Odvajanje Puruše od Prakrti

24.02.2024.

Puruša i Prakrti temeljni su pojmovi drevne indijske filozofske misli. Puruša (muški rod, ovaj Puruša) je apsolutni duh ili svijest, dok je Prakrti (ženski rod, ova Prakrti) univerzalna materija/energija, antipod duhu. Iako se čini kao da ta dva pojma ukazuju na dualizam kao fundament stvarnosti, vedanta ipak vrhuncem svojega nauka smatra nedvojstvo ili advaitu. U filozofskom promišljanju dalje se od antinomije ili proturječja, dakako, ne može, ono vazda okrunjuje svaku filozofsku analizu, no indijski mislilac nikada nije bio tek filozof niti se ikada zadovoljavao pukim žongliranjem riječima. Yoga kao praktični sustav načina života, vježbi i usmjerenja uma za cilj ima ujedinjenje ili jedinstvo, što je i značenje te riječi, no postavlja se pitanje: ujedinjenje čega ili jedinstvo s čim? Kada se praktikant koncentrira na neki objekt, bilo osjetilni ili mentalni, na točku u zidu, na mjesto između obrva ili na neki pojam, on postupno prolazi određene stadije. Prvi je stadij pratyahara ili vlast nad osjetilima, tj. povlačenje uma prema unutra zahvaljujući snažnoj koncentraciji. Drugi je stadij dharana ili tako snažna koncentracija na jednu stvar da se um doslovno oslobađa privlačne sile osjetila i napušta zemaljsku, moždanu svijest. Treći je stadij dhyana koja se u nas obično prevodi kao meditacija, iako zapadna misao ni približno ne razumije što ta riječ uistinu znači (pri čemu, dodatno, kršćanski mistici imaju pojam kontemplativne molitve ili zadubljenosti koji je bliži indijskoj meditaciji, dok je kršćanska meditacija tek razmatranje neke ideje ili nekog odlomka iz Biblije). U dhyani je um doslovno zaustavljen jer je poistovjećen s objektom meditacije, na taj se način događa stapanje s tim objektom ili nestajanje razlike između uma/subjekta i objekta. To ujedinjenje subjekta i objekta cilj je yoge i ako ono potraje i produbi se preko određene granice, događa se četvrti stupanj ili samadhi. Čovjek doživljava Oslobođenje, makar i privremeno. Budući da također postoje i različiti stupnjevi samadhija, tek onaj najviši stupanj trajno čovjeka oslobađa okova materije i individualnog postojanja, no važno je reći da sam samadhi označava revolucionarnu prekretnicu u čovjekovu životu nakon koje više ništa nije isto jer su se jednom doživjele vječnost i beskonačnost.

Netko bi mogao pitati: kako buljenje u točku na zidu može dovesti do iskustva vječnosti i beskonačnosti? Može, no indirektno. U indijskoj mudrosti sve se uvijek svodi na trik ili prevaru uma jer nije um taj koji se oslobađa ili nešto treba postići. Kada se u stanju najdublje usredotočenosti um poistovjeti s objektom meditacije, on postaje proziran, gotovo kao da više ne postoji. Svi smo kao djeca imali iskustvo da se u morskom plićaku kamenčići na dnu ne mogu vidjeti sve dok se voda dovoljno ne umiri. Prozirnost uma jednaka je njegovu nepostojanju. Čovjekovo ishodište je Puruša ili duh, čista svijest, no neprestano talasanje uma, njegovo neprestano trčanje za objektima i kačenje za njih, iako su objekti sačinjeni od iste te supstancije od koje je sačinjen i um, naime od Prakrti, za posljedicu ima zamućenje ili nejasnoću oko pune istine da smo samo duh, da smo čista svijest. U višim stupnjevima nekih sustava yoge tako postoje specijalne vježbe koje idu za tim da se Puruša odvoji od Prakrti - Sri Aurobindo svojim je učenicima te vježbe zadavao već u početnoj fazi učeništva. Naravno, Puruša se od Prakrti ne može odvojiti jer s njom nije ni spojena, taj spoj samo je privid ili kozmička maya, no učenik na duhovnome putu mora oko toga nastojati jer je to jedini način da se njegov um profini do one razine finoće kada još treba samo mali udarac ili milost Gurua kako bi se um u cijelosti prekobicnuo u nepojamno ili u potpuno prozirno stanje.

