Ušutjela sam. Ne odgovaram na mailove, ne ostavljam komentare, ne odgovaram na njih, kao da sam upala u rupu. Internetska komunikacija me ne zanima, pokušavam živjeti nešto stvarno ali sve se to svodi na čekanje ili čak ni to. Moj mentor misli da bi ja sad sama trebala voditi svoje učeničko putovanje a ja ne znam što bi. Nigdje me ne vuče i ništa se ne događa i tako već mjesecima. Ukopala sam se. Pomišljam da se radi o onim padovima ili nazadovanjima kad dugo ideš okomito uzlaznom putanjom. Energija na kojoj sam jahala negdje se osula, umjesto oceanskog vala koji me strmoglavo nosio svemirom sada sjedim u lokvici. Možda sam stala zbog straha. Možda zato što se ono izvanjsko nije još poklopilo s onim unutarnjim. Možda zato jer moj mentor misli da sam spremna postati sama svoja učiteljica, a ja samo čučim u kutu i osjećam krivnju jer kao dijete želim da me netko pritom drži za ruku. Možda mi nedostaju roditelji koje sam prerano izgubila pa u svom mentoru ili možda ljubavniku tražim zamjenu. Možda sam ljuta na one gore jer ne dobivam dovoljno vodstva, podrške ili poticaja. Možda, možda...

A možda je već ova crtica znak mog novog pokreta pa će se tijesna čahura u kojoj se nalazim pokazati kao mjesto vrenja koje mi je trebalo.