I just wanted to say. I promise.

ponedjeljak, 29.09.2008.

Ey.
Slavila sam rođendan u subotu. Bilo je jednom riječju, barem meni, predobro. Bilo je svega. Američka pita 3, pizza, Mrak film 4, rum, Savoooo, jaffa torte, boce istine ili izazova, mazanja torte po licu, puštanja pjesama na youtubeu, ludog smijanja... I bile su samo cure jer ja očito nemam nijednog muškog prijatelja. A štogod. Bilo nas je devetero, ako računamo i mene. Volim broj 9.

Staring out into the world across the street
You hate the way your life turned out to be
He's pulling up in the driveway and you don't make a sound
Cause you always learn to hold the things you want to say
You're always gonna be afraid

There's only hate
There's only tears
There's only pain
There is no love here
So what will you do?
There's only lies
There's only fears
There's only pain
There is no love here...

Bila sam stvarno dobre volje. Sretna. Sveukupno sam dobila 1000 kn za rođendan i toliko dezodoransa i parfema za godinu dana. Al kažem bila sam.
Ne mogu to svi shvatiti. Ja sam čudna osoba. Rekla sam već prije par mjeseci da fkt ne bi bilo dobro da se ja zaljubim. Iako je moja podsvjest bila sigurna u to da mi se to već dogodilo. Uskoro sam to i sama shvatila, prije par mjeseci. Koliko god to nijekala. Užas.
U početku je bilo ok. Bila sam optimističnija nego inače. Počela sam otkrivati svoju pravu ja. Onu sretnu, ludu, vrckastu, djetinjastu, perveznu, odanu i nasmijanu. Počela sam voljeti cijeli svijet. Shvaćati ljude. Otvarati se. I osjećala sam se kao da konačno pripadam negdje.
Sada je već drugačije.

Broken down like a mirrow smashed to pieces
You learned the hard way to shut your mouth and smile
If these walls could talk, they would have so much to say
Cause everytime you fight the scars are gonna heal
But they're never gonna go away...

Nije da sam se vratila na staro. Bliža sam s nekim ljudima nego prije. Samo što sada osjećam i bol.
Tješila sam se da će sve to otići. Da ga neću morati vidjeti toliko često. Da će biti lako. Uzalud. Nisam ja te sreće LoL.
A opet sam se nadala da neće biti tako.
Kad ga vidim, najrađe bih uzela peglu, ili perilicu rublja i pogodila ga njome u tu glavurdu. A čim ga ne vidim par dana odmah sam ko na iglama i nedostaje mi. Samo da vidim da je još tu. Da nije samo plod moje mašte kao i svi ostali. Da li stvarno osjećam nešto.
Možda nisam zaljubljena u njega. Možda sam stvorila viziju njega i postala zaljubljena u nju, kako mi je jednom frendica natuknula pričajući o svojoj bivšoj simpi. Ne znam više.
Mrzim biti zbunjena. A to je upravo ono stanje u koje bi me se moglo smjestiti.

You're falling, your screaming
You're stuck in the same old nightmare
He's lying, your crying
There's nothing left to salvage
Kick the door cause this is over
Get me out of here

I za one koji su krivo shvatili. Nisam nesretna. Ja sam, kao što rekoh, čudna. Istodobno sam i sretna i nesretna. Optimistična i pesimistična. Tako da, kad pomislite da sam loše volje ili previše šutim, vjerojatno sam samo zamišljena ili pospana.
Ne mogu ja biti predugo depresivna. Nisam takva osoba jednostavno. I ne želim da me se žali. Samo se ispoljavam ovdje kako bih ponovno se mogla smijati i opisivati kak sam prije dva tjedna ošla u školu bez torbe (da, cijelim putem nitko nije primijetio da nemam torbu dok nisam ušla u učionicu, krasno). Yeah, to je bila komedija XD
Uglavnom, ostanite mi živi. Pazite da ne upadnete u wc školjku il što već. Ili u kanalizaciju.

Andrea.