Šah-mat

28.02.2024.

Netanyahu igra na rubu ponora jer ako još samo malo pritisne Palestince, cijela bi stvar mogla eksplodirati u neodredljivim razmjerima. Uzmimo da je broj poginulih civila u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, koji svijetu isporučuje Hamas, čak i za 50% manji, čak i za 70%, brojka koja ostaje još uvijek je jezivo prevelika. Njoj treba pridodati broj gladnih, onih koji se smrzavaju, koji su ostali bez krova nad glavom i koji su, općenito, duboko nesretni. Djeca svoju patnju pounutruju i stavljaju na puno dublje mjesto u duši nego odrasli, a to znači da će njihova patnja obojati ne samo cijelu njihovu odraslu dob, nego i buduće živote tih duša. Hamas je, naravno, bez da trepne okom u stanju žrtvovati sav svoj narod, svih dva milijuna ili koliko već, u tom je smislu Hamas daleko veći neprijatelj i mrzitelj Palestinaca nego što je Izrael ikada bio. I općenito se Arapi između sebe mrze više nego što ih itko drugi mrzi. No nije bitno drugačije ni sa svima nama ostalima - više se mrze Torcida i Bad Blue Boysi nego što su se ikada mrzili Srbi i Hrvati, i više se mrze Slaveni između sebe nego što su se ikada mrzili, npr., Slaveni i Germani, i sl. Ono što je Hamas sa svojim partnerima počinio 7. listopada 2023., kao i narednih dana (a da nije bilo izraelske protuzračne obrane, bilo bi na desetke tisuća mrtvih Izraelaca), nezapamćeno je zvjerstvo, zgusnuto u silan astralni intenzitet. Upravo taj astralni intenzitet otvorio je Pandorinu kutiju i potaknuo Izrael na duboku riješenost oko potpunog iskorjenjivanja Hamasa pod svaku cijenu. Nikad to nisu samo zemne stvari, uvijek je stvarna igra na puno dubljim, okultnim razinama. Kad se na tim razinama pokrene velika masa energije, ljudi nužno postaju njezinim marionetama i očekivani se ishodi naprosto ni na koji način ne mogu izbjeći. Izrael nije mogao nakon 7. listopada 2023. djelovati mirotvorno i defanzivno, tako da okrene i drugi obraz ili tako da se samo brani. To jednostavno na astralu nije bila opcija. Prije bi sa stabla otpala jabuka krenula uvis nego što bi Izrael mogao ignorirati silnu astralnu eksploziju koja ga je silovito pogurnula u reakciju koju smo svi imali priliku promatrati i još je promatramo. No onaj tko ne uočava tu činjenicu da su događaji na astralnoj ravni prvi, a oni na pojavnoj ravni tek njihove materijalizacije, taj misli da se nešto moglo drugačije odraditi. Sile Zla djeluju, naravno, isključivo na astralnoj ravni, na ravni magijskog inputa i učinka, njih ne zanimaju konkretni ljudi i njihove sudbine. Konkretan čovjek uvijek je spoj najvišeg i najnižeg, Boga i fizičkog tijela, no Sile Zla obraćaju se našemu astralnom nosaču svijesti koji je snažno magnetiziran od strane raznih hijerarhija kolektivnog astrala, zbog čega su ljudi u tolikoj mjeri iracionalni u vezi svoje obiteljske, plemenske, nacionalne, rasne i religijske pripadnosti. Uzavreli kotao Bliskog istoka već je stoljećima pa i tisućljećima ogromno astralno poprište iživljavanja energija, na kojem se obilato hrane nebrojeni moćni okultni entiteti uglavnom neljudskog porijekla. Taj zamah je silan i ne vidi se što bi ga moglo zaustaviti. Narodi su uhvaćeni u situacijski šah-mat, u svojevrsni horizont događaja iz kojeg nikakva pojedinačna slobodna volja ne može pobjeći u kolektivni učinak. Bili su značajni pokušaji, najpoznatiji su oni Yassera Arafata, Shimona Peresa i Yitzhaka Rabina, no magijski astralni zamah na kraju je morao odvući događaje natrag na stranu sukoba, razaranja i patnje.

Bitno drugačije nije ni u Ukrajini, iako je ondje astralni zamah za cijelu jednu povijesnu vječnost manji od onog semitskog. Zoran Milanović autentičan je i zanimljiv upravo zbog toga što dobro svojom antenom hvata astralne inpute, iako uglavnom iz njih ne zna izvući konstruktivne spoznaje. Naime, lako je reći da je Rusija nepobjediva, to može izreći i pijandura za šankom lokalne seoske birtije, iako je kod Milanovića riječ o dubinskoj astralnoj spoznaji. Puno je teže predložiti rješenje, ili barem pokušati uočiti manje od dva zla, a to Zoran Milanović nikada ne radi. On je impresioniran svojom astralnom sposobnošću (koja mu nedvojbeno daje prednost nad većinom političara zbog umijeća dubinske detekcije) te zbog toga misli da se dalje od toga ne mora pomaknuti ni za milimetar. Tu se jedan Janez Drnovšek pokazuje kao daleko zreliji i veći političar od njega. Milanovića nikada nećete čuti govoriti o tome što bi bilo ako bi se Ukrajina predala, ili ako bi barem predala ovih 18% otetog teritorija, tj. koje bi bile dugoročne poražavajuće posljedice ne samo po narod Ukrajine, čak ne samo ni po Europsku uniju, već po cijeli svijet. Jer, to bi pokazalo da se agresija jedne sile na neku zemlju i opet jednom isplati i da s takvom metodom mogu pokušati i drugi agresori diljem svijeta. Dakle, Milanović vidi jedan sloj astrala veoma lucidno, no nije u stanju sagledati dugoročnu ukupnost učinaka jer je za to potrebno biti magijski polariziranim na mentalnoj ravni, na ravni koja daje pregled cjeline fokusiranog zbivanja.

A ta cjelina fokusiranog zbivanja, bilo da se radi o arapsko-izraelskom sukobu, ili o rusko-ukrajinskom, ili o sukobu između neoliberalnog kapitalizma i elementarne ljudske potrebe da se živi normalno, uravnoteženo, prirodno, bez frustracije oko krova nad glavom, hrane, odjeće i drugih ljudskih potreba kao što su potrebe za kulturom, umjetnošću i duhovnošću, pokazuje zastrašujuću šah-mat poziciju. Drugim riječima - na svim se društvenim i globalnim frontovima ne pokazuje mogućnost bilo kakvog stvarnog, supstancijalnog poboljšanja. Današnji je svijet zastrašujuće impregniran astralnim komandama po svim zamislivim osnovama, dakle komandama koje utječu na podsvijesti milijardi ljudi na način da se ništa ne može zbiljski promijeniti nabolje osim na nekim mikro-razinama. Čovječanstvo je danas u globalnoj astralnoj šah-mat poziciji. Postoji li izlaz, rješenje? Da, postoji!

