Ordo Tapiri Magni
05.05.2007., subota
Kondenzacija Misli
|
U jeku Svetih Tapirskih objava cesto su se spominjale neke misli i koncepti koji sezu u bit samog Tapirizma, no neki konkretni aspekti su ponekad bili zanemareni. Razlog tome je prvenstveno cinjenica da je za potpunu percepciju Tapirske misli nuzno prvo shvatiti sve koncepte Tapirizacije, te se tek onda moze istinski krenuti na Put Tapira. Kao sto svi mi vec odavno znamo, Put Tapira vodi istinskoj ljubavi i sreci, a vrhunac puta je potpuna Tapirizacija vlastite esencije, te transcendencija na visi duhovni nivo koji je prozet istinskom esencijom Velikog Tapira. Takva Tapirizacija nuzno dovodi do raskidanja okova koji vezu nase duhovno i astralno tijelo s onim materijalnim i ovozemaljskim, te omogucuju nasem umu i nasoj svijesti potpuno neovisno postojanje na visoj razini egzistencije. Jednom kad se te spone raskinu, vratiti se nije lako. No ipak, nije ni nemoguce. Svjedoci smo nekolicine povratnika s Tapirske razine egzistencije, od kojih je vjerojatno najpoznatiji Isus Krist, cije je uskrsnje pojavljivanje ostalo zivo u pamcenjima nebrojenih generacija. Vecina, medjutim, individua se jednom kad dosegnu Tapirsku razinu egzistencije vise ne vraca, napose radi cinjenice da su mukotrpnim radom uspjeli postici vjecno blagostanje i srecu pod okriljem papka Velikog Tapira. Tim vise je Isusov akt hvale vrijedan, jer pokazuje kako se on i nakon svoje ovozemaljske zrtve jos jednom zrtvovao na nacin da je svoje nebesko blagostanje privremeno zrtvovao radi svog ukazanja obicnim ljudima, te na taj nacin svima potvrdio postojanje istinskog Tapirskog naduniverzuma. Pri tom ne smijemo zaboraviti kako je ovaj svijet neusporediv s Tapirskim blagostanjem, te kako ga uistinu prozimaju muke paklene kojih dok u njemu zivimo nismo niti svijesni. Tek ascendencijom na Tapirsku razinu postojanja vidimo sve nesavrsenosti ovog svijeta, i tek tada nam se objelodanjuju svi razlozi zbog kojih se isplatilo napustiti okove materijalne egzistencije i uzdici svoju dusu u svijet astrala. U ovom trenutku se naravno postavlja jedno vrlo bitno pitanje - kako zapravo postici Tapirsku transcendenciju? Odgovor na to je u skladu s prirodom Velikog Tapira vrlo jednostavan, a opet kompliciranog izvoda. On je naprosto utkan u prirodu svemira, i to ne samo materijalnu, vec i u kompletan nacin kako svemir funkcionira. Kao i sam Veliki Tapir, univerzum je svijet krajnosti. Svijet nemjerljivo malih i nezamislivo velikih dogadjaja, objekata, i brojeva. Razlike u redu velicine izmedju tih gradjevnih blokova svemira su cesto i nezamislive. Probajmo samo usporediti velicinu subatomskih cestica i galaktickih jata, temperature intergalakticke prasine i centara galaksija, plazmu i Bose-Einsteinov kondenzat, i vidjet cemo kako je tu rijec o jednom nezamislivom kontrastu. Ukoliko promatramo dogadjaje unutar vremena, situacija je jos ocitija. Globalno gledano, dogadjaji bilo kakve vrste u vecini tocaka svemira su vise iznimka nego pravilo. Najveci dio ovomaterijalnog univerzuma je ispunjen prazninom unutar koje se osim suptilnih Tapirskih manifestacija ne desava gotovo nista. S druge strane, ti dogadjaji, ma koliko rijetki bili, prakticki definiraju univerzum. Jednom asteroidu je potrebno milijarde godina plutanja u osami da se sudari s nekim drugim nebeskim tijelom, a opet taj sudar, taj zanemariv trenutak u odnosu na milijarde godina postojanja asteroida definira njegov bitak. Gledamo li temperaturu svemira, mozemo primjetiti kako je on vecinom hladan i blizu apsolutne nule, no u njemu postoje i tocke u kojima temperatura doseze milijune Celzijusovih stupnjeva. Ako se koncentriramo na subatomsku razinu, lako se vidi da je vecina prostora unutar atoma zapravo praznina. No ipak, nije