|
Dnevnik.hr
credits
xxxx |
Srce od tinte.
Da, to je točno, rekao je Mo i uzdahnuo. Možda se ipak sve promijenilo. Možda se iza tiskane priče nalazi još jedna, puno veća, koja se također mijenja, kao što se mijenja i naš svijet? I slova nam o tome odaju tek toliko i pogled kroz ključanicu. Možda slova nisu ništa više od poklopca na jednom loncu koji sadrži puno više nego mi možemo pročitati .Osjećam kako su i svijetla umorna. Sve spava. Samo ja ne mogu. Sjedim nasred ceste, čvrsto držim knjigu. Kao da čekam nešto. Ali kako da čekam nešto, kada sve što sam htjela čekati je isparilo. Sve što sam htjela biti je pobjeglo od mene. Ustajem i krećem. Kamo, ne znam. Važna mi je pomisao da sam odlučila krenuti. Važan mi je osjećaj. Kakav god bio, bolio ili bio ugodan. Važno mi je da nešto osjećam, jer tako ću jedino biti sigurna da sam živa. Otkad sam odlučila nešto napraviti ništa mi se ne događa. A ne želim i ne mogu dopustit da opet sve ide svojim tokom. Ne osjećam više snagu i hrabrost da to napravim. Osjećam prazninu i nesigurnost. Osjećam njega. Opet. Kako mi, polako, sekundu po sekundu, korak po korak, prilazi. Smiješi mi se onako zločesto. Namjerno to radi, jer zna da sam slaba na to, na njega općenito. Osjećam njegov dah na svom vratu i opija me miris onog dobro poznatog parfema. Ruka mu je tako topla da se ježim. Prima me za ruku, a onda me objema rukama čvrsto hvata oko struka i privija uza sebe. Osjećam sve. Opet sam živa. Ne mogu opisati osjećaj koji dobijem svaki put kada me primi za ruku ili mi se nasmješi. Vodi me nekamo, i ulazimo u veliku praznu prostoriju. Otkopčava mi haljinu i pomalo sam posramljena, ali toliko hipnotizirana da se ne mogu ni pomaknuti. Samo želim biti njegova, na bilo koji mogući način. Spuštam se na pod i legnem potrbuške. On me nježno okrene na leđa. Legne pokraj mene i vršcima prstiju prolazi po mom trbuhu. Stisnem se skroz uz njega i zagrlim ga. Poljubi me u kosu i pusti jednu suzu. Poželim do kraja života ovako ostati. Nemoguće. U trenu me tjera od sebe. Oblači se, baca mi bijelu ružu i odlazi. Ležim sama na hladnom podu. Gotovo je, pomislim. Ovo je trenutak kada ću umrijeti. Od ovog trenutka više neću biti sposobna misliti, osjećati i reagirati kao ljudsko biće. Postat ću sjena, latica cvijeta, miris jesenjeg lišća i let ptice. Nikada više čovjek. Nikada više osmijeh niti suza. Nikada više on. Nikada više drhtaj zbog njegovog daha i mirisa.  Moje vrijeme vrijedi ništa, to je vrijeme bez tebe. Danity Kane.Stay with me.Poslušajte, prekrasno. |
