Sada znam da je fajrunt...

Stižemo do najbolnije točke... Samo čekam kad će mi UNICEF poslati ponudu da moj lik i djelo iskoriste na čestitkama za Božić kako bi se ljudi sažalili i masovno ih kupovali.

2. Ljubav

Kad sam imala 15 ili 16 godina, ne sjećam se točno, bacila sam čini. Ljubav svoga života ću prepoznati po tome što će mi odsvirati "Poštar lakog sna". Možda nije stvar u tome da mi netko treba odsvirati tu pjesmu, ali ja zaista vjerujem u znakove i počet ću vjerovati da je to to kad povežem osobu s ovom konkretnom pjesmom.

To nije jedini znak kojeg se držim. Znakovi su super jer ja tako loše biram i ponekad budem toliko slijepa da sam jednostavno zaključila da mi treba neka viša sila u životu. I astrologija mi je u posljednje vrijeme postala nit vodilja, ali to je već jedan sasvim novi nivo očaja.

Dakle... ne mogu se sjetiti tko je bio zadnji na repertoaru. Zanemarit ćemo mog tulavog bivšeg koji me usred noći slao da se idem obračunati s potencijalnim provalnicima dok se on pokrio poplunom preko glave. Ne mogu reći da mi je to bio prevelik gubitak u životu.

Mislim da je moja fatalna ljubav iz Turske prva koja bi se trebala naći na listi. Bila sam zaluđena njime skoro 4 godine, iako smo skupa proveli samo 4 dana, pa nekoliko mjeseci kasnije još tjedan dana. Ali... moje priče uvijek nekako budu filmske, a u filmu bude dovoljan i jedan ples ili jedno fotografiranje mosta i večera.

To je bila takva zaluđenost da sam potegnula skroz do Azerbaijana da s njim provedem nekoliko dana u krevetu. Rekao je da se počeo zaljubljivati. I meni je to bilo dovoljno da mašti dam maha. Vjerojatno sam već pisala o tome, ali završilo je tako da je nekih mjesec dana kasnije došao u Hrvatsku za mnom, ali samo da se pozdravi i da mi kaže da ima novu curu. Koja ga podsjeća na mene. Malo je reći da mi se srušio svijet. Bila sam u takvom stanju da mi je bilo bolno čak i disati. Iz ove perspektive mogu reći da mi je čak i tada bilo jasno da nas dvoje nemamo apsolutno ništa zajedničko. Ja sam bila spremna postati sve što on želi i sve što njemu treba. Manja od miša.

Kako je to završilo? Htio je da mu budem ljubavnica s kojom će se povremeno viđati. Pozvao me na Maldive. Želim zadržati jezičnu nevinost na blogu pa neću napisati što sam pomislila kad mi se odjednom javio s takvom idejom. Rekla sam mu da prekriži moje ime na listi i zove dalje. Uvrijeđeno mi je rekao da sam bila prva na listi.

Trajalo je to još neko vrijeme. Htio je da doselim u Tursku pa da mu budem makar cimerica. Natjerala sam ga da prekine s tom jadnom curom. Ne zbog sebe, mene je tad već zbilja prestalo biti briga. Bilo mi je žao nje jer je uzalud čekala da se on vrati i da se skrase. Meni se prvoj javljao kad je bio očajan, kad nije znao što da radi... Javio mi se i kad je našao novu curu da mi kaže da misli da opet radi istu grešku. Javio mi se i kad se oženio i kad je dobio dijete. A onda me blokirao (na ženinu molbu vjerojatno) na Facebooku i tu je kraj priče. Nadam se, jer me prestalo biti briga otprilike dva mjeseca nakon što je otišao iz Zagreba. Zato što je kreten? Možda. Voljela bih da je tako. Ali mislim da to više ima veze s tim što se pojavio The Ljubavnik.

Nas dvoje smo dvije osobe s malo zajedničkih interesa i moram priznati da je situacija bila drugačija da teško da bih s njim poželjela više od usputne avanture. Drag je i pametan, ali mana ima puno više od toga. Naš odnos nije počeo impulzivno kao svi ostali moji odnosi. Prvo smo se nalazili na kavama. Onda sam ja došla usred noći kod njega na posao, ali smo samo gledali filmove. Prošlo je skoro mjesec dana od prve kave do prvog poljupca. I još neko vrijeme do prvog seksa. Sve je oko našeg odnosa bilo jako uzbudljivo. Pojavila sam se usred noći na njegovom radnom mjestu obučena u odjelce ženskog Djeda Mraza iz sex shopa. Jest da meni ne treba puno da se sjetim neke svinjarije, ali s njim sam pomicala sve granice. I redovito smo se čuli.

