Gledao je njezino tijelo i poželio se baciti s njom u hladnoću jezera. Promatrao je bistrinu jezera u koji se ulijevao maleni gorski izvor. Voda je tiho bučila i proizvodila malene mjehuriće koji se razbijali čim bi drugi nastali. Voda je pljuštala na sve strane i močila zemlju pokraj jezera i on osjeti takav poriv da se približi površini vode, ali ostane promatrati iz dubokog hlada krošnji stabala. Osjeti mekanu zemlju pod svojim šapama, osjeti miris zemlje koja ga je pozivala da spusti svoje teško vučje tijelo na mekano proljetno tlo ispunjeno travom i malenim cvijećem. Nikad mu nije dosadilo promatrati djevojku koja je dolazila na izvor gotovo svakog dana da se ohladi u jezeru. Nikad mu nije dosadilo promatrati njenu tamno riđu kosu koja je plutala na površini dok se ona spuštala u samu dubinu jezera.

Dok je bio u vučjem obliku bilo mu je teško prisjetiti se osjećaja bivanja čovjekom. Smatrao je to stranim i neprirodnim. Ono što je sada bilo stvarno je bio njegov tadašnji oblik – vučji. S njime je preživljavao i postajao sve snažniji svakim danom. Krzno koje ga je grijalo i štitilo je bilo poput oklopa. Uši s kojima je čuo toliko malenih zvukova nisu mogli prepoznati ljudske glasove. Oči s kojima je gledao na svijet nije mogao razaznati između životinja i lovaca, te je na oboje skakao istom silinom, snagom i brzinom. Budi lovina ili lovac.

Osjetio je svoje oči kako se zaklapaju i kako mu se cijelo tijelo opušta, prepustio se snu. Nakon nekog vremena čuje zvukove hoda, bosa stopala su stupala usmjerena prema njemu. Pretvarao se da i dalje sniva, nije htio preplašiti ikoga tko mu se približavao. Osjeti maleni dlan na svojem krznu, na leđnoj strani. Tiho disanje i lagani miris vode na koži djevojke iz jezera. Njezina ruka se tiho tresla dok je gladila krzno, ali nakon nekog vremena postane sigurna u svoje radnje. Znala je posljedice stajanja blizu vukova, ali mu je i dalje bila blizu. Nije htio otvoriti svoje oči tamne boje jantara. Ali nije se mogao suzdržati. Lagano, vrlo slabo otvori svoje oči i ugleda profil djevojke, pogleda uprtog u prizor ispred njih, u tiho jezero koje se bljeskalo na suncu.

Koža joj je bila tamnija, boje badema i prekrivena tisućama pjegica. Usnice su joj bile lagano otvorene i čuje zvuk laganog uzdisanja zraka kroz zube. Bile su boje malina i izgrizene donje usnice. Guste, crne obrve su se nadvijale nad njenim očima, koje su bile prekrasne tamnozelene boje.

Glavu udalji od prizora njezinog nagog tijela i skoka u jezero i krene prema šumi, svojem jedinom domu. Poznavao je ovaj prostor poput svoga dlana. Znao je svako drvo i grmlje, sve životinje koje su obitavale u tim prostorima kao i sebe samog. I on je bio samo jedna zvijer ove šume, ali je bio i njen zaštitnik. Čak i dok je bio u svojem životinjskom obliku, on je bio svjestan svojeg drugog ja, onog ljudskog, onog ranjivijeg, onog sakrivenijeg. Da je danas promatrao nju kao svoje ljudsko ja, ne bi joj dopustio da mu se približi. Ali kao vuk je bio više nemarniji, ravnodušniji i iskreno, nije brinuo za opasnost. Živeći kao vuk, naučio se na opasnost i znao se obraniti. Bio je agresivan, teritorijalan i pakostan. Zbog svoje čistokrvnosti, mogao je birati kada će se preobratiti – bilo to u trenucima potpune opasnosti ili u trenucima dosade, mogao je vratiti u svoj ljudski oblik i u svoj ljudski život. U posljednje vrijeme je više birao svoj vučji oblik i polagano se sve više i više distancirao od svojeg ljudskog života što je bio jedan od znakova Odlaska. Ništa ga nije držalo u njegovom ljudskom svijetu, osim ove krhke poveznice s djevojkom s jezera, ali nju je poznavao samo u životinjskom obliku i dok nje bio svjestan kao vuk, kao čovjek ju ne bi mogao osjetiti kao što bi ju mogao osjetiti i raspoznati kao vuk. U tome se grmu skrivao zec. Bio je spreman okaniti se svojeg ljudskog života, ali nešto ga je u tome sprječavalo, a to nešto je bila ona. Obeća samom sebi da će je se sjetiti kada se preobrati zadnji put.