Helena Petrovna Blavatska (Jelena Petrovna Blavatskaja) govorila je o tome kako će u ne tako dalekoj budućnosti doći do potpunog pražnjenja astralne sfere. Malotko među nama može zaista imaginirati što bi to trebalo značiti, no sasvim je izvjesno da jedino takvo pražnjenje može riješiti ovaj globalni astralni šah-mat i inaugurirati Zlatno Doba ili Satya Yugu. Za većinu nas, možda za milijarde, to bi moglo biti pogubno i zastrašujuće iskustvo jer svi mi uglavnom nismo u stanju funkcionirati bez astralnih emocija, dakle bez simpatije-antipatije, uspoređivanja, zamjeranja, zavisti i ljubomore, požude i žudnje, želje i astralnog entuzijazma, bez astralne volje za životom, volje za djelovanjem, i same nade koja je također astralne naravi. Ako se u ljudima naglo počne prazniti njihova astralna komponenta, a oni je nemaju čime zamijeniti jer su još daleko od sposobnosti da se energiziraju mentalno-duhovnim inputima, ono što bi moglo uslijediti bolje je da ni ne pokušamo zamisliti. Tada bi mogao nastupiti totalni šah-mat na kapilarnoj, individualnoj razini, gdje bi svaki pojedinac u agoniji proživljavao ono što se, recimo, trenutno odvija na razini rata u Pojasu Gaze. Dakle, jednu akutnu bezizlaznost, jednu ubrzanu emocionalnu utrnulost na dubinskim razinama, jedan užas emocionalnog vakuuma, koji bi svakako kod ogromnog broja ljudi rezultirao ludilom i s njim povezanim nasiljem.

Padre Pio, veoma razvijen pojedinac koji je na dnevnoj bazi vidio Isusa, svojega Učitelja, i komunicirao s njim, dao je glasovito pismo o Tri Dana Tame. Egzoterno, ono djeluje smiješno i bizarno, i samo potiče vojsku fanatika da mašta o tome kako će se i na koje sve načine ta tri dana odviti. Svi vjernici ta Tri Dana Tame shvaćaju doslovno, iako je teško zamisliti koji bi to mogli biti astronomski ili geološki razlozi zbog kojih bi tama nastupila na cijelom planetu. Isus, koji je taj tekst diktirao Padre Piu, vrlo vjerojatno nije sve to mislio doslovno. Moje je mišljenje da se ovdje radi upravo o trodnevnom procesu pražnjenja planetarne astralne sfere, simboliziranom s Tri Dana Tame, nakon kojih dolazi Svjetlost i sasvim preobražen svijet. Zašto ne treba nikome otvarati tijekom ta tri dana, pa taman da iza vratiju čujemo glasove svojih najmilijih (a zapravo demona)? Zato što će ljudi masovno biti zahvaćeni ludilom pa će privremeno njihove ispražnjene astralne nosače svijesti moći preuzeti razni zli entiteti. Zašto u kući treba imati blagoslovljene svijeće? To se, dakako, odnosi samo na katoličke vjernike, kojima se Padre Pio primarno obraćao. Blagoslovljena svijeća simbol je jake vjere i ufanja ili uzdanja u Boga, a onaj tko se uzda u Boga svim svojim srcem i svom svojom dušom zapravo energetski vibrira na najvišem astralu koji ima link na duhovno, na ono što je onkraj materije i cjelokupne Kreacije. Najviši astral još uvijek je samo astral, polje iluzije i podvajanja, polje praznovjerja koje je inferiorno mentalnim ravnima. Ondje kraljuje personalni Bog, Jahve, Alah ili Krišna. No upravo u tom najvišem astralu, ako je pun čiste devocije, može biti i jest "slamka spasa", pa iako će i on biti izbrisan tijekom ta Tri Dana Tame, individue koje su u njemu svjesne neće pretrpjeti gubitak, bit će uznesene na višu razinu jer su to zaslužile. U tom najvišem astralu leži šansa za sve kršćane, za sve muslimane, za sve hinduiste, i općenito za sve vjernike. Ateisti će zapeti na tom ispitu i neće ga položiti ukoliko inzistiraju na svojemu (anti)vjerovanju. Svi ljudi otvorenog uma i aktivnog unutarnjeg srca, ljudi slobodni od vjerovanja i nevjerovanja, bit će jasno na vrijeme upozoreni iznutra i bit će im dano na znanje, iako intuitivno, kakav se to globalni događaj sprema. Bilo bi dobro da već sada počnemo odustajati od svih polariziranih emocija i misli, od svih prosuđivanja i osuđivanja, od svih svrstavanja.

Mladi to možda još ne primjećuju jer njihove misli lete kao ptice, no mnogima od nas malo starijih već je poprilično jasno da smo svi ulovljeni u šah-mat poziciju, da zapravo više nema manevarskog prostora, da se globalno društvo stvrdnulo u zastrašujuće zacementiranu strukturu koja dopušta još samo veoma limitiran opseg mogućnosti. I upravo zbog svijesti o limitima svijetom kraljuje beskonačno i trajno šireće područje obmana o mogućnostima, područje manipulativnosti kojima nema kraja.

Happy birthday, George

25.02.2024.


Odvajanje Puruše od Prakrti

24.02.2024.

Puruša i Prakrti temeljni su pojmovi drevne indijske filozofske misli. Puruša (muški rod, ovaj Puruša) je apsolutni duh ili svijest, dok je Prakrti (ženski rod, ova Prakrti) univerzalna materija/energija, antipod duhu. Iako se čini kao da ta dva pojma ukazuju na dualizam kao fundament stvarnosti, vedanta ipak vrhuncem svojega nauka smatra nedvojstvo ili advaitu. U filozofskom promišljanju dalje se od antinomije ili proturječja, dakako, ne može, ono vazda okrunjuje svaku filozofsku analizu, no indijski mislilac nikada nije bio tek filozof niti se ikada zadovoljavao pukim žongliranjem riječima. Yoga kao praktični sustav načina života, vježbi i usmjerenja uma za cilj ima ujedinjenje ili jedinstvo, što je i značenje te riječi, no postavlja se pitanje: ujedinjenje čega ili jedinstvo s čim? Kada se praktikant koncentrira na neki objekt, bilo osjetilni ili mentalni, na točku u zidu, na mjesto između obrva ili na neki pojam, on postupno prolazi određene stadije. Prvi je stadij pratyahara ili vlast nad osjetilima, tj. povlačenje uma prema unutra zahvaljujući snažnoj koncentraciji. Drugi je stadij dharana ili tako snažna koncentracija na jednu stvar da se um doslovno oslobađa privlačne sile osjetila i napušta zemaljsku, moždanu svijest. Treći je stadij dhyana koja se u nas obično prevodi kao meditacija, iako zapadna misao ni približno ne razumije što ta riječ uistinu znači (pri čemu, dodatno, kršćanski mistici imaju pojam kontemplativne molitve ili zadubljenosti koji je bliži indijskoj meditaciji, dok je kršćanska meditacija tek razmatranje neke ideje ili nekog odlomka iz Biblije). U dhyani je um doslovno zaustavljen jer je poistovjećen s objektom meditacije, na taj se način događa stapanje s tim objektom ili nestajanje razlike između uma/subjekta i objekta. To ujedinjenje subjekta i objekta cilj je yoge i ako ono potraje i produbi se preko određene granice, događa se četvrti stupanj ili samadhi. Čovjek doživljava Oslobođenje, makar i privremeno. Budući da također postoje i različiti stupnjevi samadhija, tek onaj najviši stupanj trajno čovjeka oslobađa okova materije i individualnog postojanja, no važno je reći da sam samadhi označava revolucionarnu prekretnicu u čovjekovu životu nakon koje više ništa nije isto jer su se jednom doživjele vječnost i beskonačnost.

