnevni boravak. Svi smo mi u tom disku imali prve izlaske, prva pijanstva, prve ljubavi, prva brijanja, kršila su se prva pravila, Neki se nisu nimalo promijenili, ali svi ti ljudi žive nekakav svoj stvarni život i uvijek ih nekad nađem u nekakvom klubu kako bježe od stvarnosti… I sviđa mi se biti dio tog bijega.

Na mjestu zločina susrećemo treću dragu priju s momkom i ekipom. Lagano pijana njihala se u ritmu bubalice… Odmah smo se spojile u jedno, sve tri…bez iti jedne riječi, bio je dovoljan samo onaj ubiveni pogled i osmijeh nam nije silazio s lica… Ali nikako nije moglo sve proći kako triba kad je od dotične treće (u daljnjem tekstu Anđeo) momak u blizini. O tom liku neću puno pričat jer mi se iskreno ne da trošiti riječi na takvog čovjeka (čitati: ne volim ga nimalo ali njezin odabir poštujem). Pratila sam ga pogledom, nesvjesno iskreno, ali skontala sam taj njegov pogled na njoj dok pleše, i onaj sjaj u očima kad joj se netko približi, ljubomora mu je izvirala iz svakog dijela tijela jer ona ipak ne bi smjela tako plesat… I nije dugo potrajalo, u prolazu mi je rekla da ide MINUT vanka… Samo sam u jednom momentu poželila da se vrati do mene.

Neću Vam duljiti o ovome jer i ne znam još točan kraj priče. Nadam se da imam dovoljno pametnog anđela kraj sebe koji će na vrijeme shvatiti što je najbolje za nju i biti sretna. Ali ne mogu razumjeti jeli stvarno postoji tolika bolesna ljubomora muškarca prema svojoj curi? ps. zajedno su već 5 godina… meni je nekako ljubomora = nepovjerenje, a odnos bez povjerenja nema nikakav smisao. Sve ima svoje granice pa tako i ljubomora, u manjim dozama je zdrava reklo bi se. Ali skakati na svakoga ko mi se nađe u blizini jer smo vani među društvom, pijemo, zabavljamo se, plešemo i dobro nam je… Kao došle smo tu samo izazivat i po mogućnosti zabrijat da ne kažem pojebat s nekim nadrogiranim partijanerom dok momak ispija pivo za šankom??? Ne razumin, koji je to sklop u glavi što radi takvu grozotu u mislima…

Šteta što je ova priča narušila jedan odličan party generacije. Anđeo je krenuo kući, ali nas dvi smo zapartijale do kraja… Isplesala sam se za narednih mjesec dana. Baš sam guštala, bar ja mislim jer cijeli ovaj day after kojeg mrzim iz dna duše, ovaj put mi je nekako drugačiji od prijašnjih. Gubim se lagano, nisam zadovoljna sa sobom u toj nerealnosti. Opet sam se razbila previše . Nekako mi to više ne dolikuje. Ne bih se voljela gledati sa strane kako sam sinoć izgledala u nekim momemtima. Prije se nisam zamarala s ovim sranjima, živila sam iz dana u dan i uvjeravala sebe kako mislim ja na budućnost, ali izgubila sam se negdje usput. Svako toliko bježim na ovaj ili onaj način. Opet kad malo dublje zavirim pod površinu svih ljudi oko mene, svi nakako bježe, razlika je samo u tome koliko ko krši zakone u tom bijegu. Odrastam, počinjem shvaćati da stvarno odrastam i da će se neke stvari koliko god ja bježala od njih morati dogoditi bez obzira što je meni lijepo ovako i nezamislivo bilo kako drugačije… Ili je to samo day after?

petak, 17.11.2006.

MUŠKANTNI ORAŠČIĆ

Mislim da nisam nikad prije spomenula da igrom slučaja živim solo, majka mi radi na otoku, pa ja recimo uživam u svom miru iako mi češće nedostaje nego što uživam. Jednostavno mrzim samoću...
I tako je moja draga majka i prošli vikend došla vidjeti svoju jedinicu, skuhati joj nekakav ručak i ostaviti zalihe u frižideru.

