Vog i gog

31.12.2023.

vog-i-gog

elektricar-u-gnijezdu

bacanje-hrane

dva-tipa-ljudi

via GIPHY


Borba s vjetrenjačama

30.12.2023.

Zagonetna mi je jedna stvar - ako se svi osjeti događaju u mozgu, kako je onda moguće da osjetilne senzacije doživljavamo u točkama tijela? Npr., ako me zaboli koljeno, električni impuls iz nociceptivnih receptora ili nociceptora putem živaca stiže do mozga. Interesantno je da u mozgu ne postoji centar za bol, informacija o štetnom podražaju širi se u brojne dijelove mozga. No, bol se, očito, tek u mozgu prepoznaje kao bol. Na koji način i zašto mi tu bol opažamo kao bol u koljenu? Bol je u mozgu, no mi je ne opažamo da je u mozgu, mi je kristalno jasno opažamo u koljenu. Može li se iz toga zaključiti da je zapravo cijelo naše tijelo samo u - mozgu? Da ništa od našeg tijela nije stvarno (u smislu da je samo projekcija) osim našeg mozga? Ili, još dalje, budući da je besmisleno pretpostaviti postojanje samo mozgova na planetu, tih komičnih želatinoznih oblika, može li se s pravom zaključiti da je cijelo naše tijelo, zajedno s mozgom, samo u - umu? A kad kažemo um, kao da smo rekli Matrix.

U mozgu postoji kartica "desno koljeno". U mozgu postoji i kartica "bol". Ova druga kartica pripoji se prvoj i tada mozak opaža "bol u desnom koljenu". Sve ostaje unutar obitelji, tj. unutar mozga, što će reći da zapravo nikakva bol u desnom koljenu ne postoji, postoji samo složena opažajna kartica "bol u desnom koljenu", sastavljena od dvije elementarnije kartice. No, čemu misliti da se sve to događa u mozgu? Ako na obdukciji pilom otpilite gornji dio lubanje i izvadite mozak te ga stavite na stol (osobno sam tome svjedočio), možete ga izrezati na kriške kako biste vidjeli je li negdje unutra došlo do moždanog udara, ishemijskog ili hemoragijskog. Nigdje u tim kriškama nećete vidjeti nijednu od gore navedenih kartica jer su te kartice isključivo kartice svijesti i postoje samo u svijesti. U mozgu, za života, mogu se opažati električni impulsi i kemijske reakcije u sinapsama, između neurona, ali se ne mogu opažati ni svijest ni pripadajuće joj misli, emocije i volja. Stoga nema puno smisla pretpostavljati da se kartice svijesti nalaze u mozgu. Prije će biti da je i sam mozak samo jedna kartica. U umu.

Onog trena kad ozbiljno u obzir uzmemo um kao krovni pojam sveukupne perceptivno-kognitivne problematike, puno toga prirodno dolazi na svoje mjesto i puno toga dobiva svoje (logično ili razumno) objašnjenje. Um je nadkoncept svih koncepata. Stoga on može biti jednako individualni, kolektivni i univerzalni. Problem s umom jedino je taj što on nije u stanju vidjeti samoga sebe ili samoga sebe transcendirati. Stoga je vazda ulovljen u "horizont događaja" samozrcaljenja. Univerzalni um samo je koncept koji pretpostavlja nužnu transcendenciju individualnog uma, no tamo gdje univerzalni um zaista postoji, teško da se više može govoriti o umu. Ostaje, u svakom slučaju, izvjesnost da se tek pojmom uma ili Matrixa mogu pravilno ili logično opservirati nebrojene antinomije naše fiziološko-perceptivno-kognitivne ukupnosti.

Sestra i braća

26.12.2023.

Jučer sam na YouTubeu nabasao na ovaj divan trio, sestru i dva brata, i sav se rastopio od muzičkog užitka. Glasovi su im toliko divni, pjevaju toliko čisto i usklađeno, bilo bi zbilja šteta da ih ne poslušate.






Mary, Did You Know?

25.12.2023.

Ima jako puno verzija ove pjesme na YouTubeu, no ova me najviše dotaknula.