Netko bi mogao pitati: kako buljenje u točku na zidu može dovesti do iskustva vječnosti i beskonačnosti? Može, no indirektno. U indijskoj mudrosti sve se uvijek svodi na trik ili prevaru uma jer nije um taj koji se oslobađa ili nešto treba postići. Kada se u stanju najdublje usredotočenosti um poistovjeti s objektom meditacije, on postaje proziran, gotovo kao da više ne postoji. Svi smo kao djeca imali iskustvo da se u morskom plićaku kamenčići na dnu ne mogu vidjeti sve dok se voda dovoljno ne umiri. Prozirnost uma jednaka je njegovu nepostojanju. Čovjekovo ishodište je Puruša ili duh, čista svijest, no neprestano talasanje uma, njegovo neprestano trčanje za objektima i kačenje za njih, iako su objekti sačinjeni od iste te supstancije od koje je sačinjen i um, naime od Prakrti, za posljedicu ima zamućenje ili nejasnoću oko pune istine da smo samo duh, da smo čista svijest. U višim stupnjevima nekih sustava yoge tako postoje specijalne vježbe koje idu za tim da se Puruša odvoji od Prakrti - Sri Aurobindo svojim je učenicima te vježbe zadavao već u početnoj fazi učeništva. Naravno, Puruša se od Prakrti ne može odvojiti jer s njom nije ni spojena, taj spoj samo je privid ili kozmička maya, no učenik na duhovnome putu mora oko toga nastojati jer je to jedini način da se njegov um profini do one razine finoće kada još treba samo mali udarac ili milost Gurua kako bi se um u cijelosti prekobicnuo u nepojamno ili u potpuno prozirno stanje.

Osnova odvajanja Puruše od Prakrti tako je razidentifikacija. Promotrimo sebe u svakodnevici - nalazimo se u stanju neprestane samorefleksije ili pričanja sa samim sobom. U nama su neprestano dvojica, "ja" i "ja". Ako smo oženjeni, onda to postaje Me, Myself & Irene. :) U odvijanju samorefleksije, koju smo mi poistovjetili sa samosviješću iako se radi o dvije veoma različite stvari, prvo "ja" obraća se drugom, što se često na šaljiv način može uočiti kad se, npr., udarimo u nožni palac dok smo sami kod kuće - tada prvo "ja" naglas opsuje. Zašto je opsovalo naglas? Pa zato što je htjelo da ga drugo "ja" čuje. :) Iako je samorefleksija potpuno nelogična i iracionalna, mi nismo u stanju pobjeći iz njezina stiska, baš kao što nismo u stanju pobjeći od Zemljine gravitacije. No zašto se ona javlja? Zato što u nama zaista postoji jedno pravo Ja, impersonalni Puruša ili duh, čista svijest, nadmentalno i neverbalno "Ja Jesam", koje je uronilo u Prakrti i u njoj se avetinjski disperziralo na "ja jesam um", koji doživljaj mi primarno ipak osjećamo kao "ja jesam tijelo" ili "ja sam tijelo". A kad kažemo "ja sam tijelo", tu - jasno je - postoje dva entiteta, "ja" i "tijelo" - eto odakle se javlja samorefleksija, iz identifikacije s tijeloumom. Ta je identifikacija toliko refleksna i spontana u nama jer je razvijamo od najranijega djetinjstva, od najranije socijalizacije u svijet ega; stoga nam je i samorefleksija nešto što nam djeluje kao najnormalnija stvar na svijetu, iako upravo i samo zbog nje patimo, ljutimo se, nesretni smo i izgubljeni, padamo u depresije ili u stanja agresivnosti, odajemo se porocima, bježimo od odgovornosti, tjeskobni smo i neuravnoteženi na milijun i jedan način. Svijet nam je u kaosu, ratovi su posvuda, religijske isključivosti i zatucanosti vladaju narodima, neoliberalni kapitalizam uništava sve pred sobom, a sve samo zbog te naoko male početne greške koja izriče iluziju "ja sam tijeloum", iluziju o dva entiteta tamo gdje postoji samo jedan, Puruša, u vedanti znan i kao atman.

Gore spomenuti stupnjevi Patanđalijeve aštanga yoge nisu obavezan put prema Slobodi, samo su dobro razrađene i stoljećima potvrđivane ljestvice jedne od staza. Tisućljećima su ljudi mogli koračati Putem samo uz nadzor i verifikaciju autentičnog duhovnog učitelja ili sadgurua, no druga polovica 20. stoljeća označila je svojevrsnu prekretnicu, koju je svojim blistavim primjerom markirao Jiddu Krishnamurti. Može se činiti da je danas čovjek ostao sam na vjetrometini turbulentnih i okultnih sila uma, da se nalazi u procjepu između doba koje je otišlo i doba koje još nije došlo, no upravo ovaj prividni vakuum naša je sjajna prilika da se kao duhovni tragaoci osamostalimo od svakog autoriteta i preuzmemo odgovornost, da iskočimo iz gnijezda i sami se uputimo u nepoznato. Gurui zadnjih stotinjak godina lagano su nas gurkali i ohrabrivali da iskočimo iz gnijezda, no jedino mi možemo donijeti konačnu odluku i odvažiti se na taj korak, nitko to ne može učiniti umjesto nas.

Razidentifikacija ne znači da se "ja" kao mentalna tvorba treba prestati identificirati s tijeloumom, to bi bio samo još jedan trik uma, a upravo se zbog tog trika tisuće duhovnih aspiranata desetljećima vrte u krugu kao muhe bez jednog krila, nesposobne probiti ljusku jajeta samozrcaljenja. Razidentifikacija znači jednostavno to da u umu više nema identifikacije ni sa čim jer je um postao toliko fin da je doslovno proziran. Na njega se više ništa ne hvata, on više ne pruža otpor, sve samo prolazi kroz njega. Zahvaljujući toj prozirnosti, suhoći i lakoći, um prolazi kroz veliku vitalizaciju, umnažanje osobne moći ili energije, u njemu se prirodno pojavljuju razne okultne moći, koje na svijest ne djeluju, kojima svijest nije impresionirana, tj. ravnodušna je prema njima kao i prema svemu drugome. Istovremeno, budući da sada kroz um počinje prosijavati svjetlost iz višeg, duhovnog svijeta, svjetlost buddhija ili ćejtanje, istinske "Ja Jesam" svijesti, osobnost se ispunja ljubavlju, razumijevanjem i samilošću prema svim bićima koja pate u ovoj samsari.

Ususret drugoj večeri Dore

23.02.2024.

Dora

Punoća praznine

Sve-slike-sa-semaforima

Dokazi-da-nisi-robot

Razlika-izmedju-bicikala

Darvinovi-svjedoci

Shakespeare

Mrtvi-kelj

Nichts-parking

Lazirati-vlastitu-smrt

Voda-pored-ves-masine

Sto-si-skakala-skakala-si


Između dvije riječi

21.02.2024.

Čovjek gleda kroz prozor sobe u noć.
Bez naočala, svjetla u daljini
samo su mutne pahulje blijedožute i narančaste.
Čovjek ima slušalice na ušima
pa ne čuje cvrkut ptica u parku.
Cvrkut ptica za njega je smrt
jer ptice umiru,
dok je glazba u slušalicama
neka vrsta odgode smrti
ili kretanje prema smrti kompliciranim labirintom.
Čovjek je spustio poklopac laptopa
i sada još samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi idu jedan za drugim
a on samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi nikada neće stati, oni
se nižu bez prestanka.
Što čovjek misli vidjeti u toj noći?
Možda se pokušava prisjetiti jedne riječi
koja mu je još jučer pobjegla
ili se pak provući između dvije riječi?
Između koje dvije riječi?
Npr. između riječi klavir i suđe.

