Istrčala je iz kuće u maglovitu noć. Gazila je odraze svjetla po lokvama koje su bile posljedica prethodnog pljuska Brzo je ostavila iza sebe svjetla ulične rasvjete i obližnjih domova. Kada je došla u mrak, stala je. Bila je zadihana, a suze koje su tekle još su joj više otežavale disanje. Brisala ih je krvavim rukama, ali su uvijek dolazile iznova. Kao da su odredile da tu ostanu vječno. Kada se smirila, skrenula je s ulice i nastavila hodati prema potoku. Stalno je gledala rane na rukama i lagano ih dodirivila da osjeti peckanje. Zašto si je to učinila? Osjećala se tako slabo, jadno, razočarano u sebe i cijeli život... izgubila je borbu. Sve je konce popucala osim onoga koji predstavlja život, ali samo odkucaje srca, krv u venama, zrak u plućima... Život kao riječ i ništa više. Mrzila je samu sebe. Razočarala je sve ljude koje je mogla. Nakon što su vidjeli kako gubi borbu, vjerojatno ih više nikada neće vratiti. Da, zašto su svi uvijek uz onoga koji pobjeđuje?

Kada je došla do ruba potoka, usporila je i nastavila hodati uzvodno, sve do mjesta na koje je krenula. Počela je drhtiti, bilo joj je vruće a istovremeno i hladno. Srce joj je udaralo sve brži, krv je tekla sve brže, oblio ju je hladan znoj... nešto je prolazilo kroz nju. Nije mogla dalje, zaustavila se i sagnula s rukama na trbuhu. Bio ju je strah. Nije željela ponovo sve proživjeti, taj prokleti događaj. Što bi dala da ga nije trebala tu večer, da nije htjela pomoć i utjehu. Da je samo sjedila kod kuće i plakala, on bi sada bio s njom. Podignula je pogled prema mostu iznad potoka koji se nalazio samo par koraka ispred nje. Samo je posmislila- za njega. Znala je da mora prihvatiti tu posljednju borbu, jedinu koja je prava, i jedina koju želi. Potrčala je prema mostu gazeći po blatu i prljajući pokidane hlače. Vrisnula je, a njen glas se izgubio među visokim stijenama, otputovao je dalje zajedno s potokom. Izjedanje u glasu su mogla osjetiti samo bića u šumi na vrhu tih stijena. Drveća su drhtala pod njenim glasom kao pod naletima vjetra.

Došla je do mosta preko kojeg nitko već godinama nije prelazio. Osjećala je kako je noge izdaju, pala je na tlo i naslonila se na zid ispisan pjesmama. Tišina. U ruci je držala žilet i pismo. Prokleti žilet i pismo sastavljeno od rečenica koje su joj bile potrebne kao i kisik. Gledala je u potok. Teče. S jednog mjesta prenosi na drugo. Nestaje i više se nikada ne vraća. Još je više stisnula ruku, nije mogla dopustiti da to nestane. Željela ga je i dalje imati, makar i uspomene. Ruka joj je krvarila. Crvena boja je narušavala bijelinu njenog lica. Nije mogla pustiti to što je imala u ruci.Bila je odjevena u njega. Osjećala je njegovu bol, otkucaje srca. Zavukao joj se ispod kože, on je putovao njenim venama, ne krv. S njim se osjećala kao ruža koja se ističe među trnjem. No tu večer je netko ubrao tu ružu. Tu večer je netko osim njih prešao preko mosta. Dok su sjedili ispod, daleko od stvarnosti, u svojoj iluziji, njegova krv je potekla. Začuo se hitac i on je ubrzo bespomočno ležao u njenom krilu. Netko im je oduzeo njihov spas od života, razdvojio ih je. Mrtvi su a ni neznaju tko i zašto se to dogodilo. Slučajno? Namjerno? Prijatelj ili neprijatelj? Nije važno. Njih nema. Bez njega je i ona mrtva iako njeno srce i dalje pumpa krv.

Tišina se pretvorila u nepodnošljive urlike. I sama je htjela vikati, izbaciti sve što je mogla i gorko zaplakati. Sprječavala ju je ta sitnica koja je rasla u njoj. Samo ta malena, naizgled, bezvrjednja riječ. Ljubav. Htjela je sve držati u sebi, trpjeti, podnositi bol samo radi njega. Na neki način zahvaliti mu što je tu posljednju večer bio s njom. Što ga je prije pozdrava ona držala u krilu, njene suze su padale po njegovoj rani, nježne ruke koje su ga milovale su bile njezine... Zadnje riječi koje je čuo su bile iz njezinog srca, uspjele su izaći iz duboke tame gdje su se dugo skrivale. Izvadila je olovku iz pokidanih hlača. I na zid, među mnoštvom osjećaja napisala te riječi-volim te. Jednom izgovorene, nikad više ne ponovljene.