Želim sretan Božić svima koji osjećaju Krista vibrantno u svojemu srcu. Ne možemo bezbrižno slaviti i veseliti se na ovom mjestu tame, gdje milijuni ljudi pate u najmučnijim vapajima i potpunom rasulu i beznađu, a s njima i milijarde nevinih životinja, ali možemo, ako možemo, i ako hoćemo, i koliko možemo, biti ispružene ruke Kristove. Barem mali melem na rane svijeta. Barem toliko da više nikoga ne povređujemo ni mišlju ni riječju ni djelom. Duboki su bezdani i duboko nerazumijevanje u nama, no vjerujem da će doći bolji dani, dani Svjetla koje će rastjerati svu tamu, konačno.

Pokret

23.12.2023.

Kažemo da posjedujemo svijest. No, kako smo došli do tog pojma? Mi smo svjesni ovoga ili onoga, stolice, krave, svoje slike u ogledalu pa iz toga proizvodimo zaključak da postoji neka svijest po sebi, neovisno o stolici, kravi ili našoj slici u ogledalu. Postoji li uistinu? Jesmo li ikada doživjeli svijest po sebi, tj. jesmo li ikada doživjeli samo svijest ili samu svijest? Slično je i s prostorom i vremenom - nikada nitko nije uistinu doživio prostor i vrijeme, tek distribuciju objekata u pretpostavljenom prostoru i distribuciju događaja u pretpostavljenom vremenu. Indirektan zaključak o nečemu još uvijek nije dokaz postojanja toga.

Kod svjesnosti ovoga ili onoga osnovna je naoko-očiglednost da sam ja svjestan ovoga ili onoga. Promatram oblake. Tko promatra oblake? Pa ja, naravno, a tko drugi? No kada pokušamo ući u trag tome ja, ono se gubi u magli, rasplinjuje se, ništa konkretno ili objektno se ne može o tome ja otkriti ili opaziti.

Imamo, dakle, život koji je skroz-naskroz avetinjski, igra neuhvatljivih sjena koje izmiču svakoj jasnoći ili fokusaciji. Gotovo da bi se moglo reći da živimo, postojimo, osjećamo, mislimo, djelujemo, volimo, patimo i opažamo samo u prividu koji stvara pokret, kretnja, u prividu sekvenci koje su zapravo ništa. Ako pokušamo zaustaviti i uhvatiti taj pokret, ne nalazimo ništa u njegovoj statičnosti. Objektnost je iluzija koju kreira tromost našega uma, naša nesposobnost da pokret vidimo samo kao to što jest - kao pokret, a ne kao objekte i događaje. Tako je i sâmo naše ja tek iluzija nastala zbog tromosti našega uma, iluzija da bi nešto - naše ja - trebalo postojati i kad bi se pokret zaustavio. Stvar je u tome da se pokret ne može zaustaviti. Kad se pokret zaustavi, on se samim tim anihilira, iza njega ne ostaje ništa, kao što ni iza bijele tabletice kamfora, u ritualnim obredima, ne ostaje ništa nakon što izgori.

Ono što je ekstremno bizarno u cijeloj toj stvari jest činjenica da je čovjek na temeljima te tromosti svojega uma, nesposobnosti da pokret vidi samo kao pokret, izgradio neshvatljivo kompleksna carstva čistoga pričina. Današnje društvo, a u njemu financijski i gospodarski globalni tokovi, gotovo su beskrajno uvrtanje pričina u pričin, sa sve dubioznijim kombinatorikama i podrazumijevanjima, do ultrarazina nezamislive usložnjenosti početnog pričina koji kaže da se iza kretnje ipak nalaze statični objekti opažanja ili objektivna stvarnost.

