Odustali smo...

29.01.2024.

Samo je pitanje vremena kada će Ukrajina prestati biti jedina europska zemlja koju je Rusija napala. Samo je pitanje vremena kada će Putin ući u direktan rat s NATO-om. Na udaru će vjerojatno prve biti Litva, Latvija i Estonija, koje se po već poznatom scenariju optužuju za nacizam i ugnjetavanje Rusa kao manjine u tim zemljama. Putinove deluzije polako se šire i u narativu i u snazi, a kad je netko opsjednut određenim idejama i njihovom provedbom, ma koliko te ideje bile sulude, one s vremenom doslovno preuzimaju vlast nad čovjekom i čovjek postaje pasivni izvršitelj njihove sile ispoljavanja. To se može vidjeti kod opsesije samoubojstvom - ako ona traje dovoljno dugo i stalno dobiva na snazi, u jednom trenutku čovjek će počiniti suicid a da zapravo uopće ne zna zbog čega. Uz to, Putin kao duboko patološki narcis neće biti u stanju još dugo trpjeti poniženje sankcijama od strane Zapada kao i drugim restrikcijama koje su mu SAD i EU nametnule, u njemu je sve veći pritisak i samo je pitanje vremena kada će njegov bijes eksplodirati u proširenju rata na NATO. To proširenje rata na NATO moglo bi nastupiti nakon američkih predsjedničkih izbora krajem ove godine i pobjede Donalda Trumpa jer Putin svakako računa na Trumpovo obećanje kako će se u slučaju rata širih razmjera povući iz NATO-a i ostaviti Europsku uniju na cjedilu, no upitno je hoće li Putin moći čekati punih godinu dana, budući da ga njegove sulude opsesije sve više preuzimaju.

Na drugom kraju svijeta, u SAD-u, imamo situaciju veoma sličnu onoj tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj, kad je ogroman postotak Nijemaca aklamativno i sa silnim oduševljenjem prihvatio Hitlera. Naime, Donalda Trumpa razni američki sudovi optužuju za silovanja i seksualne prijestupe, za gospodarski kriminal po više osnova, za utjecanje na rezultate izbora, za huškanje raje na napad na Kapitol i nepriznavanje rezultata izbora, za neovlašteno čuvanje kvalificiranih dokumenata u svojoj vili na Floridi, za laganje pod zakletvom i tko zna za što još sve ne, no - sa svakom novom optužbom njegova popularnost sve više raste. Još prije koji mjesec više od 70% birača Republikanske stranke izjašnjavalo se u anketama za Trumpa, danas je taj postotak vjerojatno i veći, a dvoje njegovih glavnih protukandidata na Predizborima na ovaj su ili onaj način također trampovci - Ron DeSantis nakon odustajanja od daljnje utrke pozvao je svoje pristaše da se priklone Trumpu, dok je Nikki Haley kao veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država u Ujedinjenim narodima tijekom prvog Trumpovog mandata de facto bila dijelom njegova tima. Dakle, pred cjelokupnom svjetskom javnosti Donald Trump paradira kao najgori mogući bully, kao starac tijelom i agresivno, narcisoidno, razmaženo derište umom, kao očigledno i nedvojbeno duboko poremećen lik kriminalnog profila ličnosti, pa ipak, gotovo cijela jedna polovica stanovništva Sjedinjenih Američkih Država tu spodobu radosno i oduševljeno podupire! Kod Rusa koji aklamativno podupiru Putina još si nekako i možemo utvarati da su, jadni, u dubokoj medijskoj blokadi i ideološkoj indoktrinaciji, ispranih mozgova, kao i da se ondje sustavno u krvi zatire i najmanji pokušaj bilo kakve progresivne oporbe, no medijska blokada i građanske neslobode Americi se ipak ne mogu pripisati.

Gledam također te silne aklamacije zločinačkim režimima na Bliskom istoku, na primjer ajatolahu Aliju Hameneiju, vrhovnom vođi Islamske Republike Iran, kao i hutističkim vođama u Jemenu - milijuni se okupljaju na trgovima kako bi izrazili svoju mržnju prema Židovima i dali podršku svakom onom tko ih nastoji uništiti, pri čemu je izraelski napad na Pojas Gaze samo slatki izgovor.

Bit će ipak tako da je nešto duboko pogrešno s čovjekom. Je li čovjek do te mjere lunatik i medij pa da na njega periodično pogubno djeluju pojačane struje elektromagnetskih solarnih vjetrova, stvarajući ratove i pokolje diljem svijeta? Jesmo li tako fatalno podložni bilo kakvim subliminalnim utjecajima, kao da smo lutke na koncima? Zašto nam je toliko lakše prigrliti mržnju, nasilje i najniže strasti nego ljubav, toleranciju i razumnost? Zašto se tako lagano dademo zavarati bilo čijim velikim riječima, velikim obećanjima, velikim gestama, svakom budalom koja djeluje sigurno u sebe? Zašto nam je laž uvijek slađa i draža od istine? Zašto toliko volimo i trebamo autoritete koji nam govore što da mislimo, osjećamo i činimo? Zašto s takvim fanatizmom vjerujemo u najimbecilnije vjerske dogme, u nezamislive bedastoće, u bizarne gluposti? Zašto pristajemo dokraja i nepovratno uništiti planet, tj. sav život na njemu, kratkovidno uživajući sada u malim jadnim komforčićima, kratkovidno se sada predajući malim konzumerističkim orgazmićima, a ignorirajući glasna zvona upozorenja o onome što nam slijedi tek malo kasnije u vremenu? Nije nas briga. Odustali smo od sebe. Izgubili smo nadu.