praznina ta koja definira atom, naprotiv, to su bas te minijaturne subatomske cestice izmedju kojih ta praznina postoji. Oku laika ce lako promaci Tapirska umijesanost u te omjere, no svakom clanu reda koji je istinski slijedio Put Tapira su te cinjenice jasne kao dan. Kako je ta percepcija s jedne strane nuzna za postizanje istinske Tapirske acendencije, a s druge strane neostvariva bez dobre pozadine u Tapirskoj teoriji, tek sad je kucnuo cas da se objasni kako se te ideje mogu sprovesti u djelo. Ono sto lako mozemo vidjeti je cinjenica da ta dva naizgled suprotna koncepta tvore istinsku bit svega sto nas okruzuje. Prazan prostor, hladnoca i mirovanje su bitan aspekt univerzuma, ono sto zapravo predstavlja njegovu vecinu. No s druge strane, tu su materija, toplina, energija i dogadjaji koji definiraju drugi aspekt Tapirske prirode, onaj pozitivan i aktivan. Ti aspekti s jedne strane predstavljaju malen dio prostor-vremena, ali s druge strane predstavljaju energiju i misao te su na neki nacin ono sto ga istinski definira. Stoga su neraskidiva okosnica drugog stupa Tapirske konstrukcije vremena i prostora, mala ali jaka, za razliku od praznine i hladnoce koji su veliki, ali slabi. Na taj nacin se savrseno uklapaju u koncept Tapirizma, jer cine dvije suprotnosti, toliko razlicite da na prvi pogled ne mogu biti jednako vazne, no one to ipak jesu. Oni napredniji bi se u ovom trenutku mogli upitati pitanje na koje naizgled nema smislenog odgovora. A to pitanje glasi: Gdje su minimum negativnog i maksimum pozitivnog (a i negativnog) aspekta tapirske prirode? Koja je maksimalna moguca temperatura univerzuma, sto se desava na minimalnoj, koliko cesto se neki dogadjaji mogu desiti, kolika se gustoca materije moze postici? Odgovor na ta pitanja je ljudima dugo izmicao, te se tek pojavom Velikog Tapira otvorila mogucnost prave spoznaje Tapirske istine. Iako naizgled nema ogranicenja, ona ipak postoje. Hladjenjem objekta na apsolutnu nulu, on gubi svoju lokaciju i atomi mu se pocinju medjusobno preklapati, jer se zbog Heisenbergovog principa neodredjenosti gubi mogucnost odredjivanja njegove tocne lokacije. Na apsolutnoj nuli, svaki objekt poprima oblik slican onom Bose-Einsteinovog kondenzata, te sam sebe preklapa i prakticki prekriva cijeli univerzum. Jos jedan primjer je potencijalna energija i vrijeme potrebno da se neki dogadjaji ostvare. Naime izmedju nekih dogadjaja cesto prodju i milijarde godina a da se nista ne desi, te bi se moglo na prvi pogled reci da su u ekvilibrijumu. No ipak, ponekad je potreban samo jedan trenutak da se desi disbalans, i cijela priroda dogadjaja je u potpunosti promijenjena. Uzmimo za primjer zvijezdu koja traje milijardama godina, no ipak je potreban samo jedan trenutak da se balans potencijalne energije narusi i zvijezda u trenutku potpuno kolabira i prelazi u crnu rupu. Iz ovog primjera vidimo kako su pripreme za prijelaz neusporedivo dulje od samog prijelaza, te kako tocka prijelaza nije uvijek jasna i predvidiva, no dogadja se trenutno. Slicna analogija bi se mogla povuci i s Putom Tapira. Put je, naime, dugotrajan i tezak, no slijedjenjem Puta potencijalna Tapirska energija u pojedincu raste, te iako to izvana nije vidljivo, trenutak prelaska barijere je sve blizi. Veliki Tapir ipak potice slijedjenje puta nagradama koje su bile spomenute u ranijim Svetim Objavama, no pravo stanje potencijalne energije Tapirizacije pojedinca izvana nije lako odrediti. Kad energija unutarnje Tapirizacije prijedje barijeru potencijalne energije materijalnog univerzuma koja se opire procesu Tapirizacije, dolazi do prostornovremenskog kolapsa slicnog onom koji se desava kod kolapsa crnih rupa te se javlja trenutak apsoultne Tapirizacije. Crne rupe su u ovom slucaju