U jednom je intervjuu Carlos Castaneda upotrijebio zanimljivu sliku. Rekao je da je čovjekovo samozrcaljenje u današnje vrijeme uspjelo postići takvu nevjerojatnu oštrinu percepcije kakva bi se mogla usporediti sa silno uglancanim hodnicima kakve vojarne, hodnicima koji se veoma sjaje od neprestanoga glancanja. Taj sjaj je, naravno, neprirodan, avetinjski, lažan i nepotreban, on ne vodi ničemu, no ima snagu omađijati ljude, natjerati ih da povjeruju kako se u tom silnom sjaju uglancanih podova nalazi veličina i značaj ljudske perceptivne moći. U njemu se, međutim, ne nalazi baš ništa, tek prdac vječnosti. Što je čovjekova civilizacija tehnološki superiornija i ekonomski kompleksnija, to je čovjek sve tjeskobniji, prazniji i zbunjeniji. Kvantum naše fundamentalne zbunjenosti neprestano buja, zbog čega još dublje srljamo u zbunjenost. Sada već gotovo ništa u nama nije ostalo osim beskrajnog konzumiranja sve jeftinijih, sve bezvrednijih, sve apsurdnijih, sve besmislenijih "sadržaja". A kreatori tih "sadržaja", ekonomski stratezi za nove oblike, modele i mogućnosti zarade i bogaćenja, funkcioniraju na jednoj toliko artificijelnoj razini uma da je više ni metafora o uglancanim vojničkim hodnicima ne može dočarati.

Koliko se još dugo slojevi podrazumijevanja mogu tako slagati jedan na drugi i neprestano usložnjavati u ponavljanim, multiplicirajućim zrcaljenjima?

Neki autori kažu da je to bilo prije više milijuna godina, no zapravo je bespredmetno postavljati vremenski okvir. Može se reći i da je bilo prije sekunde. Čovječanstvo je živjelo u Svijesti Jedinstva, pokret je vidjelo kao pokret i nije ulazilo u konceptualnu svijest, nije se spuštalo u skarednu namjeru da se um uspori do stvaranja privida da pokret može biti i objektivna stvarnost. Taj period čovječanstva poznat je kao djevičanski i iskonski. Živjeli smo u eteričkom stanju, nismo još bili toliko duboko potonuli u grubu materiju. Neki autori, dalje, smatraju da je čovječanstvo moralo ili trebalo evoluirati te je stoga moralo ili trebalo izići iz djevičanske Svijesti Jedinstva. Ja ne znam je li to istina, možda jest. U tom kontekstu spominje se Istočni Grijeh ili Pad. Je li Pad bio unaprijed određen za našu krajnju dobrobit ili finalnu evolutivnu svrhu, i opet ne znam. Ostaje vjerojatnost da smo zaista nekada davno živjeli u djevičanskom stanju u kojemu je pokret bio samo pokret, u kojemu se nije pokušavalo zaustaviti taj pokret kako bi se ustanovilo nekakvo ja i s njim nekakva objektivna percepcija.

Danas postoje samo dva smjera kojima čovječanstvo može ići. Prvi je smjer nešto što bi se moglo nazvati produhovljavanjem materije. Dakle, ne bijegom od nje, već njezinim produhovljavanjem. Drugi je smjer profinjavanje materije, to je smjer kojim čovječanstvo trenutno ide sve bržim koracima. Profinjavanje materije kroz njezino sve veće usložnjavanje zapravo je sve dublje, sve fatalnije potonuće u nju, i već je sasvim blizu jedna zastrašujuća ireverzibilna demarkacijska crta nakon koje za ovo čovječanstvo više neće biti mogućnosti povratka u Duh ili Spasa. Moćni onostrani agenti tog procesa, na čelu s bićem znanim kao Ahriman, čine silne napore kako bi čovječanstvo dosegnulo jedan demonski konsenzus, jednu fatalnu razinu profinjenja materije, nakon koje više neće biti povratka. Tamo gdje materija toliko dobro imitira duh, tamo gdje se sasvim postavila na njegovo mjesto u svim segmentima društva i pojedinačne psihe, čovjek postaje stroj, automat, premda veoma sofisticirani automat s ogromnim mogućnostima performansi. Polemika koja se zadnjih mjeseci vodi oko problematike Umjetne Inteligencije pojavila se upravo zbog toga što čovječanstvo sluti u kakvoj se opasnosti nalazi.