Tko to zvoni na vrata?

28.01.2024.

Krajnosti se dodiruju.
Virus s jedne,
čovjek s druge strane.
Obojica uništavaju na sličan način.
No moglo bi biti da je virus razumniji
jer se dade pripitomiti kad vidi
da mu se prijeti krajem.
Hoće li se čovječanstvo urazumiti
kad padne na koljena?
"Pasti na koljena" znači
barem milijardu iznenadnih žrtava
u nekom kataklizmičkom scenariju.
Svemu što je ispod milijarde
čovjek će se brzo prilagoditi
u brzosmrznutom slatkom zaboravu.

Dok se obična voda pakira
u plastičnim volumenima od dva decilitra,
a u mašine se ugrađuje vijek trajanja,
dok se ptice selice gube u prostoru,
a kitovi nasukavaju na plaže,
dok se osmogodišnje djevojčice
lukavim reklamnim kampanjama
tih divnih stvorenja influensera
nagovaraju na kreme za njegu kože,
a četverogodišnjaci dobivaju
svoje prve smartphone,
i dok se u klaonicama na periferijama gradova
i dalje zbivaju neviđeni užasi,
mi ispijamo svoj jutarnji nescafe
dok ugodno zavaljeni u stolicu
skrolamo portalima
zadovoljni svojim životom, karijerom, obitelji,
imovinskim statusom,
prijateljima,
šalicama i tanjurima u visećoj,
odjećom u ormaru.

Hm, gle, nešto sam napipala na desnoj sisi,
skroz lijevo, malo dolje.

Hm, tko to zvoni na vrata u pet do ponoći?
Nije valjda ludi susjed od ispod.
Žena šaptom kaže: "Pritaji se, nemoj otvarati."
Ali ja ne bih bio muško kad ne bih...

Orange Theater

27.01.2024.



Btw., baš je odlične slike izabrao @Blogi za dotične dame, sviđaju mi se:

sarah-i-cicimici

:)

Mater Libertatis

23.01.2024.

Seksualnost je životinjska, jedna od odrednica koje nas naglašeno izjednačavaju sa životinjama. Toga se stidimo jer ne želimo biti životinje. Otud dolazi sav taj cirkus u javnom diskursu, sve licemjerje društva, sva tajenja i skrivanja, tolike neuravnoteženosti, tolika predatorstva, i, na koncu, tolike političke ambicije. Derivat novije vrste u naprednijim društvima tzv. Zapada svakako je tema homoseksualnosti. Posljednjih dana imamo, npr., Sanju Modrić koja je kritički reagirala na Milanovićev neprimjeren istup o novom ministru gospodarstva, kao i Viktora Zahtilu koji u svojemu radikalnom aktivističkom zanosu brani Milanovića jer želi da se homoseksualne osobe cijeloga svijeta sada i odmah autaju. Razmišljanje Sanje Modrić svakako mi je bliže, iako ni Viktor Zahtila nije uvijek bez poante. Zguglajte pa prosudite sami.

Ono što ovdje želim naglasiti jest da nikada neće biti konačnog konsenzusa ili suglasja ne samo oko pitanja homoseksualnosti, već ni oko pitanja seksualnosti. Seksualnost je numinozum, energija koja nama vlada i kao prokletstvo i kao blagoslov, kao strastveni, nekontrolirani libido i kao kreativni, suosjećajni libido. Različite razine i verzije ravnoteže ili kontrole libida doslovno daju različite tipove osobnosti, od zamamnog i karizmatičnog ljubavnika na kojeg padaju djevojke kao pokošene, preko uravnoteženog i karijerno uspješnog obiteljskog čovjeka s brojnim potomstvom, sve do uspješnih biznismena, političara, znanstvenika, umjetnika i svetaca. Tu sam radi klišea u izgovaranju nabrojao samo muške osobe, no isto vrijedi i za žene, iako je ženski libido u mnogočemu ipak drugačiji od muškog, manje je penetrativan u sudbinu i društvene okolnosti, a više onaj koji tu sudbinu kolorira i aspektira za buduća pokoljenja i za buduće čovječanstvo. Jer žene su te koje, uglavnom i ipak, odgajaju i podižu sljedeći naraštaj, bez obzira na spol. Ženski libido zapravo je, finalno gledano, sudbonosniji od muškog, toliko sudbonosniji te bismo danas čak mogli reći da zapadno društvo propada najviše zato što žene bježe od svoje velike, silne odgovornosti u naručje društvene paradigme izjednačavanja s muškarcima. Najgore što se moglo dogoditi današnjoj civilizaciji jest naopaka nakana žena da budu u mnogočemu, ako ne i u svemu, nalik muškarcima. Naravno da se za to načelno ne mogu kriviti ni žene ni muškarci, iako je puno opravdanije kriviti muškarce jer su tolika stoljeća stvarali svijet za sebe i po svojim potrebama i mjerilima. Ne kažem bez razloga da je to načelno jer su u konačnici i muškarci i žene žrtvama silnih okolnosti kompleksnog libida.

