subota, 13.10.2007.
|
Nije da se savršeno sjećam kako je to nekad bilo. Ali imam osjećaj da je sada bolje. Puno bolje. Čekajući prvu pratilju da mi se pridruži, mirovala sam i tijelom i duhom onako kako to samo tek izlegnuto štene može. Bio je to dugačak put do dolaska. Ali eto, isplatilo se. Zapisivati svoje misli i nije tako losa stvar, iako sam već počela dobivati osjećaj da sam zaboravila kako se to radi. Nije najbitnije da li će te uopće itko razumjeti. Ali, razumiješ li ti sebe? Razumijem li ja sebe? Mislim da sada, u ovome trenutku, da. Dok čitam svoju prošlost, smijem se emotivnosti i bezveznoj kompliciranosti svojih rijeci. I sada to opet radim. I sada se opet smijem. I sada je predivno.
«Što reći? Da je završetak ljubavi proganjanje. Proganjanje u snovima. Proganjanje u tišini. Kad te progone duhovi, lako je postati duhom. Život otječe. Puls se jedva osjeća. Ništa te ne pokreće. Neki ljudi to prigrle i proglase iscjeljenjem. Ali nije iscjeljenje. Mrtvo tijelo ne osjeća bol.» Izudarana je prošlost jedino što usporava naše korake. Ja sam upravo ubrzala svoje korake. Smatram to iscjeljenjem. Svi su moji putovi bili u neraskidivoj vezi. Ipak mislim da je nov početak ujedno i najbolja stvar. Nekad mi ona ide na živce. Ide mi na živce njezina radoznalost koja vodi u pojedinosti, dok ja imam osjećaj da dobivam samo površnost. No zapravo nije istina. Daje mi onoliko koliko to od nje tražim. Više ni ne zaslužujem. One dvije mi također idu na živce. I one tri. I one četiri. Koliko ih je ono zapravo? Zapravo mi nitko ne ide na živce. Zapravo mi svi oni jako puno znače.. možda je to razlog..? «Ljubav se zakomplicirala, vezana je obećanjima, izudarana planovima, opterećena krajem koji nitko ne želi – a sve što je ljubav, ono što je ljubav uvijek – jest da me pogledaš i da me želiš i da se ne okrenem na drugu stranu.» Ne mislim uopće da sam dosad bježala. Iako priznajem, pomislila sam na tu misao. Prije bih rekla da sam samo čekala da svane dan. Sada kažem – sunce izlazi. Dakle, još samo malo.. |