Produhovljavanje materije izraz je koji bi trebao označiti polagan povratak čovjeka u djevičansko stanje u kojem se pokret ili kretanje vidi samo kao to što jest. Produhovljavanje materije ne bazira se na idejama i ideologijama, već na uspostavi prirodnog stanja svijesti u sve većem broju pojedinaca. Ono ne treba nikakvu agendu, ni aktivističku ni političku ni znanstvenu ni ekonomsku ni religijsku ni duhovnu. Ono je jedan samoregulirajući proces. S druge strane, profinjavanje materije jedno je umnažanje iluzije, produbljivanje iluzije, koje nužno mora u jednom trenutku nepovratno oštetiti um. Mi mislimo kako su životinje, naspram nas, neka vrsta automata, no takav je stav samo izraz naše velike arogancije koja nas doslovno zasljepljuje. Kad je moja supruga počela tijekom zime na našem balkonu hraniti sjenice, mislila je da razumije njihovo ponašanje. S vremenom su se, međutim, sve više "ubacivale" nelogičnosti ili čudnovatosti, i na koncu je došao trenutak kad više uopće nismo razumjeli njihovo ponašanje. Jesu li gladne ili nisu, pitali smo se u jednom trenutku. U drugom trenutku pitali smo se zašto su toliko proždrljive. U nekom trećem trenutku počeli smo opažati pojedine sjenice kako na veoma lukave načine rastjeruju raju ne bi li njima ostalo više. U nekom četvrtom trenutku počeli smo opažati ptičicu koja je kao izviđač promatrala ima li sokola u blizini. Itd., bilo je tih novih trenutaka i "otkrića" i "spoznaja" o njihovu ponašanju sve više i više. A onda je supruga počela "guglati" o sjenicama i njihovu ponašanju, i tada nam se otkrio jedan sasvim novi svijet, "čudnovatosti" i "nelogičnosti" počele su dobivati svoje zakonito mjesto, i na koncu se više uopće nije radilo o tome da razumijemo njihovo ponašanje kao ponašanje automata, instinktivnih bića, već kao ponašanje jednog svjesnog kolektivnog bića koje postupa, koje se ponaša na veoma inteligentan i lucidan način. To je zapravo jedna inteligencija koja je superiorna našoj, proizišloj iz viđenja pokreta ili kretanja kao zacementiranog statičnog svijeta objekata i događaja. Inteligencija sjenica je inteligencija Duha u njima, dok je naša inteligencija samo glancanje vojničkog poda, usložnjavanje mrtvih obrazaca.

Ideje i Istine

20.12.2023.

Iako Ideje ukazuju na Istine, nema mosta između Ideja i Istina. To znači da možemo unedogled smišljati ili opažati Ideje, razmišljati, kontemplirati, povezivati, uočavati skrivene veze među stvarima i pojavama, konceptualno spoznavati svijet, pa ipak, to će vazda biti jalov i uzaludan posao. Jedan jači potres mozga ili alzheimer, jedan tumor u frontalnom korteksu ili limbičkom sustavu - i mi smo sasvim izvan igre, u slobodnom padu prema ništa. Čak i temperatura iznad 39 već od nas čini neupotrebljivo biće koje halucinira. Zbog toga, katkad, pojedinci koji su puno razmišljali o svemu, koji su u lucidnim kombinacijama Ideja vidjeli ljepotu kakvu muzikalne osobe vide u Mozartovoj glazbi, u nekom zrelijem životnom dobu dolaze do kraja puta, do mjesta gdje se obrisi puta gube u bezličnom pustinjskom krajoliku. Razjasni im se da je sve njihovo razmišljanje bilo uzaludno, uzaludno i pod prijetnjom da tu činjenicu na volej slavodobitno dočekaju svi oni koji nikada nisu razmišljali i koji su se razmišljanju otpočetka rugali.

Zašto Ideje nisu Istine, iako na njih ukazuju? Zato što su Istine postojanje na jednoj puno višoj i dubljoj razini od one na kojoj postoje Ideje. Ideje su fundamentalno odvojene od nas, mi ih kreiramo ili opažamo, no Istine, onda kad ih "osvojimo", nisu različite od nas, ili točnije, tamo gdje su Istine, tamo nema nas. Mi, dakle, možemo jedino postati ova ili ona Istina, biti ta Istina, nikako drugačije neku Istinu ne možemo dosegnuti. A onda kad postanemo ta Istina, nećemo o njoj govoriti, nego ćemo je živjeti.

In flagranti

19.12.2023.

in-flagranti

Mylene Farmer - Rever


Mračna strana Dubaija

17.12.2023.


Dharavi

16.12.2023.


Strujni krug

14.12.2023.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>