O ženama ovisi budućnost svijeta, to je moje duboko uvjerenje. Mi muškarci smo slabi jer se lako slomimo mislima, kontramislima, proturječnostima koje nas oslabljuju, zdvajanjima koja proizlaze iz prekomjernog mišljenja. Žene su lude, to ludilo će spasiti svijet, ili bi barem trebalo, i evo mene kako ponovno zdvajam u sumnjama. :)) Ludilo ne zdvaja, ne sumnja, nema nijednu jedinu misao protiv jednousmjerene namjere! To žensko ludilo, podracionalno i nadracionalno istovremeno, u koje bolje da se ne upuštamo, načelno ne razmišlja na rahitičan način tipa: "A što ako pogriješim?" Ludilo je vođeno svojim vlastitim numinozumom i ono jedino može poroditi novi svijet, novu, energiziranu paradigmu, koja možda neće odmah u startu biti savršena po racionalnim muškim kriterijima, ali će svakako biti Novi Život u odnosu na ovu otrovnu i dekadentnu, mušku močvaru u koju ubrzano svi zajedno tonemo iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu i tako dalje sve do milisekunde. :)

Ali što trebaju učiniti žene? Što je na njima? Svakako ne da se izbore za svoju ravnopravnost s muškarcima jer taj smjer NIKADA neće biti plodonosan. Samo se inferiorna bića nastoje izboriti za ravnopravnost i u tome je duboka pogreška tog smjera (teško je takvo što izgovoriti u lice iranskim ženama koje ne žele nositi hidžab, no možda se bolji smjer od onog koji vodi u grubo fizičko mučenje i usmrćivanje ipak može naći). Žene ne samo da su ravnopravne, nego su i superiorne, a ovaj jeziv muški svijet nastao je upravo zbog prepoznavanja i nastojanja ušutkivanja te činjenice. Tek onda kad žene prepoznaju svoju stvarnu "specifičnu razliku" i time povrate samopoštovanje na dubinski način, moći će se ovaj svijet uravnotežiti i preporoditi. Možda će netko prigovoriti kako je prevelik ili gotovo isključiv teret stavljen na žene, no taj će prigovor doći samo iz nerazumijevanja stvarnog stanja stvari. Nisu žene krive, niti su muškarci krivi, uopće se ne radi o tome. Stara paradigma vazda igra na kartu krivnje, odnosa snaga, dobra i zla, uspoređivanja i uspoređujućeg vrednovanja, vaganja svega toga. Vaganje u tom smislu mora sasvim nestati! Nije ženska snaga protiv muške niti je muška protiv ženske. Obje moraju pronaći svoju kreativnu ravnotežu, a budući da je čovječanstvo danas već veoma uznapredovalo, kreativna ravnoteža postaje sve kompleksnijim zadatkom jer su sudbinski ulozi sve veći i očitovanja energije sve sofisticiranija.

Citati slavnih o vođenju bloga

20.01.2024.

"Tko vodi blog, ne vodi život."
Rumi

"Vodite ljubav, a ne blog."
Meša Selimović

"Svako jutro vodim svoj blog u vrtić pa kasnije mama dođe po mene."
Peter Sloterdijk

"Vodim blog, za svijeću rog."
Tin Ujević

"Bolje blog u drugom stanju, nego vožnja u pijanom."
Otto von Grunf

"Vodnik na blogu, kaplar u životu."
Adolf Hitler

"Svi koji vode blog, a cijepili su se, neće još dugo."
John Campbell

"Bolje vodilica za pse, nego blogerica za sve."
Rujana Jeger

"Moj djed je vodio blog, moj otac je vodio blog pa ću i ja voditi blog."
hrvatska tradicionalna

"Neka se prema onima koji vode blog humano postupa, npr. neka im se dopusti da čitaju blogove svojih bližnjih."
Alojzije Stepinac

"Bolje blog nego vlog."
beogradski transparent nepoznatog demonstranta 27. ožujka 1941.

"Vodstvo nad blogosferom jednako je zbroju vodstava nad blogovima."
Pitagora

"Ipak se vodi."
Galileo Galilei

"Blogosfera je jedna, blogovi su mnogi."
Upanišade

"Nitko nije bloger dok mu se ne dokaže suprotno."
zen koan

"Blogeru ne pakovati."
Josip Broz Tito

"Blogeru ne daju klavir."
grafit na početku Tuškanca

"Blogerljudi"
grafit u Vodnikovoj

"Priznajem samo sud svojih blogo-prijatelja."
Josip Broz Tito

"Komentare ne tražim niti bih vam ih dao."
Rade Končar

"Blogam, dakle serem."
René Descartes

"Ljubi blogera svoga kao samoga sebe."
Isus Krist

"Tko je blogao, blogao je."
Ljubo Ćesić – Rojs

"Vodim blog kako ne bih morao voditi život."
plagijator Rumija



Blogokviški zadatak: tko je na fotografiji?