Julija Navaljna - zadnja nada za Rusiju

20.02.2024.

Najopasniji su za režim oni koji više nemaju što izgubiti, koji su se slomili a onda ponovno uskrsnuli iz pepela. Putin možda nije s tim računao, možda se jako zeznuo u svojim projekcijama i kalkulacijama. Na pragu smo doba u kojem će žene pokazati svu svoju silnu snagu i mogućnost da iznjedre stvarne promjene jer se kroz žensku moć Ljubav može uzemljiti puno dublje, konkretnije i smionije. Julija Navaljna u donjem veoma dirljivom i upečatljivom videu pokazuje da će se na ruskoj političkoj sceni, makar privremeno i iz egzila, vrlo vjerojatno pozicionirati kao Aleksej Navaljni 2.0, u najmanju ruku. Njezina se karizma već sada nedvojbeno osjeća, njezine snažne riječi ulaze direktno u srce. Samo će cinici i opet jednom naći razlog za sprdanje i relativiziranje svega.

Tako se duboko nadam, i toliko duboko molim Boga za to, da se ova nova nada za beskrajno ispačen i ponižen, a toliko divan ruski narod, ponovno ne ugasi u moru nove krvi i užasu krikova očaja i boli. Neka bi smrt njezinog supruga bila istinsko uskrsnuće bolje budućnosti za Rusiju.


Djeco Telećan se zovem...

19.02.2024.

Budući da me je @gospon profesor blokirao, tj. zabranio mi da ispod njegovih postova ostavljam komentare, svoj komentar koji sam napisao ispod njegovog posta Manifest pacifizma ostavit ću ovdje:

Vidiš kako je to bizarno kod autora ovoga tipa - oni će u ime "umrtvljivanja svake zloće" već koji pasus dalje čeličnom samouvjerenošću nekoga tko nikada ne sumnja u sebe tolike kategorije ljudi nazvati dnom ljudskog roda, sramotom, ološem, kloakom, huljama, dnom dna, a Bhagavad Gitu - zbog dirljivog i tragikomičnog nerazumijevanja iste - slati u ropotarnicu. I to "bez krzmanja", of course. Dati takvome čovjeku da bude pomirbeni medijator značilo bi uništiti svaku šansu za pomirenje jer njega ne zanimaju stvarni ljudi, njega zanimaju samo njegove ideje, koje su uglavnom neprimjenjive, dakle koje nemaju nikakvog dodira sa stvarnim životom i sa stvarnim svijetom. Mahatma Gandhi svojom je krutom ideološkom svijesti zapravo falsificirao istinsku indijsku mudrost i duhovnost, što veliki Sri Aurobindo nikada nije propuštao primijetiti, kad god bi se pred njim poveo razgovor o Gandhiju. Pojmovi poput ahimse i dharme daleko su dublji od onoga kako ih shvaća netko poput Telećana, koji živi samo u glavi, koji nije nimalo u kontaktu sa svojim bićem, sa svojim korijenima, sa svojom unutrašnjosti. Glava je vazda na površini, plitko talasanje, i što je to talasanje pliće, to su ideje grandioznije a njihovo izvikivanje puno isprazne galame i nizova uskličnika. Kad čovjek nije u kontaktu sa svojim stvarnim osjećajima, onda žuri izmisliti zamjenske, koji u svojemu prividno mirotvornom radikalizmu žele čak i Ilijadu smjestiti "na dolično mjesto na ljestvici vrijednosti", a Jahvea - kojega štuju milijuni kršćana i Židova - među krvoločne bogove. Vjerujem da bi u svojemu nenasilnom gnjevu, samo kad bi mogao, u tjedan dana posmicao tisuće kipova diljem europskih i američkih gradova, dakako, sve u ime "umrtvljivanja svake zloće". Takve ljude ne zanimaju tuđi osjećaji, oni su monološki jednosmjerni u svojemu propovjedničkom žaru, nema u njih nikada prave dijaloške svijesti ili svijesti dijaloga. Ne dao bog da kao rukovoditelji ili politički vođe takvi moraju po sili svoje društvene pozicije preuzimati odgovornost i donositi dalekosežne odluke od utjecaja na živote drugih - u njihovim bi rukama društvo učas postalo monolitna diktatura u ime nenasilja, u kojoj bi svi morali misliti na isti način, a društveni bi se odnosi veoma brzo pervertirali.

Čovjek koji na pitanje: "A što biste vi da se suočite s Hitlerom, pustili ga da mirno osvaja i harači?" odgovara s: "Da, naravno." simpatični je idealist ako mu je 19, ali je opasan čovjek ako mu je 50. Opasna je, naime, ta logika da se pred Hitlerom ne treba braniti jer Hitler, eto, nije nastao sam od sebe. Pa pobogu, ni pedofil nije nastao sam od sebe, ni serijski ubojica nije nastao sam od sebe, ni zlostavljač u obitelji koji će počiniti femicid nije nastao sam od sebe, ni Andrej Plenković nije nastao sam od sebe, ni Ivan Turudić nije nastao sam od sebe, svi su oni proizvodi bolesnoga društva u kojemu živimo, ali zar bi to trebalo biti argumentom da ne trebamo ništa učiniti, da ne trebamo pružiti otpor, pobuniti se, reagirati?! Kako bi takvo suludo i neodgovorno shvaćanje života ikada moglo biti ispravno? Plenkovića i Turudića, naravno, nećemo ustrijeliti na cesti nego ćemo ići na prosvjede i na glasanje, ali protiv Hitlera, kao ni protiv požara koji guta sve pred sobom, ne vrijede prosvjedi ni demokratski izbori, nužna su drugačija sredstva. Ukoliko smo stvarni ljudi u stvarnom svijetu. Ukoliko nismo dvodimenzionalni likovi iz crtića Djeco Ivica se zovem.

Biti gubavac

16.02.2024.

Moja koža je vazda poprište turbulentnih psihofizičkih manifestacija i hiperosjetljivo stvorenje za sebe i po sebi. Kao djetetu liječnici su mi otkrili da sam alergičan na - vodu. Nakon svakog kupanja ili tuširanja bio bih sljedećih sat vremena pun crvenih fleka i plikova. Slično bi se događalo i ako bih pojeo komadić šunke. Godinama sam mislio da me je mater kao djeteta htjela živog skuhati jer bi mi kadu uvijek napunila kipućom vodom; dakako, voda je bila samo topla, ali je moja koža bila preosjetljiva. Danas kad sam odrasla osoba, moja koža promptno i precizno komunicira s mojim umom, ali nažalost i s mojom podsvijesti, pa ako samo pomislim da je negdje u sobi komarac, u roku od tri minute ne samo da će me svrbjeti barem desetak točaka na tijelu, nego ću imati i prave plikove od uboda. I evo sada dok ovo pišem, cijelo me tijelo počelo svrbjeti, samo zato što sam mislio na tu mogućnost. Nemam dovoljno ruku ni vremena da se posvrbim svugdje gdje me najednom svrbi. :) Možete li onda pretpostaviti kakav užas proživljavam noću svakoga ljeta, od konca svibnja nadalje, kad mi komarci počnu zujati oko uha, iako smo na visokom katu u zgradi?! :)