Osnova odvajanja Puruše od Prakrti tako je razidentifikacija. Promotrimo sebe u svakodnevici - nalazimo se u stanju neprestane samorefleksije ili pričanja sa samim sobom. U nama su neprestano dvojica, "ja" i "ja". Ako smo oženjeni, onda to postaje Me, Myself & Irene. :) U odvijanju samorefleksije, koju smo mi poistovjetili sa samosviješću iako se radi o dvije veoma različite stvari, prvo "ja" obraća se drugom, što se često na šaljiv način može uočiti kad se, npr., udarimo u nožni palac dok smo sami kod kuće - tada prvo "ja" naglas opsuje. Zašto je opsovalo naglas? Pa zato što je htjelo da ga drugo "ja" čuje. :) Iako je samorefleksija potpuno nelogična i iracionalna, mi nismo u stanju pobjeći iz njezina stiska, baš kao što nismo u stanju pobjeći od Zemljine gravitacije. No zašto se ona javlja? Zato što u nama zaista postoji jedno pravo Ja, impersonalni Puruša ili duh, čista svijest, nadmentalno i neverbalno "Ja Jesam", koje je uronilo u Prakrti i u njoj se avetinjski disperziralo na "ja jesam um", koji doživljaj mi primarno ipak osjećamo kao "ja jesam tijelo" ili "ja sam tijelo". A kad kažemo "ja sam tijelo", tu - jasno je - postoje dva entiteta, "ja" i "tijelo" - eto odakle se javlja samorefleksija, iz identifikacije s tijeloumom. Ta je identifikacija toliko refleksna i spontana u nama jer je razvijamo od najranijega djetinjstva, od najranije socijalizacije u svijet ega; stoga nam je i samorefleksija nešto što nam djeluje kao najnormalnija stvar na svijetu, iako upravo i samo zbog nje patimo, ljutimo se, nesretni smo i izgubljeni, padamo u depresije ili u stanja agresivnosti, odajemo se porocima, bježimo od odgovornosti, tjeskobni smo i neuravnoteženi na milijun i jedan način. Svijet nam je u kaosu, ratovi su posvuda, religijske isključivosti i zatucanosti vladaju narodima, neoliberalni kapitalizam uništava sve pred sobom, a sve samo zbog te naoko male početne greške koja izriče iluziju "ja sam tijeloum", iluziju o dva entiteta tamo gdje postoji samo jedan, Puruša, u vedanti znan i kao atman.

Gore spomenuti stupnjevi Patanđalijeve aštanga yoge nisu obavezan put prema Slobodi, samo su dobro razrađene i stoljećima potvrđivane ljestvice jedne od staza. Tisućljećima su ljudi mogli koračati Putem samo uz nadzor i verifikaciju autentičnog duhovnog učitelja ili sadgurua, no druga polovica 20. stoljeća označila je svojevrsnu prekretnicu, koju je svojim blistavim primjerom markirao Jiddu Krishnamurti. Može se činiti da je danas čovjek ostao sam na vjetrometini turbulentnih i okultnih sila uma, da se nalazi u procjepu između doba koje je otišlo i doba koje još nije došlo, no upravo ovaj prividni vakuum naša je sjajna prilika da se kao duhovni tragaoci osamostalimo od svakog autoriteta i preuzmemo odgovornost, da iskočimo iz gnijezda i sami se uputimo u nepoznato. Gurui zadnjih stotinjak godina lagano su nas gurkali i ohrabrivali da iskočimo iz gnijezda, no jedino mi možemo donijeti konačnu odluku i odvažiti se na taj korak, nitko to ne može učiniti umjesto nas.