Nakon nekog vremena nije mogla ignorirati činjenicu da je iz dubokog hlada promatraju dva velika vučja oka jantarne boje. Nije se bojala vukova, ali se bojala stranih vukova. A taj vuk koji ju je promatrao već tjednima je bio stranac. Nikad do sada nije osjetila njegov miris ili vidjela boju poput njegova krzna. Činjenica da ga nije poznavala ju je činila iznimno ranjivom. Nakon sata vremena provedenog u hladnoj jezerskoj vodi ona izađe na drugoj strani jezera gdje se nalazi vuk te mu se mirno približi. Njegova veličina ju je zaprepastila kada ga je vidjela uživo, ali bio je miran, položene glave na prednjim šapama. Disao je duboko i jednoliko. Ona odvažno položi svoj dlan polagano na vučje krzno i prođe svojim prstima kroz mekoću njegova pokrova. Kapljice vode koje su padale s njene gole kože na njegovo krzno su graciozno skliznule niz dlaku. Ona pažljivo sjedne do njega, jedne ruke i dalje u njegovom krznu, druge oko njenih koljena. Sklopi svoje oči i u tom trenu osjeti vučji pogled na sebi, ali ga ne pogleda. Nije mu htjela otkriti da ga vidi. Dvadeset minuta prođe i ona se ustane te krene natrag u jezero. Dok je silazila niz veliko kamenje začuje šuštanje lišća i teške vučje korake kako se udaljavaju.

Duboko uzdahne i zaroni. Voda jezera je bila hladna, ali Aris se voljela kupati u hladnome. Voljela je osjetiti svoje tijelo kako trne, voljela je osjećati trnce na svojoj koži, voljela je pustiti svoje tijelo da otupi u hladnoći. Plutala je na površini jezera gledajući u prekrasno plavo nebo lišenog oblaka. Rastezala je i širila svoje ruke i noge kao da pravi snježnog anđela, ali u vodi. Vodenog anđela, ona pomisli i nasmiješi se. Bilo je proljeće i ptičice su pjevale u krošnjama drveća, male životinjice su hodale po šumi, a veliki vukovi su izlazili na svoje šetnje. I ona je izašla na jednu od tih šetnji, premda još nije bilo njezino vrijeme da se preobrati. Još par dana, ona pomisli, i postat ću jedna od njih.

Postojalo je puno prednosti jer je bila polutanka, a one koje je Aris smatrala najvažnijima, ako ne čak i najkorisnijima, su bile: a) činjenica da se njena promjena događala samo noći i b) njezin miris je bio neprepoznatljiv drugim vukovima. I premda ju je to skrivalo od vukova dok su bili u svojem životinjskom obliku, skrivalo ju je i od nepoželjnih mjenjolika koji su bili vični stvaranju klanova i grupnim ratovanjima. Ona i njena obitelj nisu htjeli biti dio toga, premda je njen otac bio alpha jednog klana prije mnogo, mnogo godina. Njen otac Tristan je bio razlog njenog vučjeg identiteta. Njena majka Clarine je bila čovjek, ali čovjek koji je pomogao Aris da ostane više čovjek nego vuk. I zbog toga joj je bila neizmjerno zahvalna. I njima se uskoro trebala vratiti, ukoliko ne želi dobiti još jednu jezikovu juhu vezanu uz njeno nesmotreno lutanje šumama. Ona zaroni još jedan zadnji put i izađe na drugoj strani obale, bacivši joj jedan odsutan pogled na skriveno mjesto na kojem je ležao vuk.