U svoju obranu mogu reći da nije prošao niti jedan dan bez užasne grižnje savjesti. I bez užasnog ponižavajućeg osjećaja da nisam ni za što bolje od kategorije druge žene. On nije službeno bio u braku, nije imao djece i mogao je otići kad god želi. Ali nije. Ne mogu opisati taj osjećaj, ali znam da ga nikad ne bih htjela ponoviti. Osjećaj da si jednostavno kategorija ispod žene koju više ne voli. Ja nisam bila zaljubljena u njega, jednostavno sam postala opsjednuta s činjenicom da on mene ne želi i da mu nisam dovoljno dobra.

I samo me odjednom odlučio držati na distanci. Na svako moje pitanje što se događa bih dobila isti odgovor - on ima problema. Praktički sam ga molila da mi kaže da odem, ali nije htio. Na kraju sam otišla bez riječi. Ali ga se nisam mogla osloboditi još skoro dvije godine. U glavi. Mrzila sam ga iz dna duše, ali sam još više bila ljuta na sebe što sam si to dopustila. Do epiloga je došlo u ljeto prošle godine, točno dvije godine nakon što sam ja bez riječi nestala. Javila sam mu se jer sam se htjela osloboditi te ljutnje s kojom sam živjela.

Trebalo nam je skoro godinu dana da odemo na kavu, ali smo uspjeli razgovarati. Bila je neka treća osoba u pitanju. On je jednostavno nezreli klinac koji u određenom trenutku nije mislio ni na koga osim na sebe. Ta je cura povrijedila njega jednako koliko je on povrijedio mene i jednako koliko smo svi skupa povrijedili njegovu partnericu. Bilo pa prošlo. Kasnije mi je davao savjete vezane za nekog trećeg.

A kad je taj treći u pitanju, tek sam danas shvatila da je gotovo. Konačno ga mogu izbaciti iz sistema. Počelo je preko foruma. Iz nekog razloga ja sam već na sami pogled njegovog nicka osjećala nešto čudno. Onda je obratio pažnju na mene, onako forumski. Od dopisivanja do prve kave je prošlo godinu i pol. Do prvog poljupca/seksa još nekih pola godine. Pa se još pola godine nismo niti vidjeli niti čuli. I sad je opet nestao.

Ja zaista, ali zaista ne znam što želim od tog odnosa. To nije ona ista zaluđenost s osobama za koje odmah vidim da mi ne odgovaraju, ali tvrdoglavo tjeram dalje. Ja ne znam što želim od njega. Ne poznajem ga, baš nimalo. Pokušavala sam prekinuti taj odnos, ali bez obzira na to što smo se znali ne čuti i po pola godine, on ima puni pansion u mojoj glavi.

Mislila sam da je zbog toga što je on nekako uvijek bio tu kad sam bila u svojoj mračnoj fazi i zapravo me održavao na površini. Zapravo je prva osoba koja me nakon dvije godine uspjela odvući na kavu jer sam zahvaljujući mobbingu na poslu i fijasku s ljubavnikom bila u stanju teške depresije.A teško je reći da smo mi u bilo kakvom odnosu. Sve je to u mojoj glavi. Što se njega tiče, ja sam samo osoba za povremeni seks.

Taj čitav odnos izgleda tako da neko vrijeme komuniciramo i čim vidi da je prešao neku svoju granicu, napiše neku glupost zbog koje ja poludim i kažem mu da mi se više nikad ne javi. I onda ne komuniciramo po nekoliko mjeseci i onda sve kreće ispočetka. Sve dok ja nisam zaključila da tako više ne mogu. Odlučila sam ne razmišljati o tome što piše i ne reagirati više. Pokušao me isprovocirati i kad je vidio da ne ide, svejedno nestao.

Ja sam došla do zaključka da ne smijem više analizirati što on kaže i da sve te misli stavim sa strane. Bilo je jako frustrirajuće, ali mozak je odradio svoje. Danas me odjednom stresla činjenica da niti jedna osoba s minimumom samopoštovanja ne smije dopustiti da je netko drži na tako kratkoj uzici. Više ne.

Zašto sam uopće ostala tako dugo u tom odnosu? Zato što je u pitanju metafizika. Stvarno. Kao da sam začarana.

Uglavnom, to je taj zadnji odnos i to je moj trenutak prosvjetljenja. Ne znam hoće li potrajati samo dok se ne javi...

(Nastavlja se)

Hello darkness, my old friend...