Bila je subota, skuhala je juhu od mrkve koja mi se sviđala, ali taj dan baš nisam bila raspoložena za nju...

U utorak sam skontala da je krajnje vrijeme da je potamanim ili bacim... Goge i ja kod mene, odlučile je potamaniti, Gogi se svidila jako... Pojele smo juhu, čakulale i bacile se na pancetu i kruh... U tom trenutku strašno me zasvrbio lijevi dlan, opala bit će novaca pomislimo i nasmijemo se... Dobro meni dobro njoj. Ali poočne mene svrbit i drugi dlan i sad mi nije jasno, dobit ću novce ali odmah ću ih proslijediti dalje ili što?! Sve je bilo dobro dok me nije počela svrbit i faca, to stvarno ne znam što znači. Prošetam ja do ogledala, osjećala sam se nekako čudno, kad lice crveno, vrat crven, dlanovi crveni, lagano sam počela oticat, samo lagano... Ali sam osjećala cijeli proces kako se odvija... U jednom trenutku su mi usta bila jebenija od Leinih hahahahaha .Ništa mene to nije brinulo, sjetila sam se da mi se slično dogodilo jednom prije nekih godinu dvije, ali je trajalo kratko, nekih sat vremena i to je to, ali nisam baš ovako izgledala. No dobro, sjedimo Goge i ja za stolom, udaramo trubakis i ona gleda mene, ja razmišljam što se događa... I sve je bilo koliko toliko ok, dok u jednom momentu nisam išla nešto reći i skontala da nemam glasa... Nisam više znala jesam li napušena ili mi se to stvarno događa... Stisnulo mi se grlo, otekli kapci, usta, jezik, glava, crvena po cijelom tijelu... Nema druge... Pravac hitna, u međuvremenu zovem majku da vidim šta je stavila u juhu... Muškatni oraščić i đumbir kaže ona...
Došla na hitnu, samo me leglo, utiralo infuziju, njih dvije sestre me gledaju i vidim im na licu da nimalo dobro ne izgledam... Hladno mi je, ne mogu govoriti, a sestra se dere hoćeš li joj dati ovu od 200 mg ili od 500mg? Od 500, naravno, kod mene uvijek ide sve sa stilom pa tako i inekcija hehehehe. Ljudi moji ne jedna nego dvi!!! I boca infuzije. Osjećala sam kako se otekline lagano povlače, kako su mi oči postale lakše, a i govor mi se vratio...
Nisam se prepala nimalo, samo mi je bio neugodan osjećaj, a iskreno sad kad o svemu razmislim... Trebala sam se prepast, zato dragi moji ako Vam se ikad dogodi nešto slično, ne oklijevajte, pravac hitna jer se grlo zatvara prilično brzo i da ćete ostati bez zraka je jako moguća solucija!!!

Ja sam hvala Bogu prošla ok, ništa posebno, već ujutro kao da se ništa nije dogodilo, ali majka od sada više ne kuha!!!

subota, 11.11.2006.