Razidentifikacija ne znači da se "ja" kao mentalna tvorba treba prestati identificirati s tijeloumom, to bi bio samo još jedan trik uma, a upravo se zbog tog trika tisuće duhovnih aspiranata desetljećima vrte u krugu kao muhe bez jednog krila, nesposobne probiti ljusku jajeta samozrcaljenja. Razidentifikacija znači jednostavno to da u umu više nema identifikacije ni sa čim jer je um postao toliko fin da je doslovno proziran. Na njega se više ništa ne hvata, on više ne pruža otpor, sve samo prolazi kroz njega. Zahvaljujući toj prozirnosti, suhoći i lakoći, um prolazi kroz veliku vitalizaciju, umnažanje osobne moći ili energije, u njemu se prirodno pojavljuju razne okultne moći, koje na svijest ne djeluju, kojima svijest nije impresionirana, tj. ravnodušna je prema njima kao i prema svemu drugome. Istovremeno, budući da sada kroz um počinje prosijavati svjetlost iz višeg, duhovnog svijeta, svjetlost buddhija ili ćejtanje, istinske "Ja Jesam" svijesti, osobnost se ispunja ljubavlju, razumijevanjem i samilošću prema svim bićima koja pate u ovoj samsari.

Ususret drugoj večeri Dore

23.02.2024.

Dora

Punoća praznine

Sve-slike-sa-semaforima

Dokazi-da-nisi-robot

Razlika-izmedju-bicikala

Darvinovi-svjedoci

Shakespeare

Mrtvi-kelj

Nichts-parking

Lazirati-vlastitu-smrt

Voda-pored-ves-masine

Sto-si-skakala-skakala-si


Između dvije riječi

21.02.2024.

Čovjek gleda kroz prozor sobe u noć.
Bez naočala, svjetla u daljini
samo su mutne pahulje blijedožute i narančaste.
Čovjek ima slušalice na ušima
pa ne čuje cvrkut ptica u parku.
Cvrkut ptica za njega je smrt
jer ptice umiru,
dok je glazba u slušalicama
neka vrsta odgode smrti
ili kretanje prema smrti kompliciranim labirintom.
Čovjek je spustio poklopac laptopa
i sada još samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi idu jedan za drugim
a on samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi nikada neće stati, oni
se nižu bez prestanka.
Što čovjek misli vidjeti u toj noći?
Možda se pokušava prisjetiti jedne riječi
koja mu je još jučer pobjegla
ili se pak provući između dvije riječi?
Između koje dvije riječi?
Npr. između riječi klavir i suđe.

Julija Navaljna - zadnja nada za Rusiju

20.02.2024.

Najopasniji su za režim oni koji više nemaju što izgubiti, koji su se slomili a onda ponovno uskrsnuli iz pepela. Putin možda nije s tim računao, možda se jako zeznuo u svojim projekcijama i kalkulacijama. Na pragu smo doba u kojem će žene pokazati svu svoju silnu snagu i mogućnost da iznjedre stvarne promjene jer se kroz žensku moć Ljubav može uzemljiti puno dublje, konkretnije i smionije. Julija Navaljna u donjem veoma dirljivom i upečatljivom videu pokazuje da će se na ruskoj političkoj sceni, makar privremeno i iz egzila, vrlo vjerojatno pozicionirati kao Aleksej Navaljni 2.0, u najmanju ruku. Njezina se karizma već sada nedvojbeno osjeća, njezine snažne riječi ulaze direktno u srce. Samo će cinici i opet jednom naći razlog za sprdanje i relativiziranje svega.

Tako se duboko nadam, i toliko duboko molim Boga za to, da se ova nova nada za beskrajno ispačen i ponižen, a toliko divan ruski narod, ponovno ne ugasi u moru nove krvi i užasu krikova očaja i boli. Neka bi smrt njezinog supruga bila istinsko uskrsnuće bolje budućnosti za Rusiju.


Djeco Telećan se zovem...

19.02.2024.

