OBITELJ JE BOGATSTVO

Do svoje 20 godine živjela sam sa svojima.Naravno sa punih 20 godina sam se udala.Otisla sam nekih 3 km od svoje kuće ali meni je to bilo kao da sam ne znam gdje.Privikavanje na novu obitelj...joj užas...hodali smo tek 6 mjeseci i odmah se zaručili i dogovorili svadbu za godinu dana.I to je prošlo za čas...došla svadba i kako to i biva prva noć je u kući kod muža (naravno nikad nisam tamo prespavala jer nije bilo potrebe skoro da smo susjedi samo nas selo dijeli) Pošto je svadba bila dva dana (prvi dan kod mene drugi kod njega) kako to i biva na selu posprema se poslije svadbe mjesto gdje je održana.Naravno već u startu želim ići pomoći svojim roditeljima pospremiti mjesto gdje je bila svadba.Odlazim i kroz kojih sat-dva stiže poziv od muža da dođem tamo gdje je bila njihov dan svadba jer kao njegovi se malo ljute jer me nema da pomognem.(mislim si ja ...pa alo nismo ni imali zajedno svadbu da sad ona meni tu naređuje gdje ću pomoći jer smatrala sam da moram pomoći svojim roditeljima koji su mi i omogućili da se taj dan održi) Naravno ostavljam sve i idem.Već mi tada bilo malo bezveze da moram njih pitati kako i šta.Prošlo je i to, suprug mora raditi ,ja ostajem samo s njima u kući.Bilo mi i neugodno,ne znam gdje šta stoji oni svi zajedno stalno nešto šapću baš sam osjetila nelagodu.Kad sam kuhala nije im bilo dobro jelo jer nisu kao bili naučeni jesti.(kuhala sam kako sam znala i kako me mama naučila)Kad je suprug bio doma kud on tamo i ja.Kad ga nije bilo osjećala sam se loše...znala sam otići kod svojih ali naravno i to im je bio problem.Sve su tajili od mene...ali kad bi nekud išli znali su sa nama ići,a ako je neko došao kod nas uvijek su bili sa nama na katu.Nikad nije bilo opušteno.Jedan dan sam odlučila tome stati na kraj skupila sam snage i spakirala sam kofere i rekla suprugu da ja tako ne mogu i da ja odlazim a on ako želi neka ide sa mnom ili neka ostane.Začudila sam se kad je krenuo i on pakirati stvari.Pozvala sam tatu i brata i oni su nam pomogli prevesti stvari kod mojih.Nikad neću zaboraviti kad sam rekla svojima da ja tamo ne mogu više živjeti oni su mi odma pružili podršku i pozvali nas da dođemo živjeti kod njih.Kad sam se vratila kući muž je morao otići na teren.Nije ga bilo tjedan dana.Nije mi bilo svejedno ali osjećala sam se sigurno jer sam imala podršku od svojih roditelja.Živjeli smo kod njih 2 godine i u među vremenu dobili dijete.Tada su nam moji roditelji odlučili napraviti kuću.Radovi su krenuli,njegovi su nekako prešli preko toga što smo otišli (mada još uvijek tvrde da nemaju pojma zašto smo otišli) ali nekako nam bilo najmirnije kad se nismo s njima posjećivali neko vrijeme ali naravno imala sam toliko srca pa sam prešla preko svega i znala sam kako bi bilo meni da se ne viđam sa svojima.Ipak su to njegovi roditelji.Vrijeme je prolazilo,oni su bili redoviti gosti nedjeljom na kavi,a mi smo tamo išli jednom tjedno.Sa mojima smo se super slagali mi smo bili na katu,a oni dolje.Nikad nisu ulazili na kat ako nas nije bilo.Jednostavno drugačije je bilo nego tamo,moji su bili razumljiviji u svakom pogledu.A i odgoj je bio između mene i supruga drugačiji.Kada smo selili u kuću saznala sam da sam opet trudna.Dobili smo još jedno dijete i nekako smo se snalazili.Moj muž je ostao bez posla,fizičkom radu baš nije bio naučen tako da je njemu teško palo raditi kod kuće na poljoprivredi.S njim i danas imam problema šta se tiče posla jer njemu se nikad ne da ništa.Mada moji roditelji nikad nisu rekli da smo dužni im nešta radit jer su nam napravili kuću, ja jedostavno osjećam tu dužnost da ima pomažem u svemu jer su nam stavili krov nad glavu i osigurali nam sigurnost za obitelj.Jako sam sretna i zahvalana što ih imam za roditelje.Mislim da se teško mogu uspoređivati sa drugim roditeljima jer neki ne mogu svojoj djeci priuštiti to što su oni nam,a neki možda ni ne žele.Jako sam vezana za njih tj. mi smo svi jako složni.Ponekad kad legnem spavat osjećam se usamljeno jer se bojim kako ću ja bez njih kad ih ne bude??Oni su moja podrška,tu su kada padam na dno i kad se dižem.Moji jedini iskreni i pravi prijatelji.Oji su ti koji su mene školovali i pripremili na ovaj ludi život kroz bol i patnju
Naučili su me da uvijek moram imati svoje JA i uvijek svima reći u oči ono što mislim.Život nas nije baš mazio.Dvoje djece ,a nezaposlen to je mora svakog roditelja.Naravno i tu su moji roditelji uskočili te nas obadvoje zaposlili u firmi.Sada imamo siguran posao...ali ja vjerujem u ono kada imaš sve nisi sreta.Pa eto tako je i kod mene....nemam sve što želim...nemam zadravlja ali tu si ne mogu pomoći bitno da su djeca donekle zdrava.Kad dovedeš život u neki red uvijek se tu nađu neke osobe koje su zavidne jer imaš to što imaš jer nemaš kredit jer imaš nekog ko ti uskoči kada nemaš za kruh.Upravo zbog toga se nekad osjećam nemoćno i slabo,osjećam se povrijeđeno i sramotno jer ne mogu kako treba zarađivat za kruh.Ne mogu se pomoiriti s tim da moj suprug ne cijeni to što su moji roditelji učinili za nas i što još čine.Teško je i živjeti tako....i to te po malo izjeda i tada se gušiš u tom jadu kako bi ja rekla.Ali opet imam takve roditelje koji me razumiju i koji znaju koliko sam im zahvalna na svemu.Jako ih cijenim i poštujem,želim da mi još dugo požive i nauče me stvarima koje još ne znam,upozore me na neke posljedice ako počnem griješit...želim da mi pomognu odgojiti moju djecu u ljude poput njih.Jednostavno ne mogu zamisliti život bez njih ali svjesna sam da tu želju ne mogu ostvariti.Jako me žalosti kad vidim mlade koji ne cijene svoje roditelje i ne znaju šta imaju dok ih ne izgube.Ali najsretnija sam kad se probudim svaki dan i vidim svoja dva anđela i vidim svoju obitelj....to je najveća sreća i bogatsvo,a to se ne može kupiti.