Put jednostavnosti https://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti

srijeda, 08.02.2012.

Kraj jednog razdoblja – misli, dileme, strahovi, želje...


Moje male vile I i Z će za par dana navršiti 6 godina.

Počeli su im ispadati mliječni zubići. I je prije par dana ostala bez donjih sjekutića, trajni već izbijaju na njihovom mjestu, kod Z se također sve jače klimaju.

Šestice imaju već par mjeseci.

Idući tjedan idu s vrtićem na 5 dana u Grad mladih, po prvi puta negdje duže bez mene, tate ili bake.

Neki dan smo u vrtiću imali roditeljski sastanak o pripremi djece za školu.

Dan kasnije su doma donijele bilježnice s prvom domaćom zadaćom.

Morale smo raskrčiti brda crteža s radnih stolova i osloboditi prostor za rad.

Više-manje su naučile pisati i čitati velika tiskana slova. Gotovo same. Samo su me tu i tamo znale pitati kako se piše neko slovo. Sad crtaju i pišu svoje slikovnice od par listova. Slova nesputano idu i s lijeva na desno, i s desna na lijevo, ili jedno iznad drugoga, gdje već ima mjesta između slika. Ima i slova okrenutih na krivu stranu, i preskočenih u riječi. I nastavka rečenice red iznad početka. Ali pišu.

Na gore spomenutom sastanku su nam rekli da moramo naučiti dijecu da uvijek i automatski pišu od lijeva na desno, od gore prema dolje na stranici.

Čitamo priče. Pričamo o njima. Objašnjavamo, diskutiramo.

Na sastanku su nam rekli da moramo naučiti djecu što su: naslov knjige, autor, poglavlje, odjeljak...

Kreativne su, puno kreativnije nego sam ja ikada bila. Crtaju i izrezuju slike od mnogo dijelova, ljude i životinje visine gotovo metre, s 3D detaljima.

Plešu i plešu i plešu.

Kada ih nešto zanima, posve se tome prepuste. U tim trenucima ih je teško (odnosno bez vike i svađe nemoguće) otrgnuti od toga i raditi bilo što drugo.

Znatiželjne su. Ispituju pa pričamo o ljudskom tijelu – stanicama, organima... Smiju se kao lude kad se spomenu krv i žile, to ih fascinira. Pričamo o svemiru, planetama, kruženju. O povijesti, postanku svemira, počecima života na Zemlji, evoluciji, praljudima. O nicanju sjemeki, rastu biljaka. O potrebi kiše. O korijenju koje drži zemlju. O Uskršnjim otocima. O osjećajima, načinu ponašanja, pomaganju. O zdravoj prehrani, kretanju, mišićima, zdravlju. Mogla bih ovako nastaviti unedogled.

To o čemu pričamo uvijek je u vezi s onim što negdje gledamo ili gdje jesmo. Sve je uvijek konkretno, opipljivo, čak i apstraktniji pojmovi. O šumi pričamo u šumi, o špilji u špilji ili nakon što smo bili o njoj, o praljudima npr. u Muzeju neandertalaca. Uvijek konkretno. Uvijek što i kada im je zanimljivo.

U školi će ih, kažu, naučiti redu, radu, disciplini, ispunjavanju obaveza. Naučiti će ih da mirno sjede i slušaju. Da izvršavaju zadatke. Kako su sami roditelji rekli: naučiti će ih da zauzmu svoje mjesto u društvu. Naučiti će ih kompetitivnosti. Naučiti da se dokazuju, bore, natječu, da budu (naj)bolji. (citiram riječi roditelja sa sastanka)

Zašto ih ne nauče da si međusobno pomažu? Da dijele ideje i znanje. Da zajedno istražuju. Da budu i dalje i još više znatiželjni, i da se trude sami naći odgovore na svoja pitanja. Da više razmišljaju, a manje prihvaćaju servirane odgovore. Da propitkuju. Da se vesele znanju. Da im učenje i saznavanje novoga bude radost i izazov a ne obaveza.

Šašava sam. Bojim se.

Bojim se da će škola ograničiti njihovu kreativnost. Bojim se da će im stvoriti averziju prema učenju. Bojim se da će im biti dosadna.

I koliko god sam sretna što su velike (dobro ne baš velike, ali definitivno zatvaramo razdoblje male djece), zdrave, pametne, sve samostalnije... svejedno je jednom iracionalnom dijelu mene žao što je taj dio djetinjstva pri kraju.

I zato ih jako jako grlim kada mi se uvuku u krevet, i puno ljubim i opijam se mirisom djetinjstva koji im se širi iz kože i kose.

Malene moje. Moje ljubavi. Zlata, srećice. Moje vile. Leptirići. Mišići, bubice i sva ostala sitna i nježna bića.

Ostanite uvijek ovako divne, čarobne, pune boja i svjetlosti i smijeha i čiste radosti i ljubavi, znatiželjne i zaigrane. I u školi, i kada ćete jednog dana i vi biti mame i uživati sa svojom djecom, i još kasnije svojim unucima... Ne dopustite da vam sputaju duše.

Ja ću vam pomagati u tome koliko god i do kada god će biti u mojoj moći.

08.02.2012. u 15:48 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (3)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)

Opis bloga

Crtice iz potrage za jednostavnošću, smirenošću i zadovoljstvom u kompliciranom svijetu zaposlene razvedene majke.

Padawana = naučnica Jedi vitezova, uči ovladati Silom (za sve neupućene, pogledati Star Wars ;)), nema nikakve veze s bilo kojom postojećom religijom

sunceiklonovi@gmail.com

Misli vodilje

What lies before us
and what lies beyond
are tiny compared to
what lies within us.

***
Tko hoće, nađe način.
Tko neće, nađe izgovor.

***
Iskustvo je ono što dobiješ
kada ne dobiješ ono što želiš.

***
Ne slijedi stazu.
Kreni kuda staze nema
i ostavi trag.

***
You can never get enough
of what you don’t really need
to make you happy.

***
1. Reduce
2. Repair
3. Reuse
4. Recycle

***
Samo je promjena stalna.

Koliko pogleda?

od 28.09.2011:
Free Web Counter
Free Web Counter

Zanimljivo i / ili korisno:

Zen habits
Green guide
Energetska efikasnost