Budući da me je @gospon profesor blokirao, tj. zabranio mi da ispod njegovih postova ostavljam komentare, svoj komentar koji sam napisao ispod njegovog posta Manifest pacifizma ostavit ću ovdje:

Vidiš kako je to bizarno kod autora ovoga tipa - oni će u ime "umrtvljivanja svake zloće" već koji pasus dalje čeličnom samouvjerenošću nekoga tko nikada ne sumnja u sebe tolike kategorije ljudi nazvati dnom ljudskog roda, sramotom, ološem, kloakom, huljama, dnom dna, a Bhagavad Gitu - zbog dirljivog i tragikomičnog nerazumijevanja iste - slati u ropotarnicu. I to "bez krzmanja", of course. Dati takvome čovjeku da bude pomirbeni medijator značilo bi uništiti svaku šansu za pomirenje jer njega ne zanimaju stvarni ljudi, njega zanimaju samo njegove ideje, koje su uglavnom neprimjenjive, dakle koje nemaju nikakvog dodira sa stvarnim životom i sa stvarnim svijetom. Mahatma Gandhi svojom je krutom ideološkom svijesti zapravo falsificirao istinsku indijsku mudrost i duhovnost, što veliki Sri Aurobindo nikada nije propuštao primijetiti, kad god bi se pred njim poveo razgovor o Gandhiju. Pojmovi poput ahimse i dharme daleko su dublji od onoga kako ih shvaća netko poput Telećana, koji živi samo u glavi, koji nije nimalo u kontaktu sa svojim bićem, sa svojim korijenima, sa svojom unutrašnjosti. Glava je vazda na površini, plitko talasanje, i što je to talasanje pliće, to su ideje grandioznije a njihovo izvikivanje puno isprazne galame i nizova uskličnika. Kad čovjek nije u kontaktu sa svojim stvarnim osjećajima, onda žuri izmisliti zamjenske, koji u svojemu prividno mirotvornom radikalizmu žele čak i Ilijadu smjestiti "na dolično mjesto na ljestvici vrijednosti", a Jahvea - kojega štuju milijuni kršćana i Židova - među krvoločne bogove. Vjerujem da bi u svojemu nenasilnom gnjevu, samo kad bi mogao, u tjedan dana posmicao tisuće kipova diljem europskih i američkih gradova, dakako, sve u ime "umrtvljivanja svake zloće". Takve ljude ne zanimaju tuđi osjećaji, oni su monološki jednosmjerni u svojemu propovjedničkom žaru, nema u njih nikada prave dijaloške svijesti ili svijesti dijaloga. Ne dao bog da kao rukovoditelji ili politički vođe takvi moraju po sili svoje društvene pozicije preuzimati odgovornost i donositi dalekosežne odluke od utjecaja na živote drugih - u njihovim bi rukama društvo učas postalo monolitna diktatura u ime nenasilja, u kojoj bi svi morali misliti na isti način, a društveni bi se odnosi veoma brzo pervertirali.

Čovjek koji na pitanje: "A što biste vi da se suočite s Hitlerom, pustili ga da mirno osvaja i harači?" odgovara s: "Da, naravno." simpatični je idealist ako mu je 19, ali je opasan čovjek ako mu je 50. Opasna je, naime, ta logika da se pred Hitlerom ne treba braniti jer Hitler, eto, nije nastao sam od sebe. Pa pobogu, ni pedofil nije nastao sam od sebe, ni serijski ubojica nije nastao sam od sebe, ni zlostavljač u obitelji koji će počiniti femicid nije nastao sam od sebe, ni Andrej Plenković nije nastao sam od sebe, ni Ivan Turudić nije nastao sam od sebe, svi su oni proizvodi bolesnoga društva u kojemu živimo, ali zar bi to trebalo biti argumentom da ne trebamo ništa učiniti, da ne trebamo pružiti otpor, pobuniti se, reagirati?! Kako bi takvo suludo i neodgovorno shvaćanje života ikada moglo biti ispravno? Plenkovića i Turudića, naravno, nećemo ustrijeliti na cesti nego ćemo ići na prosvjede i na glasanje, ali protiv Hitlera, kao ni protiv požara koji guta sve pred sobom, ne vrijede prosvjedi ni demokratski izbori, nužna su drugačija sredstva. Ukoliko smo stvarni ljudi u stvarnom svijetu. Ukoliko nismo dvodimenzionalni likovi iz crtića Djeco Ivica se zovem.