Bundesarchiv-Bild-183-1989-0322-506-Adolf-Hitler-Kinderbild

Kraj svijeta

19.01.2024.

kraj-svijeta

pretty-ugly

weird

dedication

writer

sorry-for-driving

lawyer-and-mom

Smijem li sići s kolica?

16.01.2024.

Čovjek dođe u bolnicu
jer više ne može formulirati riječi,
ništa ne može sastaviti.
Vode ga po pretragama
i pritom ga ništa ne pitaju
jer misle da neće moći odgovoriti.
On razmišlja: "Pa kako znate,
kako možete biti sigurni?
Pitajte me nešto, za probu."
Onda u prolazu,
u jednom od hodnika kojima su ga rulali na kolicima,
oči mu se susretnu s dragom prijateljicom
za koju je mislio da je mrtva.
Ona radosno kreće prema njemu,
on se radosno pridiže
pa joj govori:
"Žljam štrik pljuškav mrgud valjajkrož mačkalipur!"
Odmah vidi da su se njezine oči sledile i mišići obraza zaustavili u reakciji,
a samo ju je htio pitati:
"Pa zar ti nisi mrtva?!"

Krajičkom oka uhvatio je
grimasu bolničara,
a kolica su se nastavila kretati.
U lift ulaze svi,
neki idu na naručen pregled,
neki idu van pušiti,
neki su gotovi pa odlaze kući,
neki su na kolicima poput njega.
Sve vrste čeljadi,
sve vrste facijalnih razrokosti,
nepregledna modna revija uskraćenosti.
A na svakom katu piše
da prednost imaju količari
što se na kolicima kotrljaju
raznoseći okolo štrafte svojih pidžama
ili blijede cvjetiće spavaćica.

Prepoznavši svojega doktora,
hvata ga za rukav i molećivim glasom
kaže:
"Mljakašbič urakvarcu, ljubrumkaš!"
Doktor mu se lijepo nasmiješio.
I čak, to nije bio njegov doktor,
malo se zabunio.

A onda su ga ostavili pored automata za kavu
na jednom od katova,
mislio je da ga čeka još jedna pretraga.
Isprva mu je bilo muka od te situacije,
zatim je pokušao uživati u izmišljenoj motivaciji
kao da na Akademiji sluša mlade ljude
kako izgovaraju tekst na prijemnom,
potom se htio uživjeti u sve to što ljudi govore,
a onda se umorio,
bilo je sve manje ljudi,
pa više nikog,
pa je zaspao,
pa se probudio i vidio da je oko njega tišina,
samo je automat za kavu ciklički proizvodio odvratne zvukove.
Počeo je dozivati osoblje:
"Aljad mrljud škrlj! Šljiz mljazgud frkudmruš! Ljavljav šljizzzz!"
Badava.
Čak je i čistačica otišla.
Prigušeno svjetlo
i žućkasti zidovi
i automatski ciklusi društvenog aparata za kavu.
Počelo mu je svitati da su ga ostavili ovdje
do sutra,
no budući da je bio petak navečer,
nije bio siguran kada zaista
to sutra treba početi
jer je za vikendom slijedio Božić,
pa Sveti Stjepan,
pa Dan državnosti,
pa Dan neovisnosti,
pa Dan oslobođenja
pa novi vikend.

"Smijem li sići s kolica?
Da smijem, onda ne bih bio na njima."

Ludilo naše svagdašnje

13.01.2024.

Jedan moj poznanik bio je krajem prošle godine, u studenom ili prosincu, u pratnji jedne svoje prijateljice na putu za dalek sibirski grad. Njezina je bolest takva da su barem nekakve šanse za poboljšanje njezina stanja vezane uz tretman koji jedinstveno izvodi neka bolnica u Sibiru. Budući da oboje pripadaju jednoj međunarodnoj duhovnoj i humanitarnoj organizaciji koja poštuje i priznaje sve religije, zalaže se za nenasilje i služenje bližnjima kao efektivnu potvrdu univerzalne ljubavi i općenito deklarira univerzalan i kozmopolitski pristup duhovnosti, u Moskvi su ih dočekali pripadnici iste organizacije i dalje su tijekom cijelog njihovog boravka u Rusiji dragi i dobri ljudi na veoma poseban, topao i srdačan način skrbili o njima te im bili vodičima. Tijekom boravka ondje teško da se moglo izbjeći pitanje rata u Ukrajini, domaćini su ih u nekom trenutku pitali što ljudi na Zapadu misle o Rusiji u tom kontekstu. Ne misle baš najbolje, naravno. A onda su ti dragi i topli Rusi ovako rekli: "Mi svakako nismo za rat, mi smo uvijek protiv rata, mi smo za mir i ljubav među ljudima, i svakako ne želimo taj rat u Ukrajini, ali također ne želimo ni NATO na svojim granicama. Naša zemlja nije imala drugog izbora."

E jebiga.