A LIPEGA DANA

Evo da malo preskočim ova ženska stvorenja i veze, ima vremena za to... Moram zabilježiti današnji dan. Bilo je to lipo isplanirano, kava pa pranje auta, pa ručkovečera, pa vanka, naravno truba prije svega... ALI, krenulo je po planu, truba se udrila i krenule Gogi i ja na kofi, kad u Rivice, Mate i Cvajgor, ko da samo nas čekaju, dižu se i samo nas otimaju . Idemo... Di? Na Brač... dan je bia vrhunski, 11.11. piči sunce, more bonaca totalna, ni daška vitra. U dvi i po ure nas četvero smo otplovili u Postire na kavu. Cilo lito nismo u brod sile, sad smo se sitile. No nema veze, guštale smo ko prasice, do tamo . kad smo došle tek su nas onda naši dragi avanturisti obavijestili da nemamo dovoljno nafte za nazad. A Gogi mora bit u konobi do 7, radit momačku. Hm . Ali brigu na veselje i udri po vinu i pivi... Kad smo se digli iz Alohe, krenuli put konobe na fetu sira, Gogi je fermala nekog starog i rješila 2l nafte . U međuvremenu avanturisti su rješili ručkovečeru i idemo... Nema nam kraja . Opili smo se lipo, na povratku po mrčini pivali o Dalmaciji uz šum mora i brodskog motora... Mate, moj bivši, tako me očarava u ovim momentima i tako mi bude krivo što nismo ostali zajedno, a sad mi je glupo išta ponovno, ne volim ponavljat ispričane priče iako ima nešto u njemu... U međuvremenu zove me Goran, nekakav aktualni moglo bi se reć, da hoću li s njim i još neko dvoje u Kostanje na muziku uživo, a ja partijanerica, rokerica u duši, mene na muziku uživo odvest je ravno samoubojstvu . Ali tvrdi on, nije cajka, samo muzika uživo. Hahahahahah , dobre šale nikad dosta. I odjebala ga ja, sad sjedim kući, pijana lagano, napušena malo, u kurcu skroz, ali ipak mislim da ću izletit negdi, samo da izletim...

Dan je bia vrhunski, nema mora do mora, guštala sam kako neki mogu samo sanjat... Jebeš Kostanje i muziku uživo, daj mi dalmatinsku i romantiku, ili partiju i ludavicu, nema treće....

A svitu moj, ovi današnji muškarci, uopće me ne razumiju, a tražim jaaako malo . Zato opet večeras odabirem tri žene, pa šta bude .

Pusa i guštajte...

četvrtak, 09.11.2006.

ŽENSKA STVORENJA I VEZA 2.

Sve je super, divno i krasno kad smo zaljubljene jel da... Svaki dan nam sija sunce i započima s osmijehom na licu . Ništa nam nije teško jer smo sretne, našle smo ga, tu je taj naš princ ušetao i sad smo potpune. I uvijek su počeci bili divni, puni osmijeha, strasti i sreće. Ali kad dođe kraj toj našoj iluziji, kad progledamo i shvatimo da se princ pretvara u žapca u stvarnom životuu umjesto obrnuto kao u bajkama, gubimo tlo pod nogama. Gubimo same sebe, dramatiziramo i život svih oko sebe a najviše nas dvoje glavnih aktera dovodimo do ludila. Tražimo razloge, pitamo pitanja, analiziramo situacije, krivimo svakoga od reda i uvijek završavamo na sebi, nekad i na njemu...

I znate onda onu fazu traženja razloga, u sebi, u njemu, u životu, u sudbini, a sve je u stvari jako jednostavno i odgovor na sva pitanja koja nam se čine preteška nam stoji pred nosom . Stvorile smo ideal, stvorile smo u glavi sliku čovjeka kakvog smo željele da bude, a nismo ni primjetile trenutak kad on uopće nije više bio dio nas. To je to ljubavno sjepilo, ali nekad mi se čini da se to događa samo ženama. Kod njih je sve puno jednostavnije. Kad je gotovo, gotovo je. Nema tu puno zašto ni kako nego vrlo jednostavno: nije išlo, nismo jedno za drugo, ma u stvari da se volimo bili bi zajedno. I oni okreću novu stranicu, preponosni da se osvrću za sobom. Postajemo dio prošlosti, nekome lijepe, nekome ružne, ali samo dio prošlosti.

Zašto si to radimo? Zašto tako teško prihvaćamo kad nam s nekim ne ide, a olako shvaćamo nekog tko nas želi... Nikad ne valja, uvijek nešto nedostaje, nikad to nije to... Zašto kompliciramo tu veličanstvenu ljubav koja samo treba biti bezuvjetna...