Biti gubavac

16.02.2024.

Moja koža je vazda poprište turbulentnih psihofizičkih manifestacija i hiperosjetljivo stvorenje za sebe i po sebi. Kao djetetu liječnici su mi otkrili da sam alergičan na - vodu. Nakon svakog kupanja ili tuširanja bio bih sljedećih sat vremena pun crvenih fleka i plikova. Slično bi se događalo i ako bih pojeo komadić šunke. Godinama sam mislio da me je mater kao djeteta htjela živog skuhati jer bi mi kadu uvijek napunila kipućom vodom; dakako, voda je bila samo topla, ali je moja koža bila preosjetljiva. Danas kad sam odrasla osoba, moja koža promptno i precizno komunicira s mojim umom, ali nažalost i s mojom podsvijesti, pa ako samo pomislim da je negdje u sobi komarac, u roku od tri minute ne samo da će me svrbjeti barem desetak točaka na tijelu, nego ću imati i prave plikove od uboda. I evo sada dok ovo pišem, cijelo me tijelo počelo svrbjeti, samo zato što sam mislio na tu mogućnost. Nemam dovoljno ruku ni vremena da se posvrbim svugdje gdje me najednom svrbi. :) Možete li onda pretpostaviti kakav užas proživljavam noću svakoga ljeta, od konca svibnja nadalje, kad mi komarci počnu zujati oko uha, iako smo na visokom katu u zgradi?! :)

Moja koža je moj podsvjesni odgovor na svijet koji me okružuje. Njoj su se pridružili i moji bronhi pa sam već kao student osjetio prve simptome alergijske bronhalne astme. Sjećam se te noći (bio sam podstanar u Španskom, dijelio sam trosobni stan s tri studentice) - negdje oko dva najednom sam se počeo gušiti. Nisam imao pojma što se događa. Nije me, doduše, uhvatila panika jer se u prenesenom smislu gušim od djetinjstva pa mi gušenje i nije neka kataklizmička pojava, pa ipak, bilo je veoma neugodno. Iznad mojega uzglavlja bio je veliki poster Meštrovićeva raspetog Isusa, koji je već bio ondje kad sam se uselio u tu sobicu; nisam uspijevao dokučiti je li to znamenje dobrostivosti i suosjećanja s Neba ili nebeski sarkazam. :) U jednom trenutku, jer noć kad se gušite je užasno duga, pokušao sam čak i pronaći olakšanje kroz imaginiranje Isusove patnje na križu i poistovjećenje s njim, no od toga mi je vrlo brzo bilo još gore pa sam se odmah zaustavio. :))

Svi dugogodišnji alergičari, osim onih kojima je misaoni život blizu samoinducirane kome, dobro znaju da alergija nije samo ono što u vidu izvanjskih simptoma opisuje medicinska znanost. Alergija je cjelovito stanje tijelouma, alergično stanje svijesti, usko povezano s prevelikom osjetljivosti. Prevelika osjetljivost nije lažna ili obmanjujuća osjetljivost, nije distorzirana percepcija, samo je prejaka, preintenzivna spram nekih dijelova "ukupnog registra". U "alergičnom stanju svijesti" pojačano sam iritabilan na polju senzorike i pojačano neadekvatan, "iščašen", "pogrešan", "netočan" na polju motorike i misaono-emocionalnih odgovora (koji su također neka vrsta motorike, izvršne djelatnosti). Interesantno je da alergičnom stanju svijesti često prethodi period pojačane lucidnosti. Barem je tako sa mnom. Vidim veze i odnose koje inače ne vidim ili ih poimam samo teoretski i intelektualno. Te veze se šire u jednom ubrzavajućem tempu i na koncu nadmašuju moju sposobnost istovremenog obuhvaćanja ili sagledavanja. Ili se pak u igru ubacuje posesivnost koja sve što se opaža želi zadržati u obliku osobne spoznaje. Čim se nešto takvo pokuša zadržati, to je kao da smo pri brzini od 200 km/h ubacili u rikverc.