Spominjem tu rusku epizodu mog poznanika jer želim naglasiti do koje mjere ljudi pristaju biti ovce, voditi se manipulativnim izmišljotinama i posve idiotskim "argumentima", i do koje mjere svi mi sebe lažemo kad o sebi mislimo da smo dobri i dragi ljudi koji vole druge ljude i nikome ne žele nikakvo zlo. Ma ne bismo mi ni mrava zgazili, dobri smo k'o kruh, a kao domaćini nekim dragim nam strancima učinit ćemo sve da im bude ugodno i da im maksimalno budemo na usluzi, sjećat će nas se doživotno s najljepšim osjećajima, no međutim, ako neki tamo strašni NATO dođe na neke tamo naše granice, ima da koljemo, ima da bombardiramo sela i gradove naših bližnjih, da ih sravnimo sa zemljom, da činimo stravične zločine, ili barem da svemu tome dademo svoj nenasilni blagoslov. I ne, ne trebamo se zavaravati da su takvi samo Rusi, Srbi ili divlji muslimani na Bliskom istoku, takvi bismo bili i mi samo da se zamijene strane, jer čovjek duboko instinktivno ne želi iskočiti iz paradigme krda i misliti samostalno, čak i kad je uvjeren da to želi i može i hoće. Ima i onih, naravno, koji iz čisto narcističkih razloga na naopak i veoma distorziran način favoriziraju "svoje samostalno i objektivno razmišljanje" pa to svršava u bizarnim teorijama zavjere ili u veličanju Putina, Trumpa ili jadnih Hamasovaca i Hutija. Takvi su na jedan tragikomičan način uvijek na pogrešnoj strani povijesti, a o sebi misle da su među rijetkima koji jedini uvijek znadu izabrati pavu stranu povijesti. :)

Ova gornja zgoda s dragim i dobrim, miroljubivim i toplim, nenasilnim i prosvijećenim Rusima, koji samo ne žele NATO na svojim granicama, ima nešto potresno paradigmatsko u sebi - u njoj se ogleda ili se preko nje prelama sva bijeda ljudskoga roda. Mi smo i dalje zvijeri, krvoločne i predatorske, no zvijeri koje su naučile misliti pa su svoje vučje krzno naučile mislima zamaskirati tako da izgleda kao ovčje runo, a diluvijalno zavijanje i rikanje tako da izgleda kao bezazleno i pitomo meketanje.

Ono što će karakterizirati razvijenog čovjeka budućnosti, čovjeka koji će zaista znati samostalno misliti i koji će na taj način svoje emocije moći držati pod kontrolom, neće biti izljevi dražesnih riječi iza kojih se krije nešto sasvim drugo, već zrela djela mudrog preuzimanja odgovornosti. A to mudro preuzimanje odgovornosti katkad može i mora značiti i upotrebu sile kako bi se zaštitili nemoćni i nedužni pred prijetnjama krvoločnih i izopačenih. Nikada se ne radi o tome jesmo li načelno za ili protiv upotrebe sile, već samo i jedino o tome iz kojih se motiva i s kakvom zrelosti i promišljenosti, s kakvim unutarnjim moralnim integritetom ona koristi tamo gdje se mora koristiti. Sve dok ljudi ne nauče samostalno misliti, sve dok im se mišljenje bude mehanički događalo, manjeviše uvijek i jedino iz predatorskih razloga prikrivanja pravog stanja stvari, silnici, moćnici i krvnici moći će vladati narodima, manipulirati po volji njihovim osjećajima i stavovima i ludilo prikazivati kao spas i rješenje.

Trava i skvičanje

11.01.2024.

Svi smo malo maka
al' neko je i tratinčice
tratinčica doduše nije halucinogena.

Ideš nejdeš odluči se.

Ja sam sretan ko kaže?
Krov su pokrivali
sva rodbina
pa se nije srušio.

Jadan ja to su tužne kuće
ozakonili su im
ih.

Sad tu stanuju.

Nije.
Mislim je. Je.

Hi Ren

10.01.2024.


Otpička iluzija

09.01.2024.

Prva slika, ili vic, budi u meni mnoge uspomene. Nije baš da mi je, dok sam bio podstanar gore na Tuškancu 49, gotovo deset godina s odlascima i vraćanjima istoj gazdarici, u dnevnoj sobi ikada bilo plus 37, ali mi je zato u kupaonici i toaletu, koji su bili odvojeni, zimi bogme bilo, barem subjektivno, otprilike baš minus petnaest. :) Ja i stara gazdarica, veoma draga žena, koja se nikad nije udavala, a od mladosti je do penzije radila kao jedna od tajnica u Leksikografskom zavodu, živjeli smo sami u toj trošnoj kući s kraja 19. stoljeća. Ona u prednjem krilu, koje se vidi na google-kartama, a ja u stražnjem. I da, imao sam samo dnevnu sobu, koja je ujedno bila i spavaća, tj. jedna jedina. Strop je bio jaaaako visok pa je zimi nije bilo moguće ugrijati. Plinska bi peć sve vrijeme kurila na najjače pa ako bih se popeo na stol, gore pod stropom bilo bi kao u paklu, veoma toplo, no kad bih samo normalno sjedio na trosjedu, vidio bi mi se dah pri izdisaju. Toliko bi bilo hladno. U kupaonici bi bilo blizu nuli, grijalica je bila pokvarena još od stoljeća sedmog, također bi se vidio dah pri izdisaju, pa se vi sad, u prastaroj kadi, sapunajte mokrog tijela ako se usudite. :)) No zato bi od srpnja do kolovoza bilo divno. ;) Ugodno prohladno iza debelih zidova. Nije slučajno da pamtim podatak kako se Knut Hamsun najveći dio svojega života na sličan način smrzavao. :)

kupatilo-minus-15

cetvrtak

zaova-i-jetrva

otpicke-iluzija

Ima a ne zna

08.01.2024.