Moja koža je moj podsvjesni odgovor na svijet koji me okružuje. Njoj su se pridružili i moji bronhi pa sam već kao student osjetio prve simptome alergijske bronhalne astme. Sjećam se te noći (bio sam podstanar u Španskom, dijelio sam trosobni stan s tri studentice) - negdje oko dva najednom sam se počeo gušiti. Nisam imao pojma što se događa. Nije me, doduše, uhvatila panika jer se u prenesenom smislu gušim od djetinjstva pa mi gušenje i nije neka kataklizmička pojava, pa ipak, bilo je veoma neugodno. Iznad mojega uzglavlja bio je veliki poster Meštrovićeva raspetog Isusa, koji je već bio ondje kad sam se uselio u tu sobicu; nisam uspijevao dokučiti je li to znamenje dobrostivosti i suosjećanja s Neba ili nebeski sarkazam. :) U jednom trenutku, jer noć kad se gušite je užasno duga, pokušao sam čak i pronaći olakšanje kroz imaginiranje Isusove patnje na križu i poistovjećenje s njim, no od toga mi je vrlo brzo bilo još gore pa sam se odmah zaustavio. :))

Svi dugogodišnji alergičari, osim onih kojima je misaoni život blizu samoinducirane kome, dobro znaju da alergija nije samo ono što u vidu izvanjskih simptoma opisuje medicinska znanost. Alergija je cjelovito stanje tijelouma, alergično stanje svijesti, usko povezano s prevelikom osjetljivosti. Prevelika osjetljivost nije lažna ili obmanjujuća osjetljivost, nije distorzirana percepcija, samo je prejaka, preintenzivna spram nekih dijelova "ukupnog registra". U "alergičnom stanju svijesti" pojačano sam iritabilan na polju senzorike i pojačano neadekvatan, "iščašen", "pogrešan", "netočan" na polju motorike i misaono-emocionalnih odgovora (koji su također neka vrsta motorike, izvršne djelatnosti). Interesantno je da alergičnom stanju svijesti često prethodi period pojačane lucidnosti. Barem je tako sa mnom. Vidim veze i odnose koje inače ne vidim ili ih poimam samo teoretski i intelektualno. Te veze se šire u jednom ubrzavajućem tempu i na koncu nadmašuju moju sposobnost istovremenog obuhvaćanja ili sagledavanja. Ili se pak u igru ubacuje posesivnost koja sve što se opaža želi zadržati u obliku osobne spoznaje. Čim se nešto takvo pokuša zadržati, to je kao da smo pri brzini od 200 km/h ubacili u rikverc.

Čemu služe osjetila? Vid, sluh, miris, okus, dodir. Tomu da opažamo svijet? Zašto bismo, pobogu, trebali opažati svijet? Koja je poanta opažanja svijeta? Osjetila su tu samo kako bi nas držala budnima. Onog trena kad postanemo sposobni zadržati budnost bez podraživanja osjetila, ona nam više neće trebati. Mi sanjamo, no u snovima je budnost slaba ma koliko oni mogli biti snažni i upečatljivi; upravo zato se u njima uglavnom ne možemo sjetiti onog sebe koji je zaspao na nekom krevetu u nekoj sobi. Tek onda kad dnevna budnost prožme snove mi ćemo moći odustati od osjetilnosti. A tada vjerojatno više nećemo ni sanjati.

Koža prekriva cijelo tijelo. Ona je zbog toga simbolički predstavnik tijela, slično kao što je točka između obrva simbolički predstavnik tzv. trećeg oka koje se zapravo nalazi duboko unutar lubanje. Svoju identifikaciju s tijelom dobrim dijelom doživljavamo putem kože ili ukupne taktilnosti kao cjelovitog i integralnog doživljaja. Dišni sustav, međutim, također djeluje ili interagira putem dodira - alergeni kao čestice ne djeluju ni na sluh ni na njuh ni na okus ni na vid, djeluju u dodiru sa sluznicom, interagiraju s gornjim dišnim putovima. Iako miris prividno igra ulogu, nije stvar u mirisu. Iako okus kod alergije na neku hranu prividno igra ulogu, nije stvar u okusu. Stvar je u dodiru. Dodir je najintimnije osjetilo. Zato se i govori o dodiru duše, ili o tomu da nas je dotaknuo Duh. Stanje uma stoga je direktnom linijom povezano s našom taktilnom ukupnosti, a naša je taktilna ukupnost, s druge strane, direktnom linijom povezana s Duhom. Na taj je način umu omogućeno da dođe u kontakt ili dodir s Duhom; ne direktno, već preko osjetila dodira! Priznajte da ovakvu misaonu vratolomiju do sada još nigdje niste pročitali. :))

Znamo za gluhe, za slijepe, za one bez osjetila njuha i bez osjetila okusa. Znamo čak i za one bez nociceptivnih receptora ili receptora za bol. No koliko smo puta u životu čuli da je netko bez osjetila dodira? Vjerujem da nitko od vas za takvo što nije čuo. Zašto je osjetilo dodira toliko imuno na mogućnost svojega isključenja iz senzorike? Možda upravo zato što je ono simbolički reprezentant Duha i most koji naš um povezuje s Duhom. Prošlo je najmanje četvrt stoljeća od onog dana kad sam, prolazeći pored Meštrovićeve "džamije" na Trgu žrtava fašizma, prvi put spoznao da današnji ljudi Prosvjetljenje moraju pronaći preko tijela, a ne preko uma. Pod tim, naravno, nisam mislio da se trebamo baviti hatha yogom, apsolutno ne. Upravo suprotno od toga. Hatha yoga je koristila tijelo radi dolaženja u kontakt s pranom, životnom silom, no danas se tijelo treba koristiti radi dolaženja u kontakt s Duhom, dakle s nečim što je iznad Kreacije/Projekcije, što je iznad konceptualne svijesti.

Smatra se da je njuh naše najstarije osjetilo. Povezuje se s elementom zemlje. Okus se povezuje s elementom vode. Ta dva osjetila odavno su napustila pozornicu naše duhovne evolucije i više nisu od naročite koristi. Vid je povezan s elementom vatre, vatra nas je zarobila jer sve podređujemo onomu što vidimo. Ona je sveproždiruća, ne da se zaustaviti, isušuje nas sve do krajnjeg, gotovo ireverzibilnog materijalizma koji će nas dovesti na sam rub totalne propasti. Toliko smo dominirani vulgarnom, elementarnom razinom vida da je to doslovno neviđeno u ukupnoj povijesti čovječanstva. Puki vid sam po sebi sve čini suhim, spaljenim, beživotnim. Vid i materijalizam u bratskom su odnosu. Sluh je tajanstven, numinozan, okultan jer je povezan s prostorom, eterom ili akašom. Numinoznost znači i prokletstvo i blagoslov, ovisno o kontekstu ili referentnom ključu. Dakle, iako zvučanje svijeta ili sveti OM sam po sebi čovjeka može dovesti do Oslobođenja, u današnje doba zvuk je, nažalost, najuže povezan s dominirajućom, a krajnje vulgariziranom, materijaliziranom svjetlosti ili osjetilom vida. Drugim riječima, današnji ljudi, koji su toliko dominirani vulgarnim aspektom svjetlosti, samim tim vulgariziraju i zvuk. Upravo se zbog toga u današnje vrijeme događa takva hipertrofija "kanalizatora" ili onih koji "komuniciraju s višim sferama". Zvuk je danas kontaminiran, zagađen, distorziran. A zato što se oslanja na dominirajuće svojstvo današnje civilizacije - na svjetlost ili vid u njegovoj krajnjoj materijalizaciji.