Ma i sada dok ovo pišem pitam se zašto si kompliciram život razmišljajući o ovome kad sam prije 10 dana rekla da okrećem novu stranicu?! Malo sam se izgubila u svim tim razlozima, i na kraju shvatila da ništa od toga nije imalo smisla. Najmanje nada da je sve to ružan san i da ću se probuditi jedno jutro i shvatiti da sam još sretna s njim. Opet to dijete u meni. Baš mi nekako godi to sanjarenje, sve je dobro dok znam kad se treba vratiti u realnost.

Pisala sam o početku i kraju, bit će toga još...

subota, 04.11.2006.

ŽENSKA STVORENJA I VEZA 1.

Nedavno sam čula jedan vic:

Na početku, Bog stvori Zemlju i odmori se.

Tada Bog stvori muškarca i odmori se.

Nakon toga Bog stvori ženu i od tada se nisu odmorili ni Bog ni muškarac.

I bila sam u dilemi, nasmijati se ili ne. Jer iskreno koliko god zvučalo smiješno, ima puno istine u tom. Od početka svijeta žene kompliciraju stvari koje bi trebale biti jednostavne. I ja sam pripadnica ženskog svijeta, ali iskreno dajem sve od sebe da pokušam shvatiti žene i žensko razmišljanje. Nekakvo njihovo stanje uma. Svi su ljudi pojedinci, svatko je na svoju ruku, sa svojim razmišljanjima, sa svojim iskustvima, ali ipak u dubokoj srži naše ljudskosti postoje stvari koje su iste kod svih žena i kod svih muškaraca. Sve to seže daleko u prošlost, u kameno doba, pa i prije.

Upravo čitam knjigu koja mi je otvorila oči o ovom pitanju, iako se muški dio svijeta smije na spomen knjige i misli da sam prolupala, toplo preporučujem svima kojima nije jasno zašto postoje ogromne razlike u muškim i ženskim mozgovima o naizgled nebitnim stvarima koji su temelji bilo kojeg međusobnog odnosa, pokušajte pročitati "Zašto muškarci lažu, a žene plaču" . I neke stvari će vam sjesti na mjesto. Mene je malo pogodilo kad sam shvatila da koliko god se trudim ne biti tipična žena, sam jaaaakoo veliko žensko . Nemojte me sad krivo shvatiti, truditi se ne biti tipična žena ne znači da sam muškarac u duši nego jednostavno mrzim načine na koji su žene spremne da bi imale svog nekakvog idealnog partnera. Ne želim ovisiti o muškarcu, to sam rekla već jednom. Ne želim danas sutra kad ostanem bez tog svog idealnog muškarca jer on nije bio idealan koliko se činio, da u tom trenutku shvatim da sam sama i izgubljena i da sve što sam imala od svog života nestaje s njim. Čemu onda življenje uopće? Mi možemo živjeti zajedno i graditi zajednički život, ali u toj zajednici trebamo u jednom svom dijelu ostati pojedinci. Jer živjeti s nekim ne znači i posjedovati nekoga, a najmanje njegovu dušu.

Nisam u svojih 25 godina imala pravu i dugu vezu. Zašto, ne znam. Jeli to sudbina ili sam kriva ja ili je kriv netko drugi, i jeli to uopće dobro ili loše, ne znam. Meni je dobro ovako kako mi je i to mi je jedino bitno.