Odvedi me

06.01.2024.


Overbooking čipsa ili gola Biljana

04.01.2024.

Noćas ću se osvrnuti na nekoliko tema, kako mi koja padne na um. Prva tema je problem tzv. overbookinga u avionima, o kojemu se stalno piše, a evo i opet na portalu Index. Uvijek iznova se čudim zbog čega toliko osjetljiva, senzibilizirana, uključiva i pekmezasta Europska Unija ništa ne poduzima u vezi tog problema. Nije da ne poduzima, putniku se u skladu s EU-zakonskom regulativom može isplatiti odšteta do maksimalno 250 eura, no to je gore nego da zaista ništa ne poduzima jer duboko vrijeđa čovjekovu inteligenciju. U svakom slučaju, ništa drugo osim zabrane te gnjusne prakse, pa makar ona značila i poskupljenje avionskih karata, po meni ne dolazi u obzir. Radi se o principu elementarnog poštenja prema kupcu, korisniku ili klijentu. Do večeras sam mislio da je dovoljno vrlo rano doći na aerodrom, kako bismo bili ispred onog nekog kojem je također prodano naše mjesto, no iz članka u Indexu saznajem da tome uopće nije tako. Raznorazni kriteriji igraju ulogu u vezi toga tko će biti izbačen s leta, a katkad čovjeka doslovno prisilno odvode iz aviona ukoliko je "slučajnim odabirom" odlučeno da je baš on putnik viška. Čemu sva ta mlataranja i mahanja slobodarskim pizdarijama od strane EU-a ako taj isti EU nije u stanju regulirati ovaj eksplicitni fašizam?! I nemoguće mi je ne spomenuti se Biljane Borzan, koja slavodobitno skuplja političke poene nad deterđentom za rublje i neinformirano drami oko "zraka" u čipsu, ali - barem koliko je meni poznato - ništa ne poduzima u vezi ove fašističke svinjarije overbookinga.

Za razliku od EU-a i ostatka bogatog svijeta, Indijci to rješavaju drugačije, tj., mogli bismo reći, obrnutom logikom. Barem u primjeru moje sestre koja se 27. prosinca prošle godine s četiri frendice vraćala iz Indije. Trebale su svoj povratak započeti s jednog lokalnog aerodroma na sjeveru Indije, no kad su došli pred zgradu i službenicima pokazali davno plaćene online-karte koje je samo trebalo pretvoriti u papirnate verzije, ovi ih uopće nisu htjeli pustiti u aerodromsku zgradu. Samo su im rekli da je let otkazan. Zašto je otkazan?! Nebitno. Pa što da sada radimo?! Ne znamo. Pa kako ne znate?! Pa tako lijepo. Jedna od njih pet, ona s najljućom boginjom Kali u sebi, nije na to htjela pristati pa se počela svađati sa službenicima. Svađa je urodila plodom, samo nju su pustili u aerodrom i na šalteru je uspjela saznati da je let otkazan zbog nedovoljnog broja putnika i da će im avionska kompanija izdati pet drugih karata za let iz susjednog grada koji je udaljen tri sata vožnje taksijem i koji valjda isto neće biti otkazan. Valjalo je jako požuriti, sva je sreća da su imali 6000 rupija za taksi, na let za New Delhi iz susjednog grada (koji je iz nekog razloga kasnio u polasku) uskočili su u zadnji tren, zatim su na let iz New Delhija za Bangalore, zbog velikog kašnjenja, također uskočili u zadnji tren, i onda su isto tako i na let iz Bangalorea za Dubai također uskočili u zadnji tren (za taj su let otprije znali da su veoma na knap s prelaskom). Grozna igra živaca od koje strahuju svi koji su na svojim avionskim putovanjima "u tranzitu", tj. koji imaju tzv. prelaske. Let iz Dubaija za Veneciju nije bio upitan jer su ionako trebali na aerodromu odčekati cijelu noć, no onda je zbog magle taj let dodatno u polasku kasnio dva i pol sata. Baš ih je lijepo Indija otpustila od sebe, gotovo kao u porođajnim mukama. :) I pravo je čudo da je sva prtljaga uredno stizala za njima iz aviona u avion. :)

Druga tema koju sam želio dotaknuti puno je blesavija od prve i zapravo bi bilo bolje da je zaobiđem jer sam u vezi nje na skliskom terenu, ali ja ne bih bio ja kad ne bih išao protiv vlastite pameti. :) Jučer sam, dakle, smislio jedan infantilni slogan koji se meni baš sviđa, dok je mojoj ženi glup. :) Ide ovako:

Nekada je bilo: "Žuži se potuži", a danas je: "Prester Ida rane vida."