Sjećam se davnih dana kako sam citirala Nietzschea koji je rekao da je pisanje obrt kao i svaki drugi i da se mora vježbati neprestanim pisanjem. Podbacila sam Marine.

Moje pisanje se ionako uvijek svodi na žalopojke jer imam potrebu pisati kad sve ide nizbrdo. Dobro, možda ne baš sve...

Jednom mi je netko rekao da nakon tridesete dolazi mudrost. Mene je ta mudrost najozbiljnije zaobišla. Mudrost, ozbiljnost, staloženost... što god hoćete.

Gdje sam točno sad?

Pa krenimo :D

1. Posao

Od početnog zanosa, Građevina mi se zamjerila dovoljno da odustanem od te struke jednom zauvijek. Možda je zamjerila preteška riječ. Nije tu bilo demonstrativnog paljenja diplome kao partijske knjižice i mog obračuna s njima. Jednostavno sam shvatila da sam prekreativna za čelik i beton i imam prevelik poremećaj pažnje za sate i sate glave zabijene u Autocad i silne proračune. Znam, bilo je jasno od samog početka, ali imam jako velik dar pretvarati se da je nešto super iako svi znakovi upućuju suprotno. Isto tako je i s muškarcima, ali do toga ćemo doći kasnije.

I tako sam odustala od struke i počela raditi u banci. Zašto? Ponudili su mi posao, a ja sam se nezaposlenosti bojala kao samog vraga. Četiri godine u banci... nakon šest mjeseci što ne radim u takvoj vrsti institucije, mogu reći da sam uspjela vratiti otprilike 10% životne radosti koju sam imala. Nisam trebala niti prihvatiti taj posao, ali bila sam jednostavno uplašena i osjećala sam se skoro pa golo, onako sa strukom koju sam odbacila i bez perspektive za nekom karijerom. Mogla sam dati otkaz. Da... mogla sam. Da nisam bila hodajući zombi kojem su potonule sve lađe, mogla sam dati otkaz. Sad malo više razumijem inertne ljude. I treći nastavak Harry Pottera. Znam kako je to kad si okružen dementorima koji iz tebe isisavaju životnu radost.

U trenutku kad sam odustala od Građevine, hodala sam prema kući i osjećala se beznadno. I onda sam vidjela oglas. "Studiraj odnose s javnošću!"
Što su pobogu odnosi s javnošću? Nakon malo googlanja sam zaključila da sam našla idealno zanimanje za sebe i brže-bolje upisala faks. U dobi od 27 godina. Bez imalo životne radosti u sebi.
I tako sam bivala. Bivala na poslu. Bivala na faksu u koji sam uložila onu mrvicu energije koja mi je preostala. Imala sam najviši prosjek na prvoj godini i konačno me zanimalo to što studiram. Da ne spominjem da sam sve s lakoćom odrađivala. Koliko god da sam izgledala i osjećala se kao zombi beskućnik koji kopa po smeću u slobodno vrijeme.

I onda se dogodio rasplet kakav se obično događa u filmovima i meni. S jednom kolegicom sam nekoliko puta sjela na kavu, jadala se oko ispita, oko posla, oko svega... I onda mi je rekla da ima svoju agenciju i ponudila mi posao. Moj poremećaj pažnje mi se ovaj put isplatio jer nisam bila svjesna da ona ima vlastitu agenciju. Da sam znala, vjerojatno bih bila jako suzdržana da ne bi pomislila da joj se pokušavam uvaliti. Ovako sam bila djetinje iskrena, kao i uvijek i žalila joj se da ovako bez iskustva neću nikad dobiti posao u struci i da mi je najpametnije da počnem kao freelancer.



Jako volim taj posao. To je neka kombinacija marketinga, odnosa s javnošću, novinarstva, analitike... svega. Zapravo ono što sam oduvijek trebala raditi. U srednjoj školi sam najviše (čak više od filozofije) voljela izrađivati plakate. Šteta što su me uporno svi pokušavali usmjeriti na matematiku i fiziku, a nitko nije zaključio da bi mi bilo najpametnije baviti se marketingom.

Što je tu je. U svakom slučaju, s poslom sam zadovoljna. Iako nema ništa jednostavnog u ovome što radim. Često radim od doma, često sam frustrirana jer sam sa svojih trideset godina početnik bez iskustva i nemam pojma što radim, ali učim i trudim se.

Fakultet se približava kraju. Jest da ću upisati još jedan nakon ovoga, ali to je već druga priča. Ove tri godine su bile uglavnom lijepe, ali sam iscrpljena i fizički i financijski i jedva sam dočekala kraj. Još malo. Još samo malo...

(nastavak slijedi...)