Ali eto često se pitam i preispitujem što to muškarcima paše, a što ne paše u vezi sa ženom. Velika većina mojih bivših ljubavi je (nije da se hvalim) rekla da sam im super cura, da sam jedna od rijetkih cura koja misli svojom glavom, živi svoj život i u njemu se trudi uživat, gradi svoju budućnost sama i uživa u tome. Ali ipak su gotovo svi oni na kraju našli neku drugu, s kojom su ostali, koja je bila totalna moja suprotnost. I opet mi nekidan muškarac kaže kako je gola istina da muškarci od svoje žene traže da bude kućanica u kuhinji, kurva u krevetu i dama na ulici. Ja to ne želim bit. Ja želim bit čovjek i osoba kakva jesam. Neću bit kućanica jer je to nepisano pravilo, biti ću to onda i kada to budem željela za nekog tko će to cijeniti. Neću treptati okicama i biti anđeo dok ga ne ulovim u svoju mrežu, a kad ga dobijem postati kučka . Otvaram sve bitne karte odmah, i znam da to nije najbolji ni najpametniji način, naprotiv više gubim, ali isto tako puno više cijenim onoga tko me prihvati takvu i potrudi se pružiti mi u životu ono što mi treba, pažnju i ljubav, smijeh i podršku. Onda se pretvaram u princezu, zbog njega, zbog njegove ljubavi, znog nas, zbog naše budućnosti.

Konobarila sam dugo i žao mi je što u tom razdoblju svog života nisam pronašla srodnu dušu jer onaj tko me cijenio i volio u to vrijeme me istinski volio, jer svi jako dobro znamo muško mišljenje o ženama konobaricama. Sve su konobarice kurve, i sve su one dobre pičke, ali moja cura/žena to ne smije i neće bit. Sad više nisam konobarica, zadnjih godinu dana muškarci me drugačije doživljavaju i gledaju, a ja sam ostala ista .

Najbolje u životu prolaza glupe žene, ali i taj pojam najboljeg je relativan. Jeli njoj bolje od mene, jer je uvijek tip top sređena, njezin macho muškarac ima novaca, stan i auto, njezin pojam života je udati se za njega, uživati u njegoim novcima, roditi mu djecu i čekati ga dok on ne popije svoju dnevnu dozu, ili obiđe sve birtije, ili poševi neku usput... Ali ona je sretna jer je on njoj pružio život?! Hvala lipa, ali ja ću radije ostati sama u tom slučaju. Ne tražim sponzora, ni nekog tko će zaraditi za moj kruh. Tražim prijatelja, suputnika u brodolomu života, podršku, ljubav, poštovanje i smijeh. Znam da ne ide to tako glatko, znam da puno tražim, ali vjerujem da postoji.

Okrivljujem ženska stvorenja koja su na početku svog postojanja podredile svoj život muškarcu i njegovim potrebama , zanemarujući sebe i svoje potrebe. Od tada je normalno da muškarac ide s društvom na utakmicu, a nije normalno da žena izađe sa svojom ekipom, dok on kući čuva dijete. Zašto? Vremena se mijenjaju, žene dolaze pameti, ali te koje dolaze još ih je jako malo. I proces promjene će trajati još dugo. Nisam nekakva zadrta feministica, ali mislim da bi nam svima bilo lakše i bolje kad bi se promijenili, kad bi promijenili način zajedničkog življenja, kad bi ostali pojedinci u zajedničkom životu, a opet toliko spojeni u jedno da razumijemo potrebe naših suputnika.

Možda će netko reći da puno gledam filmove i da je moj suputnik kojeg zamišljam na jedan način nemoguća misija, ali ja još uvijek vjerujem da postoji takva međusobna pripadnost i neću bit mirna ni svoja dok je ne pronađem. U suprotnom nije mi problem ni prihvatiti činjenicu da ću zbog tog razmišljanja možda još dugo, možda čak i zauvijek biti sama, bez NJEGA.

S obzirom da je ovo tema koju mislim malo dublje obrađivati molim Vas dragi prijatelji i čiatatelji da bacite komentar koji će potaknuti još koju pamtnu analizu.

srijeda, 01.11.2006.

MySpace

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

08/2007 (13)
06/2007 (2)
05/2007 (3)
04/2007 (4)
03/2007 (6)
02/2007 (3)
01/2007 (6)
12/2006 (11)
11/2006 (13)
10/2006 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?