Da bude odmah jasno, nemam baš ništa protiv socijalnog angažmana Ide Prester zadnjih mjeseci niti bih mogao išta prigovoriti ijednoj njezinoj izgovorenoj ili napisanoj rečenici, no uopće se ne radi o tome. Radi se o tome da je u zadnje vrijeme Ida Prester kao dežurni mudrac sveprisutna u medijima, kao što je donedavno bila Jelena Veljača, a prije nje Mirjana Krizmanić i Sanja Sarnavka, ili kao što su u zadnje vrijeme popularni, da ne kažem moderni, zeleni sakoi i obojani okviri za naočale. :) Veoma poštujem sve gore navedene žene, no istovremeno primjećujem kako se na medijskoj sceni ili u medijskom ringu s muškarcima naizmjenično pojavljuju određene ženske osobe, u tom trenutku popularne i raji zanimljive. Nije mi se dalo čitati sve to oko "nepalske Nove godine" na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, samo sam prelijetao preko naslova, i brzinski pročitao jednu FB-objavu spomenute Ide, a nije mi se dalo čitati jer mi je bilo jasno da se radi o još jednoj umjetno generiranoj temi, kakve se kod nas štancaju po dvije, tri svakog tjedna, valjda ipak primarno kako bi se novine prodavale i portali bili čitani. A Ida Prester dade se upecati u tu mašineriju, kao što se svi mi dademo upecati jer nam je silno drago kad nas se pita za mišljenje i kad se naše mišljenje uvažava, čita i masovno dijeli okolo po društvenim mrežama. Bruno Šimleša cijelu je svoju ljubavologijsku karijeru izgradio na tom tipu popularnosti, za razliku od svojeg puno autentičnijeg brata Dražena, koji je u medijskom smislu sasvim pao u zaborav, kako i treba. Doći će vrijeme, u to sam siguran, kad će se Ida Prester umoriti, kao što su se umorile njezine prethodnice, pa će na njezino mjesto zasjesti neka druga optimistična, ambiciozna i nadobudna heroina ženskih prava, dok će se nasilje nad ženama i femicidi nesmanjeno nastavljati. Zašto? Pa, kao prvo, zato što politika nema namjeru zbiljski implementirati ono što nalaže struka, u jednom obuhvatnom i totalnom smislu, a kao drugo, zato što političarima apsolutno nije stalo do osvještavanja naroda kojim manipulativno upravljaju.

Treća tema su petarde, sad već, fala bogu, prošlosvršeno vrijeme. Ima blogerica, i priljubnih im blogera iz kategorije Smeagolla iliti Golluma, koji smatraju da su petarde baš kul i da životinje taj silvestarski užas jednostavno trebaju otrpjeti (ili krepati, alternativno). Interpretativni rukavac gorespomenute bešćutnosti ide za tim da su praskanje i pucanje u dočeku nove godine odvajkada bili dijelom tradicije, a u ime tjeranja zlih duhova i demona, kako istima ne bi palo na pamet da primirišu novom ljetu. Ne mogu zamisliti višu razinu zatucanosti i praznovjerja od te niti većeg nepoznavanja toga kako zaista funkcioniraju zli duhovi i demoni (oni upravo vole praskanje i pucanje, buku i nasilje, agresivnost i nekontrolirano veselje!), no nekima je očito dovoljno da je nešto dijelom tradicije, pa bilo to i silovanje djevica ili odsijecanje klitorisa. Samo da je tradicionalno.

Četvrta tema je fašistička odluka Zagrebačke banke (a vjerojatno i drugih banaka) da mogućnost tzv. internetskog bankarstva ograniči samo na one građane koji imaju pametni telefon. Njihova odluka stupa na snagu 15. veljače, a nešto baš i ne vidim Biljanu Borzan da protiv toga prosvjeduje, štrajka glađu ili hoda gola Ilicom. ;) Penzići koji imaju tzv. Token, uređajčić na bateriju, ili ja koji na prastarom mobaču imam prastari softver (za koji uopće ne treba sim-kartica da bih u e-ZABA-i plaćao račune), odlazimo u zaborav, otplavit će nas cunami distopijske budućnosti. Kao što glumac Franjo Kuhar ultimativno nije želio imati mobitel već u vrijeme kad su postojali pametni mobiteli (a možda ga još uvijek nema) pa su ga iz Direkcije Drame zagrebačkog HNK o iznenadnim promjenama termina proba i nastupa morali obavještavati na starinski način, na fiksni telefon ili osobnim kontaktom, tako ni ja ne želim imati pametni mobitel, iako ih u kući imamo čak tri (dva stoje u ladici; mislim, nije da stoje, leže). No sad me ZABA fašistički prisiljava na jednu od tri opcije: ili da počnem koristiti smartphone, ili da aplikaciju usnimim na ženin, ili da počnem plaćati račune u pošti i na blagajni Konzuma kao svi penzići. Ako bude sreće, valjda bum do sredine veljače krepal pa ne bum moral pristajat na ženin smartphone. ;))) Alo, Borzanice, je l' se bute skinula gola u Ilici do sredine veljače? Pliz, brzojavite mi, da znam kak da delam.

