Sve je super, divno i krasno kad smo zaljubljene jel da... Svaki dan nam sija sunce i započima s osmijehom na licu . Ništa nam nije teško jer smo sretne, našle smo ga, tu je taj naš princ ušetao i sad smo potpune. I uvijek su počeci bili divni, puni osmijeha, strasti i sreće. Ali kad dođe kraj toj našoj iluziji, kad progledamo i shvatimo da se princ pretvara u žapca u stvarnom životuu umjesto obrnuto kao u bajkama, gubimo tlo pod nogama. Gubimo same sebe, dramatiziramo i život svih oko sebe a najviše nas dvoje glavnih aktera dovodimo do ludila. Tražimo razloge, pitamo pitanja, analiziramo situacije, krivimo svakoga od reda i uvijek završavamo na sebi, nekad i na njemu...
I znate onda onu fazu traženja razloga, u sebi, u njemu, u životu, u sudbini, a sve je u stvari jako jednostavno i odgovor na sva pitanja koja nam se čine preteška nam stoji pred nosom . Stvorile smo ideal, stvorile smo u glavi sliku čovjeka kakvog smo željele da bude, a nismo ni primjetile trenutak kad on uopće nije više bio dio nas. To je to ljubavno sjepilo, ali nekad mi se čini da se to događa samo ženama. Kod njih je sve puno jednostavnije. Kad je gotovo, gotovo je. Nema tu puno zašto ni kako nego vrlo jednostavno: nije išlo, nismo jedno za drugo, ma u stvari da se volimo bili bi zajedno. I oni okreću novu stranicu, preponosni da se osvrću za sobom. Postajemo dio prošlosti, nekome lijepe, nekome ružne, ali samo dio prošlosti.
Zašto si to radimo? Zašto tako teško prihvaćamo kad nam s nekim ne ide, a olako shvaćamo nekog tko nas želi... Nikad ne valja, uvijek nešto nedostaje, nikad to nije to... Zašto kompliciramo tu veličanstvenu ljubav koja samo treba biti bezuvjetna...
Ma i sada dok ovo pišem pitam se zašto si kompliciram život razmišljajući o ovome kad sam prije 10 dana rekla da okrećem novu stranicu?! Malo sam se izgubila u svim tim razlozima, i na kraju shvatila da ništa od toga nije imalo smisla. Najmanje nada da je sve to ružan san i da ću se probuditi jedno jutro i shvatiti da sam još sretna s njim. Opet to dijete u meni. Baš mi nekako godi to sanjarenje, sve je dobro dok znam kad se treba vratiti u realnost.
Pisala sam o početku i kraju, bit će toga još...
< | studeni, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne sanjam svoj život, nego živim svoj san... Ne vjerujem ženama, one vjeruju meni... Ne igram se sa sudbinom, samo je ponekad izazivam... I živim od danas do kraja... Meni ništa nije nemoguće... A pogotovo ne LJUBAV...
Tko sam ja da opisujem samu sebe... Blog je tu da pokušam i samoj sebi objasniti sebe...
Ninoch
Tija
Beauty queen
Sestrušina
012 station
Hrki
Karlovački blog
Buba
Zvonjava
Mala Chi
Amazonka
Slave
Suncokreta
Zanimljiv mladić
Pupak svijeta
PMS
Snovi o boljim noćnim morama
Lipota zore
mALa309
Britnica
Turmalina
Crkveni Miš
Ribarnica
Trantičica
Oko tamno
Alenitsu
Reggie
Daniela
une goutte
kenguur
Blog.hr