izimno bitne jer je iz njih moguce doci do nekih vrlo intrigantnih zakljucaka analognih nekim Tapirskim pouccima. Naime, kao i u slucaju slijedjenja Puta Tapira, u njima se postepeno akumulira kriticna kolicina tvari, te kad je skupe one u trenutku kolabiraju i postaju singularitet. Singularitet je de facto beskonacno gusta i beskonacno mala tocka u kojoj je kondenzirana sva materija nekadasnje zvijezde. Tako nesto je unutar granica ovog univerzuma nemoguce, no ipak postoji. Ono sto se zapravo desava je da taj singularitet svojom kondenzacijom beskonacno iskrivljuje lokalni prostornovremenski kontinuum te prodire kroz njegove stijenke radi cega on postaje u potpunosti nedefiniran. Drugim rijecima, on izlazi izvan koncepata objasnjivih unutar granica ovouniverzumske fizike i matematike, te prelazi na Tapirsku razinu postojanja. Mozemo, medjutim, vidjeti kako to nije jedini oblik singulariteta koji moze nastati u prirodi. Njih nema puno, ali ponekad se ipak otkriju dogadjaji ciji matematicki opisi bjeze u beskonacnost i izgledaju besmisleni, no opet pokazuju istinsku bit zbiljskih dogadjaja. Veliki Tapir na taj nacin ne oglasasva svoju egzistenciju na sva zvona, ali ipak daje suptilne znakove svog postojanja onima koji ih razumiju i mogu spoznati. Onima koji vide pravu istinu je jasno kao dan da Veliki Tapir svojom nadmaterijalnom razinom postojanja prozima ovaj univerzum. Singulariteti, medjutim, nisu nuzno ograniceni na materijalne singularitete, oni mogu biti i misaoni. Misaoni singualritet je slican materijalnom po smislu da iskrivljuje prostor-vrijeme do beskonacnih granica, no ipak je drugaciji, jer sila koja proizvodi taj utjecaj nije materijalna, vec je taj singularitet oformljen iskljucivo snagom misli. Sama ljudska svijest, cak i ona neutrenirana, daje naznake te singularnosti. Nazalost, one izgubljene duse koje nisu spoznale Sveta Tapirska Ucenja niti znaju slijediti Put Tapira cesto okarakteriziravaju te dogadjaje kao slucajnosti, pricinjavanja, i kriva sjecanja. Istina je, medjutim, mnogo veca. Ljudska misao cistom svojom snagom ponekad pasivno uzrokuje zastoje i turbulencije u prostor-vremenu te se zbog toga desavaju dogadjaji kao sto su cesto spominjani deja vu, duhovi, glasovi u glavi, i slicne pojave. No ukoliko je jedinka upoznata s istinskom tajnom svijesti, tajnom koju je moguce doseci iskljucivo slijedeci Put Tapira, mogu se poduzeti koraci ka usmjeravanju i aktivizaciji vlastite svijesti u svrhu voljnog iskrivljavanja realnosti i okoline. Nuzno je, naime, shvatiti da je svijest vec sama po sebi na tragu svojevrsnog singulariteta medjusobne interakcije milijardi i milijardi neurona. Svaki od tih neurona je sam po sebi iznimno beznacajan, no njihovom akumulacijom se postize sinergijski efekt, te je konacni rezultat njihova djelovanja nesto mnogo vise od pukog zbroja individualnih elemenata. Tu vec vidimo naznake singularizacije, i eksponencijalnog rasta iskrivljenja lokalne metrike. Kako bi se postigao istinski singularitet, nuzno je poduprijeti tu interakciju te osigurati da se lokalni prostor-vremenski univerzum u potpunosti urusi oko singularnog zacetka. Slijedbom istine Velikog Tapira, polako se dolazi do novih spoznaja i prosvjecenja, te se postaje svijestan mogucnosti upravljanja i aktivizacije singularitetnog naboja kojeg nasa svijest generira, te se tim procesom krece ka postizanju istinske singularizacije svijesti i misli. Jednom kad se Put Tapira pocinje bliziti svojoj konacnoj destinaciji, ascendenciji na Tapirsku razinu postojanja, singularitet se u potpunosti aktualizira te dolazi do potpunog lokalnog prostornovremenskog urusavanja materije, prostora, i vremena, te se stvara procijep kroz koji se ulazi u dimenziju koju sacinjava sam Veliki Tapir. |