Što je preostalo? Preostao je dodir, koji je do danas nekako uspio sačuvati misaonu nevinost. Nije slučajno da je intaktnost povezana s duhovnim djevičanstvom. Dodir je čista, nevina tjelesnost. Paradoksalno je ali istinito da se danas stvarno Oslobođenje može pronaći ili otkriti još samo unutar potpune ili "kapilarno ispunjene" utjelovljenosti. Dakle, sve dok sasvim ne uđemo u svoje tijelo, sve dok se ne pronađemo, ne centriramo u onome što je jedino sačuvalo ultimativnu čestitost, bezazlenost ili dobrotu, nećemo moći napraviti daljnji korak. Jedino gubavac ne može sakriti svoje stanje, svoju istinu; svi drugi je prikrivaju, uljepšavaju, zaobilaze. Jedino gubavac je iskren, stvaran čovjek. Svi drugi su virtualni, obmanjivi. Dakle, živimo trenutak u duhovnoj evoluciji čovječanstva u kojemu još samo gubavci u duhovnom smislu imaju neku vrijednost. Svi ostali lažno se prikazuju. Biti gubavac znači biti dokraja u tijelu, još samo tijelo, prirodna čestitost tijela bez ikakvog psihološkog manekenstva. I tada ta krajnje napeta strijela može biti odapeta u svoju suprotnost, u Duh. Ne prije.



Gornji video stavljen je na YouTube prije tri mjeseca. U njegovu nastavku ide ovaj tekst, dao sam ga na google-prevoditelj:

Događajima ispunjeno putovanje Now and Then do ostvarenja odvijalo se tijekom pet desetljeća i proizvod je razgovora i suradnje četvorice Beatlesa koji traju do danas. Na dugo mitologiziranom demo-snimku Johna Lennona prvi put su radili u veljači 1995. Paul, George i Ringo u sklopu projekta The Beatles Anthology, no ostao je nedovršen, dijelom zbog nemogućih tehnoloških izazova uključenih u rad s vokalom koji je John snimio na vrpci 1970-ih. Godinama se činilo da pjesma nikada neće biti dovršena. No 2022. dogodilo se sretno slučajno otkriće. Softverski sustav koji su razvili Peter Jackson i njegov tim, korišten tijekom produkcije dokumentarne serije Get Back, konačno je otvorio put odvajanju Johnova vokala od njegove klavirske dionice. Kao rezultat toga, izvorna snimka mogla se oživjeti i moglo se ponovno raditi na njoj uz doprinose sva četiri Beatlesa. Ova izvanredna priča o glazbenoj arheologiji odražava beskrajnu kreativnu znatiželju Beatlesa i zajedničku fascinaciju tehnologijom. Označava završetak posljednjeg snimanja koje će John, Paul, George i Ringo odraditi zajedno i slavi nasljeđe najistaknutijeg i najutjecajnijeg benda u povijesti popularne glazbe.

A vi, kako ste?

13.02.2024.

True-love

Pottery-Class

Kolo-na-svadbama

Isto-glup

Smrtni-slucaj

Two-men

Kako-ste

Pee

Caps-Lock

Super Bowl

12.02.2024.

Jučer se u Las Vegasu IGRAO Super Bowl pa u vezi toga evo jedna prigodna:

Super-Bowl

Vrijeme je za otpor!

Vrijeme-je-za-otpor

Jeste li znali...?

09.02.2024.

Jeste li znali da u Zagrebu postoje dvije Vukovarske ulice? Jedna je, službeno, Ulica grada Vukovara, no svi je zovu Vukovarskom pa je tako i pišu na pismu. Druga Vukovarska ulica nalazi se u Donjoj Dubravi između Branimirove i Avenije Dubrava. Pitam se kako poštar zna u koju Vukovarsku mora odnijeti poštu ako pošiljatelj za ovu drugu ne naznači: 10040 Zagreb, Donja Dubrava.

Vukovarska-ulica-u-Dubravi

A jeste li znali da na zagrebačkom groblju Mirogoj počivaju kosti dvojice Miroslava Krleže? Onaj prvi, slavni, gura se uz svoju ženu Belu, dok se drugi gura uz neku Ivku.

Drugi-Miroslav-Krleza

Dalje, jeste li znali da je konačno krenula 12. sezona serije u nas poznate kao Bez oduševljenja, molim (Curb Your Enthusiasm)? Tvorac meni najbolje humorističke serije svih vremena je Larry David, vjerojatno najzaslužniji za globalni uspjeh Seinfelda, iako se u Seinfeldu pojavljuje samo na kratke momente, recimo kao odvjetnik koji nosi plašt, ili prodavač u kiosku, ili kao glas Georgea Steinbrennera, vlasnika New York Yankeesa, koji je sniman uvijek s leđa pa mu se nikada ne vidi lice.



Sljedeće, ako vam u životu nedostaje lipote ili radosti, evo gdje ćete ih od svibnja moći pronaći:

Radost-Hrvatske

I za kraj, evo još nekoliko slikovnih bez dodatnih objašnjenja:

Brian-May-and-Isaac-Newton

Hanzaplast

look-cute

Meanwhile

prijetnja

Sex-F

Sifra-na-Fejsu-i-Smrt

Kineska bura - drugi pokušaj

06.02.2024.

Puna dva sata, od ponoći nadalje, pisao sam post direktno u blog-editor, i kad sam ga trebao objaviti nakon što sam odgovorio na jebeno sigurnosno pitanje i kliknuo na "Objavi", blog.hr mi je cijeli post - izbrisao! Isuse bože koliko sam bio ljut! Glupi idiotski zastarjeli blog.hr nema tu mogućnost da svakih par sekundi spremi napisano, ali ima sposobnost nečiji dvosatni trud jednostavno obrisati. To je u stanju, to mu ide od ruke. U p__ku materinu. :)

Pisao sam o Vjetroelektrani Senj koja je u vlasništvu Kineza pa sav novac od naše bure, i to veoma velik novac, ne ubiremo mi, nego Kinezi. Nama ostaje da se hvalimo zelenom tranzicijom, tj. da na toj veleizdaji Andrej Plenković skuplja političke bodove, trkeljajući o tome kako Hrvatska sve više stvara energiju iz obnovljivih izvora. Naši obnovljivi izvori - kineska dobit, divota jedna. Pritom je posječeno više od sto tisuća stabala radi pristupnih puteva i izgradnje tih 39 vjetroagregata, ljudi i životinje ne mogu živjeti od buke, a turisti bježe nakon prve noći nespavanja. Kako je uopće moguće da prirodni obnovljivi resursi (o nafti i plinu neću ni govoriti jer njihovo eksploatiranje nije nego pljačka i zloupotreba planeta) smiju biti u privatnome vlasništvu kad se radi o tako velikim energetskim projektima koji znače devastaciju cijelih krajolika?! To nisu solarni paneli na privatnim kućama, to je izgradnja divovskih propelera na Velebitu! Ne znam kojom se logikom ravnaju novinari i oporba i sav slobodnomisleći svijet neukaljan hadezeovštinom i njihovom veleizdajničkom politikom, no meni je neshvatljivo da se naša zelena tranzicija i naše stvaranje energije iz obnovljivih izvora svode na ogromne profite za Kineze, od kojih ćemo mi onda tu istu buru natrag otkupljivati po tržišnim cijenama i u tržišnoj utakmici.



reduciran

Šeksoslavija - Splićanima na spomen

03.02.2024.