Čemu služe osjetila? Vid, sluh, miris, okus, dodir. Tomu da opažamo svijet? Zašto bismo, pobogu, trebali opažati svijet? Koja je poanta opažanja svijeta? Osjetila su tu samo kako bi nas držala budnima. Onog trena kad postanemo sposobni zadržati budnost bez podraživanja osjetila, ona nam više neće trebati. Mi sanjamo, no u snovima je budnost slaba ma koliko oni mogli biti snažni i upečatljivi; upravo zato se u njima uglavnom ne možemo sjetiti onog sebe koji je zaspao na nekom krevetu u nekoj sobi. Tek onda kad dnevna budnost prožme snove mi ćemo moći odustati od osjetilnosti. A tada vjerojatno više nećemo ni sanjati.

Koža prekriva cijelo tijelo. Ona je zbog toga simbolički predstavnik tijela, slično kao što je točka između obrva simbolički predstavnik tzv. trećeg oka koje se zapravo nalazi duboko unutar lubanje. Svoju identifikaciju s tijelom dobrim dijelom doživljavamo putem kože ili ukupne taktilnosti kao cjelovitog i integralnog doživljaja. Dišni sustav, međutim, također djeluje ili interagira putem dodira - alergeni kao čestice ne djeluju ni na sluh ni na njuh ni na okus ni na vid, djeluju u dodiru sa sluznicom, interagiraju s gornjim dišnim putovima. Iako miris prividno igra ulogu, nije stvar u mirisu. Iako okus kod alergije na neku hranu prividno igra ulogu, nije stvar u okusu. Stvar je u dodiru. Dodir je najintimnije osjetilo. Zato se i govori o dodiru duše, ili o tomu da nas je dotaknuo Duh. Stanje uma stoga je direktnom linijom povezano s našom taktilnom ukupnosti, a naša je taktilna ukupnost, s druge strane, direktnom linijom povezana s Duhom. Na taj je način umu omogućeno da dođe u kontakt ili dodir s Duhom; ne direktno, već preko osjetila dodira! Priznajte da ovakvu misaonu vratolomiju do sada još nigdje niste pročitali. :))

Znamo za gluhe, za slijepe, za one bez osjetila njuha i bez osjetila okusa. Znamo čak i za one bez nociceptivnih receptora ili receptora za bol. No koliko smo puta u životu čuli da je netko bez osjetila dodira? Vjerujem da nitko od vas za takvo što nije čuo. Zašto je osjetilo dodira toliko imuno na mogućnost svojega isključenja iz senzorike? Možda upravo zato što je ono simbolički reprezentant Duha i most koji naš um povezuje s Duhom. Prošlo je najmanje četvrt stoljeća od onog dana kad sam, prolazeći pored Meštrovićeve "džamije" na Trgu žrtava fašizma, prvi put spoznao da današnji ljudi Prosvjetljenje moraju pronaći preko tijela, a ne preko uma. Pod tim, naravno, nisam mislio da se trebamo baviti hatha yogom, apsolutno ne. Upravo suprotno od toga. Hatha yoga je koristila tijelo radi dolaženja u kontakt s pranom, životnom silom, no danas se tijelo treba koristiti radi dolaženja u kontakt s Duhom, dakle s nečim što je iznad Kreacije/Projekcije, što je iznad konceptualne svijesti.

