ponedjeljak, 29.10.2007.
You can run, but You can not hide....
Kažu da te uvijek u životu stigne baš ono od čega najviše bježiš.
Ja, kao pravi i nepokolebljivi buntovnik s razlogom, uvijek sam se busala šačicama u prsa i tvrdila da mene neće. A-a, nikako, ni u kojem slučaju, ma nema šanse…da bude to i to, da radim to i to, da živim tu i tu…… Istina je. Vjerujte, istina je.
Kao što strah nestane kad se suočiš s njim, tako i prepoznaš životne situacije od kojih si bježao, kad sagledaš život u cjelini. Kad se osvrneš i distanciraš, kad poput slikara digneš palac s kistom u vertikalu i promatraš preko njega, tako odjednom ugledaš kako te sa svih strana okružuju sve te NE-stvari, svi ti NE-ljudi, i kako imaš različite NE-osjećaje…
Nije sve to nužno loše. Ta rječica NE- ne znači nužno negativan kontekst. Jednostavno, to nije ono što sam mislila da će biti, ili drugim riječima rečeno, sve je ono što sam govorila da neće biti. Od posla, obiteljskih odnosa, mjesta boravka i življenja….sve, sve je ono što NE.
Jedino mi je ljubav, i brak jedno veliko DA-, to je sve što sam htjela, očekivala, nadala se, i voljela, i sve puno puno više od toga. No, to nije tema.
Od početka godine se koprcam i vrtim, pokušavam se izmigoljiti iz ruku firme koja me gura u jednom smjeru, koji ne želim i iz koje sam se nekoliko puta otrgnula, ali ponovo i ponovo me hvataju i guraju i vuku i nose…..u pravcu sjevera. Kažu mi da je tamo perspektiva. Kažu mi da je tamo karijera. Kažu mi da je tamo bolji preduvjet za život. Kažu da su gore bolji ljudi. Kažu da je bolji standard. Kažu da su manji troškovi. Kažu i kažu….i znam da ne lažu. ALI…!!!
Ali, ja kažem, da je jedna stvar različita za dvoje ljudi.
Ono što je njima perspektiva, možda je nama zatvoreni krug.
Ono što je njima karijera, možda je nama opterećenje.
Ono što je njima preduvjet, možda nama niti nije potrebno.
Oni koje zovu boljim ljudima, zar se mogu usporediti s mojim dragim roditeljima, seki, sa našim ludim prijateljima.
Taj bolji standard, zar može zamijeniti lagani tempo življenja, zar nije bolje manje i slađe.
A što je trošak naspram zadovoljstva, što je platiti par kuna više, naspram mirisa mora, zalaska sunca i šetnje po Otoku…
Možda je, možda nije. Oni su u pravu, i ja sam u pravu.
Previše me vode emocije, previše me vežu ljudi. Mjesto nikad, ali ljudi uvijek. I teško mi je. A gurnuše me gore, uz uvjet ili bez uvjeta , naprijed ili ništa, više ili nimalo. Opet sam se vratila na početak, otprije par mjeseci….
Ne želim ostaviti obitelj, previše su se u životu žrtvovali za mene, da bi ih tek tako ostavila.
Ne želim ostaviti more, previše sreće mi daje, previše ispunjava da bih tek tako zaboravila.
A izgleda da moram. Bar za sada.
Ne znam hoću li ostati, koliko ću ostati, kako će sve izgledati. On bi odmah sve prihvatio gore, bez premišljanja. Rekli smo da ćemo dati si par mjeseci vremena, pa ćemo vidjeti. Samo, više nemam snage za nove početke. U ovih mojih trideset godina, toliko sam se puta preselila, našla novi dom, imala nove ljude, živjela nove početke, da sam jednostavno umorna od svega, želim jedan normalni, monotoni, svakodnevni, uobičajeni, obiteljski život….
A opet, da li bi me to zadovoljilo??!!.............
- 09:54 -
Komentari (33) - Isprintaj - #
