Tena

28.11.2023.

Jednom su u mojoj ulici pronašli kutiju iz koje se čulo čudnovato mrmljanje i štucanje. Baš sam se vraćao iz trgovine s namirnicama, već sam iz daljine vidio da se na tratini okupila grupica ljudi. Kad sam prišao bliže, otkrio sam da u kutiji sjedi slonić. Netko mu je nudio jabuku, koju je on surlicom ljutito odbacio daleko od sebe. "Otkud taj slonić ovdje?", pitao sam ljude. Nitko nije znao. Samo se najednom pojavila ta kutija koja se pomicala i gegala. Kad su je otvorili, imali su što vidjeti. "Možda Cigani koji skupljaju staro željezo? Neki cirkus?" Nitko nije znao. Slonić je imao velike, ljubičaste oči. Gledao je molećivo, kao da nešto hoće. U torbi sam imao dva mlijeka u crijevu. Jedno je procurilo pa sam odlučio ponuditi ga sloniću; malo sam proširio rupicu i par kapi mlijeka izlio na vrh njegove surle. Izgledalo je kao da baš to želi - ostatak mlijeka, cijelu litru, polako sam mu izlijevao direktno u usta.

Pomogli smo mu da iziđe iz kutije. Obližnja susjeda, poznata gatara, ponudila se udomiti slonića u svojemu dvorištu. Obećala nam je da ćemo ga moći posjećivati, a ona će nam gatati iz soca od kave.

Mnoge su je susjede ionako posjećivale pa se krug posjetitelja tek neznatno povećao. Ja nisam bio među njima sve do onog dana kada se ulicom pročulo da se slonić mijenja. Kako mijenja, što misle pod tim? Otišao sam vidjeti. I imao sam što vidjeti - u tom je trenutku slonić već bio napola žirafa! Susjeda gatara pričala nam je kako je slonić iz dana u dan, iz tjedna u tjedan svojom surlom pokušavao dohvatiti marelice s drveta koje je raslo nasred dvorišta, marelice koje su upravo dozrijevale, a onda se najednom, baš pred njezinim očima, taj mališan cijeli stresao, kao da je drhtaj prošao kroza nj, i na trenutak se zamutio pa je ona protrljala oči misleći da je do nje. Sekundu kasnije njegova je surla već bila dug vrat žirafe. A koža mu je zadobila pjege. Toga dana kad sam ja došao da ga pogledam prizor je bio veoma bizaran; nije to bio više slon, a nije još bila ni žirafa. Slonovske su se uši znatno smanjile, noge stanjile i izdužile, oči postale smaragdnima. I da, sad je lakoćom dohvaćao marelice s grana.

U svega nekoliko dana slonić je sasma iščezao i tu je još bila samo žirafa, lijepa, dječja žirafa koja je ubrzano rasla. Lokalne su novine izvješćivale o tomu, no nacionalne su cijelu priču smatrale podvalom i izmišljotinom. Samo smo mi sugrađani znali da se u nas ne izmišlja, da je u našemu gradu svašta moguće, jer mi smo još živjeli na rubovima nepreglednih visokih trava, tamo gdje kruta struktura još nije ljude ustrojila da budu automati koji lažu.

Žirafi smo dali ime Tena. S vremenom se čak počela i odazivati na to ime. Sa šoljicom gatarine kave u ruci, sjedio bih na travi u njezinu dvorištu u položaju indijanca i gledao Tenu kako jede mahovinu s krova šupe. Brstila je što god bi stigla. Kad bih je zazvao: "Tena!", okrenula bi se i dugo me gledala svojim smaragdnim očima, a onda bi mi polako prišla, polako bi prignula glavu prema meni i oprezno, istančano, svojim bi nosom dodirnula moj. Zatim bi se vratila svojim poslovima.

U jednom je trenutku, početkom jeseni, Tena naglo počela rasti. Prvih dana listopada bila je visoka oko dva metra, a tjedan dana kasnije već četiri ili više. Uskoro se njezina glava jasno vidjela iz okolnih ulica. Kad je dosegnula visinu obližnje šesterokatnice, započela je ispuštati neobične zvukove. Rano ujutro, u prvo svitanje, zavijala bi poput mujezina; bilo je to koliko opojno, toliko i sablasno. Nešto kasnije, tijekom prijepodneva, njezin bi sladak smijeh odjekivao cijelom četvrti. Oko dva popodne bilo je to zavijanje sirene, tužno, otegnuto, jedva čujno. Predvečer bi mrmorila u nepreglednim varijacijama te bi u tom njezinom mrmoru svatko čuo nešto drugo. Ja sam čuo drevne vedske mantre što ih brahmani čantaju nad mrtvačkim lomačama. Drugi bi čuli molitve svojih predaka, čak i početke nekih davnih priča, zaboravljenih, potisnutih u podsvijest. Oko ponoći Tena je ispuštala uzdahe koje su samo rijetki uspijevali čuti. Bili su to uzdasi na granici sluha, na granici onoga što želimo čuti, o sebi, o svijetu.

Piloti su govorili kako se njezina glava vidi nad jesenjim maglama. Na koncu se ipak zainteresirala cijela nacija. Mi sugrađani znali smo da to ne sluti na dobro.

Prosinac je naglo odmicao, kuće su se okitile šarenim svjetalcima, Cigani su obilazili ulice, nakićeni, u žarkim bojama, gudeći u violine, udarajući u talambase i pjevajući o tome kako će jednom doći bolji dani. Dok sam tako u jedno predvečerje upravo davao milodar jednoj takvoj veseloj pjevačkoj skupini pred svojom kućom, jasno sam vidio kako je Tena prekoračila gatarinu kuću i polako, veoma polako krenula niz ulicu. Gatara je plačući i urličući od jada i tuge istrčala na ulicu, i svi su Cigani uglas glasno stali jecati i naricati, i sav je svijet iz okolnih kuća pohrlio napolje i počeo trčati za Tenom, dozivajući je, preklinjući je da nas ne napušta. Srce mi se stislo, zajecao sam i ja, i trčao, trčao ulicama, zajedno s drugima, trčao bez daha, u panici. Tena se svako malo s velikim suosjećanjem okretala da nas pogleda, i njezine bi smaragdne oči tada svijetlile beskrajnom ljubavi, pa ipak, nije mogla uslišiti naše molitve.

Kad je došla do rijeke, na drugom kraju grada, prekoračila ju je u svega pet koraka. Tako su drugi rekli, mi iz njezine tihe ulice nismo mogli s njom držati korak. Gatara se brzo slomila i pala na asfalt, ostao sam uz nju i tješio je. A nisam je imao čime utješiti.

Kad je prešla rijeku, široku, duboku, zašla je u visoke stoljetne šume s one strane. U tim se maglama izgubila, i po riječima zadnjih očevidaca kao da je prostor zadrhtao na neki čudan način prije nego što je konačno nestala u daljini. U narodu je nastao muk. A onda je, kako su nam kasnije pričali, kao u nekom odjeku, kao u nekoj povratnoj sili njezina iščeznuća, sve ljude uz obalu silovito zapljusnuo sladak osjećaj neke djetinje sreće, nekog spokoja koji nije bio od ovoga svijeta. Samo na časak. Samo kao drhtaj. Kao obećanje.

Sljedeći mjesec >>