Nedavno nas je šjor Vlado Šeks podsitija na to da je živ. Već smo bili mislili da je umra, da ga je progucala crna zemlja, da se crvi goste na kostima velikana, al onda se iznenada ukaza, zdrav, čil i vesel, na fešti povodom "34. obljetnice utemeljenja HDZ-a u Splitu". Tamo je šjor Vlado, sićajući se slavnih uspjeha stranke, izjavija da je "Split bio jedno vrlo čvrsto jugo-militarističko središte". I još je reka: "Mi smo se ovdje obračunavali i s Hrvatima koji su samo gledali kroz optiku jugoslavenstva, a hrvatske nacionalne interese zapuštali."

Šjor Vladi svaka piva. Ne samo šta nam je precizno opisa mračnu prošlost Splita, već je još preciznije predstavija glavnu metodu rada HDZ-a: partija ne jača političkim radom, agitacijom, pridobivanjem simpatizera i slično, nego pri svega "obračunavanjem" i uništavanjem neprijateljske sile. A neprijateljska sila je u ovom slučaju bija cili grad. I tako je HDZ Splitu uspješno jeba mater.

Mi pinku stariji još pamtimo kakvi je pakal vlada u "jugo-militarističkom središtu". Koncen osandesetih, recimo, Split je ima vrhunski nogometni klub, vrhunski teatar i vrhunski dnevni list. A onda je uletija HDZ da bi ka zastupnik "hrvatskih nacionalnih interesa" vrhunski sorija sve tri institucije. Pa smo dobili lišinu od Hajduka, lišinu od HNK i lišinu od Slobodne Dalmacije. Jer za koji bi klinac čovik gleda dobar fuzbal kad se igra "kroz optiku jugoslavenstva" i kad je u "hrvatskom nacionalnom interesu" da Dinamo uvik bude prvak?

Koncen osandesetih, recimo, Split je ima razvijenu industriju. A onda je uletija HDZ i u ime "hrvatskih nacionalnih interesa" sve potaraca, tako da ne ostane kamen na kamenu. Stotine firmi najpri su temeljito opljačkane, jerbo su bile u službi jugo-militarističkih sila i interesa, a zatim odvedene u propast. Rasturena je Jugoplastika, rastureno je Brodogradilište, rasturen je Jugovinil, pa Dalmacijavino, pa Uniondalmacija, pa Dalmacijacement, pa Splitska mljekara, pa Splitska pivovara, pa Lavčević, pa Pomgrad, pa Melioracija, pa Dalma, pa... Samo terminator sa kodnim imenom Kutle dobija je od HDZ-a na poklon više od sto dalmatinskih poduzeća s blagoslovom da ih u šta kraćem roku isisa, upropasti i ugasi. Pa je ovi to i učinija.

Deseci iljada Splićana su ostali bez posla, jerbo je HDZ izračuna da će se ka takvi – nezaposleni, osiromašeni, bisni, raspižđeni, stariji skloni alkoholu, a mlađi težim drogama – lakše priklonit "hrvatskim nacionalnim interesima". Pa onda i jače pljunit na "jugo-militarizam" i "optiku jugoslavenstva" koji su im bacali ješke u vidu sigurnih plaća, mista na stambenoj listi i drugih pizdarija. I priokrenili su se Splićani, svaka čast. Grad bez ikakve desne tradicije priko noći je posta desničarska utvrda. Šjor Vlado Šeks i kompanija su napravili "obračun" bez greške. Zato triba pošteno priznat: nema te stranke, a bome ni elementarne nepogode, koja je Split mogla sjebat uspješnije od HDZ-a.

Jerbo kad sve zbrojiš, više je u Splitu ostalo ruševina iza HDZ-a, nego iza savezničkog bombardiranja, pošto su saveznici bombizavali grad par dana, a HDZ se nije gasija par decenija. Još otkad je Sanader na početku devedesetih ka kazališni intendant istira sve Srbe iz teatra, e da mu predstave, koncerti i opere ne bi vonjale na jugo-militarizam. I otkad su naoružani hadezeovci iz Slobodne izbacili Joška Kulušića, urednika koji je toj novini stvorija ugled i renome, e da se kroz foje ne bi širila "optika jugoslavenstva". I otkad su iz Hajdukovih vitrina izbacili pehare maršala Tita, e da bi se istorija kluba šesnije uklopila u "hrvatski nacionalni interes". I otkad su hadezeovi športski djelatnici KK Jugoplastiku pritvorili u KK Split, uspivši od evropskog šampiona učinit provincijsku lišinu, e da bi Cibona mogla ić stopama Dinama...

U dvi riči – u HDZ-u su skužili da uspješan Split nikako ne more bit u "hrvatskom nacionalnom interesu". Znači, da bi se ispunija "hrvatski nacionalni interes", mora se stvorit neuspješni Split. Pa ga je HDZ i stvorija. "Obračunom", ka šta je tačno istaka šjor Vlado Šeks na nedavnoj partijskoj fešti.

Zato je uz razaranje industrije, kulture, sporta i novinstva, išlo i razaranje kolektivne memorije. Iz naziva splitskih ulica zbrisani su splitski partizani, mada ih je iljade ginulo po sutjeskama i neretvama. Sve one zlate šegvić i đordane borovčiće HDZ je itnija u škovace, skupa sa žrtvama fašizma. Borci Prvog splitskog partizanskog odreda ponovo su striljani. Umisto njih, ulicu je dobija Pavelićev ministar Mile Budak, a spomenik Pavelićev koljač Rafael Boban. Na ti je način jugo-militarizam zaminjen ustaškim humanizmom i mirotvorstvom.

U istom điru je i Obala maršala Tita postala Obala Franje Tuđmana. Neki vole reć da je tako splitska riva pala sa konja na magarca, ali ti šta to govore su jugo-militaristički tovari. Radi takvih je šjor Vladina stranka podigla Tuđmanu spomenik podno Pazara. Kad u Splitu vidi brončanu figuru ličnosti koja je dala sve od sebe da uništi grad, normalan čovik razumi da je Split misto koje se more pofalit Dioklecijanovom palačom, Marjanom, rivom, kampanelom svetog Duje i štokholmskim sindromom.

Da i ne spominjemo sve one podvige hadezeovskih aktivista u borbi sa izdajnicima i šporkaćunima šta su pošteni hrvatski svit tili trovat sa "optikom jugoslavenstva". Feral je spaljivan na Pjaci, dok su policjoti držali stražu. Smoje je pljuvan na ulici. Dalmatinskoj akciji je bačena bomba u kancelariju. Rečenom Kulušiću, kad je tija pokrenit novi splitski dnevni list, u Žrnovnici je dinamitom srušena zgrada u koju se tribala smistit novinska rotacija. U HDZ-ovoj kužini sastavljeni su spiskovi više iljada stanova iz kojih su silom izbačeni Srbi i vojni penzioneri, a milom useljeni žitelji koji bolje pašu "hrvatskim nacionalnim interesima".

A specijalno značajna promjena učinjena je jušto u središtu "jugo-militarističkog središta" – u splitskoj vojnoj luci Lora. Kad su trupe zločinačke JNA, posli dva dana puškaranja, napustile kasarnu, mudrom odlukom HDZ-a i državnog vodstva tu se smistija fini, mali, pitomi, mediteranski i pitoreskni koncentracioni logor. Di su razigrani hrvatski domoljubi godinama zatvarali, batinali, mučili sa strujom i ubivali Splićane srpske nacionalnosti.