Dužina mog posta do sada je već tolika da sam suzio broj komentara na dva: na onaj od drugarice AnnaBonni koja će reći da nema vremena sad sve to čitati ali da će pročitati kasnije i na moj kao prvi komentar (jerbo nakon četrnaest godina bloganja i dalje nisam na Cool-listi, što je više nego prihvatljivo). Ne bih li si ipak nekako priskrbio i treći komentar, onaj druga Blogokviza, napisat ću još nešto o slobodnoj volji. ;) Dakle, ja zapravo vjerujem u slobodnu volju, ali smatram da treba prevrednovati i pojam slobode i pojam volje. Sloboda je prodor Duše u prostor Osobnosti i njezino preuzimanje. Tek tada Volja zadobiva svoj pravi smisao. Sloboda nije niti je ikad bila sloboda pojedinca od nekakvih okova, materijalnih ili imaginiranih. Prava sloboda je sloboda u ukupnosti, u cjelovitosti, u univerzalnosti. Sloboda u kojoj svaki pojedinac kroz nužno prevrednovanje sebe dolazi do svoje transcendencije. Time se ne poništava ništa što je zaista vrijedno u pojedincu. Nema govora o bilo čemu što bi bilo nasilje nad individualnošću. Nadrastanje nije gašenje ni destrukcija već umnažanje i obuhvaćanje, no na jedan do tada nepoznat način. To je Unio Mystica. Kad navečer odlazimo na počinak, ne samo da pred usnućem ne osjećamo nikakav strah, već mu se i radujemo. Slutimo da odlazimo u slatke dubine sebe. Ah, koliko je veća, neizmjerno veća apsorpcija u to Mistično Jedinstvo! U njemu je Sloboda i u njemu je Volja, ali ne na načine koji su u dosegu shvaćanja ega koji poseže za osobnim zadovoljstvima i postignućima.

Imamo li slobodnu volju?

02.01.2024.

Donji video daje neke zanimljive podatke (iz engleskog titla "možete izabrati" automatski generiran hrvatski), pa ipak, glavna je mana njegova autora to što u jednom momentu daje savjete kao da ljudi imaju slobodnu volju izabrati postupati po tim savjetima, iako prije toga sve vrijeme govori o tome kako nemamo slobodnu volju. :)

Kome se dade dublje ulaziti u ovu temu, preporučujem zanimljivu knjigu Nema više zbunjenosti za duhovne tragaoce Ramesha S. Balsekara, lako dostupnu na internetu u pdf-u na našem jeziku.

Razmišljajući puno i često o slobodnoj volji, došao sam do zaključka da je sa slobodnom voljom isto kao i bez nje. Naime, bilo da vjerujemo u slobodnu volju ili ne, mi se uvijek, nagonski, ponašamo u skladu s onim što je George Santayana nazvao animalnom vjerom. Dakle, vjerujemo u slobodnu volju čak i kad smo čvrsto uvjereni da u nju ne vjerujemo. Drugačije ne možemo, takav je naš ustroj, jednako kao što ne možemo snagom volje prestati disati. Neko vrijeme ćemo ustrajavati, no tada će nam se najednom udah dogoditi automatski, refleksno. Probajte ako mi ne vjerujete. :)

Ja se, dakle, mogu složiti s tim da nemam slobodnu volju, i pritom ću instinktivno smatrati kako je odluka da se s tim složim proizišla iz moje slobodne volje. :)

Slobodna volja podrazumijeva mene kao entitet, kao centar iz kojeg ta volja može emanirati. Takav entitet, međutim, samo je misaona tvorba. Slobodna volja, također, podrazumijeva slobodu, no kad se malo dublje udubimo u pojam slobode, otkrivamo da zapravo pojma nemamo što sloboda uistinu jest. Sloboda je, kako to smatramo, mogućnost izbora između više opcija. Ako su preda mnom jabuka i banana, slobodna volja pretpostavljala bi da mogu slobodno izabrati ili jabuku ili bananu, ali koga kuri bolac za to hoću li ja izabrati jabuku ili bananu?! Zbog čega je to uopće bitno?! Što god da izaberem, izabrao sam, i to nema ama baš nikakve veze sa slobodom. Po čemu bi više slobode odlazilo na izbor jabuke, ili pak više slobode na izbor banane? Mi, dakle, blagog pojma nemamo što bi uopće bila sloboda, ali mislimo da znamo što je slobodna volja. Robovi su se pobunili protiv svojih robovlasnika pa mislimo da je to bila njihova slobodna volja, no da su robovlasnici bili veoma fini prema njima, da su im davali dobre plaće i mogućnost kupnje na kredit ili na rate, da su im omogućili udobne fotelje i sofisticirane televizore, alkohol, cigarete i kokain, seksualne užitke i sve druge vrste stimulansa i komfora, teško da bi se robovi pobunili. Kao što vidimo da se ni ne bune. ;)

Da zaključim, mi mislimo da postoji tvrd i neprobojan zid samo zato što operiramo fenomenima makrosvijeta koji korespondiraju s našim fiziološkim i perceptivnim zadanostima. Kad bismo zašli u atomske i subatomske razine, vidjeli bismo da nikakav zid ne postoji. Na isti način opažamo slobodnu volju samo zato što se ona kao koncept može primijeniti na svakodnevne situacije, no u dubinama naše psihe nikakva slobodna volja zapravo ne postoji. Čovjek je avetinjsko biće, biće kontekstualnosti čiju siluetu stvara pokret ili kretanje. Istina je da netko, razmišljajući intenzivno o tome, može izgubiti razum. :) Valja se suzdržavati od prekomjernog i opsesivnog razmišljanja, a ja sam dokaz da se to ne može ako nam je tako pao grah. :))


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>