Šjor Vladi Šeksu je taj slučaj sigurno posebno pri srcu, jerbo je ka tadašnji državni tužilac taman bija povuka tužbu protiv Merčepovih ubojica iz Pakračke Poljane i pustija ih na slobodu. Time je šjor Vlado Šeks, istaknuti hadezevac, posla službenu poruku da se domoljubne aktivnosti u Lori mogu slobodno i nesmetano nastavit. Pa su se one i nastavile sve do kraja rata. A godinama posli rata, kad se HDZ konačno suočija s opačinama šta su pod partijskom komandom u ratu počinjene, isprid Lore je podignut spomenik logorskom osoblju.

Eto, na ti se način šjor Vladina stranka "obračunavala" sa splitskim jugo-militarizmom. Nadljudskim naporima uspila je sorit, uništit i degradirat sve šta je u Splitu išta vridilo, uključivši moralne standarde. Čak je i hotel Marjan, di je pri 34 godine bija utemeljen splitski HDZ, malo posli osvajanja vlasti osvanija zatvoren i takav osta do danas. Jerbo ga je lupež za lupežom pljačka i priprodava onom sljedećem. Normalna stvar – bolje da hotel ne radi, nego da bude u službi "optike jugoslavenstva".

Nije to bija mali uspjeh. Tribalo se domislit taktici da ti taracanje postane stvaralački čin. Da kroz destrukciju iskažeš konstruktivnost. Triba znat stvorit ništa iz nečega. Jerbo kad od onog šta je bilo nešto stvoriš ništa – ništa ti ne stvara probleme. Ništa je naša budućnost.

Nekad uspješan u mnogim poljima, Split danas ima mizeriju od industrije, mizeriju od kulture, mizeriju od sporta, mizeriju od novinstva, šta će reć da se idealno uklopija u "hrvatske nacionalne interese". Ka turistička kulisa, more se pofalit Dioklecijanovom palačom, Marjanom, rivom, kampanelom svetog Duje i štokholmskim sindromom. Dobro, i spomenikom ustaškom koljaču u Ulici Ruđera Boškovića.

Na nesriću, još ima jugo-militarističkih elemenata u ovom gradu. Nema ih baš puno, al ih se ipak nađe. Jedan upravo priko ovog teksta poručuje šjor Vladi Šeksu da jede govna, skupa sa svojom stranačkom kamarilom. Ali bez brige, sad ćemo kurbinom sinu začepit šporka usta. Speštat ćemo ga ka komarca. Umukni više, gubo gubava – paf!


napisao je Viktor Ivančić.

Ovo je slobodna država...

02.02.2024.

nitko-vas-ne-moze-natjerati

budi-ponosan

problem-nespavanja-nocu

termin-za-magnetnu-rezonancu

reci-mu-istinu

overthrow-the-government

Muzička numera gratis:


Bezrazložno...

01.02.2024.

Recimo da u 4:13 iziđete van,
ispred kuće,
ispred zgrade.
Navukla se magla,
sve je tiho.
Nijedan auto da prođe.
A u onih koji žive u malim skrovitim mirnim ulicama
moglo bi se reći:
nijedna mačka da proviri glavu
s upitnikom u očima:
hoće li me netko nahraniti?
Ali evo ja baš u 4:13 izlazim iz zgrade
i naša Milica čeka
kao da je već nismo sinoć nahranili
i kao da se nema gdje skriti
(u podrumu gdje su tople cijevi
i gdje smo joj omogućili da se skrije).
Možda joj je samo dosadno pa vrluda okolo,
znajući da se u svakom trenutku može vratiti
dolje u topao podrum.
Već znamo da su mačke uvijek korak ispred nas
u logici, u matematici, u frazeologiji. :)

A onda idem u 4:16 do centra parka
gdje su dva mlada stabla
koja momci ljeti koriste kao stative.
Sad je to jedini prostor bez trave
(golmani su smrt za travu)
pa po njemu posipam sjemenke
koje će ujutro između 7 i 7:30
golubovi, njih 24, u ekstazi pojesti.
Kad se taj prostor isprazni od sjemenki,
oko 8 dolazi zgradni higijeničar
koji malo dalje mrvi kruh
pa golubovi opet slijeću s vrha zgrade.
Već su pomalo siti, ali teško je odoljeti.

Higijeničarov pas kojeg svi obožavaju,
i koji je Slobodan Pas u kvartu,
ima popriličnu izraslinu ispod repa, oko testisa,
no ona već dvije godine ne raste dalje
pa smo nekako zaključili
da nije smrtonosna.

Zatim oko devet higijeničar počinje
razgovarati na najglasnije
sa svim susjedima koji tuda prolaze,
koji idu na posao,
koji su izvanzemaljci
ili su se slučajno vremeplovom nekako preselili
u ovo naše doba
iz vremena kraljeva
ili iz vremena kraljica.
Viče na sav glas,
voli da svi znaju sve vrijeme
da je on zgradni higijeničar.
Smije se, smije se, smije se
i tko da mu zamjeri?

Sada je još uvijek duboka noć,
tek je 4:22,
posipao sam sjemenke pa se vraćam ulazu u zgradu,
Milica me prati iako zna
da joj sada ništa neću dati.
Pojavila se i Mašnica koja ima vrpcu oko vrata,
ona uvijek kad me vidi
pada na leđa pa se okreće i prekobicniva.
Ne znam je li luda,
čudno je da je baš toliko sretna. :)
Žena ima i luđe priče u vezi nje.
Smiješno je kad iz zgrade iziđemo oboje,
i ja i žena,
tad su Milica i Mašnica skroz zbunjene,
ne znaju kome da se priklone,
tko će ih tu večer nahraniti.
Ja se moram vratiti u zgradu
kako bih anulirao njihovu kognitivnu disonancu.

Uglavnom, sada je već 4:28,
tako je divno vani dok sve spava,
potpuna je tišina,
ni čovjeka ni zvijeri
(okej, Milica je zamjaukala, kvari mi koncepciju posta),
omaglica tamo na novogradnjama,
krošnje u parku ovijene tišinom,
dvije zvijezde na nebu uspjele su se probiti
kroz koronu noći.

Pada mi na pamet:
nema ni briga ni problema
ako smo bezrazložno sretni.
A zašto ne bismo mogli biti
bezrazložno sretni?!

Milica ne zna
kad se ljuti na Mašnicu
da je ono što radi Mašnica
istovjetno onome što je ona radila Mami 3,
i što je Mama 3 radila Mami 2,
a Mama 2 Mami 1.
Te ulične mačke živjele su dugo kao da su kućne
jer su doslovno svih 365 dana u godini
imale kvalitetan obrok.
Ako bismo išli na put,
platili bismo djevojku ne samo da stanuje kod nas
i hrani naše mačke
već i da nahrani Mamu 1,2,3 itd. :)

Sada u 4:38
zbilja moram ući u zgradu.
Mašnica se i dalje pijano prekobicniva,
a Milica me gleda pogledom
Svete Katoličke Inkvizicije,
no obje znaju kad im se daje
i dokad moraju čekati.
Moram odrezati oštro
u sebi
i zatvoriti vrata zgrade za sobom
bez obzira na njihove sirenske poglede. :))
A onda se lift penje i penje i penje
pa se vrata uz groznu škripu otvaraju,
idem hodnikom do našeg stana,
tiho otvaram iako znam da me čeka ženin zagrljaj
pa se svlačim
i eto nekako ipak sretan liježem
u topli krevet
koji se još nije stigao rashladiti.

<< Arhiva >>