Smatra se da je njuh naše najstarije osjetilo. Povezuje se s elementom zemlje. Okus se povezuje s elementom vode. Ta dva osjetila odavno su napustila pozornicu naše duhovne evolucije i više nisu od naročite koristi. Vid je povezan s elementom vatre, vatra nas je zarobila jer sve podređujemo onomu što vidimo. Ona je sveproždiruća, ne da se zaustaviti, isušuje nas sve do krajnjeg, gotovo ireverzibilnog materijalizma koji će nas dovesti na sam rub totalne propasti. Toliko smo dominirani vulgarnom, elementarnom razinom vida da je to doslovno neviđeno u ukupnoj povijesti čovječanstva. Puki vid sam po sebi sve čini suhim, spaljenim, beživotnim. Vid i materijalizam u bratskom su odnosu. Sluh je tajanstven, numinozan, okultan jer je povezan s prostorom, eterom ili akašom. Numinoznost znači i prokletstvo i blagoslov, ovisno o kontekstu ili referentnom ključu. Dakle, iako zvučanje svijeta ili sveti OM sam po sebi čovjeka može dovesti do Oslobođenja, u današnje doba zvuk je, nažalost, najuže povezan s dominirajućom, a krajnje vulgariziranom, materijaliziranom svjetlosti ili osjetilom vida. Drugim riječima, današnji ljudi, koji su toliko dominirani vulgarnim aspektom svjetlosti, samim tim vulgariziraju i zvuk. Upravo se zbog toga u današnje vrijeme događa takva hipertrofija "kanalizatora" ili onih koji "komuniciraju s višim sferama". Zvuk je danas kontaminiran, zagađen, distorziran. A zato što se oslanja na dominirajuće svojstvo današnje civilizacije - na svjetlost ili vid u njegovoj krajnjoj materijalizaciji.

Što je preostalo? Preostao je dodir, koji je do danas nekako uspio sačuvati misaonu nevinost. Nije slučajno da je intaktnost povezana s duhovnim djevičanstvom. Dodir je čista, nevina tjelesnost. Paradoksalno je ali istinito da se danas stvarno Oslobođenje može pronaći ili otkriti još samo unutar potpune ili "kapilarno ispunjene" utjelovljenosti. Dakle, sve dok sasvim ne uđemo u svoje tijelo, sve dok se ne pronađemo, ne centriramo u onome što je jedino sačuvalo ultimativnu čestitost, bezazlenost ili dobrotu, nećemo moći napraviti daljnji korak. Jedino gubavac ne može sakriti svoje stanje, svoju istinu; svi drugi je prikrivaju, uljepšavaju, zaobilaze. Jedino gubavac je iskren, stvaran čovjek. Svi drugi su virtualni, obmanjivi. Dakle, živimo trenutak u duhovnoj evoluciji čovječanstva u kojemu još samo gubavci u duhovnom smislu imaju neku vrijednost. Svi ostali lažno se prikazuju. Biti gubavac znači biti dokraja u tijelu, još samo tijelo, prirodna čestitost tijela bez ikakvog psihološkog manekenstva. I tada ta krajnje napeta strijela može biti odapeta u svoju suprotnost, u Duh. Ne prije.



Gornji video stavljen je na YouTube prije tri mjeseca. U njegovu nastavku ide ovaj tekst, dao sam ga na google-prevoditelj:

Događajima ispunjeno putovanje Now and Then do ostvarenja odvijalo se tijekom pet desetljeća i proizvod je razgovora i suradnje četvorice Beatlesa koji traju do danas. Na dugo mitologiziranom demo-snimku Johna Lennona prvi put su radili u veljači 1995. Paul, George i Ringo u sklopu projekta The Beatles Anthology, no ostao je nedovršen, dijelom zbog nemogućih tehnoloških izazova uključenih u rad s vokalom koji je John snimio na vrpci 1970-ih. Godinama se činilo da pjesma nikada neće biti dovršena. No 2022. dogodilo se sretno slučajno otkriće. Softverski sustav koji su razvili Peter Jackson i njegov tim, korišten tijekom produkcije dokumentarne serije Get Back, konačno je otvorio put odvajanju Johnova vokala od njegove klavirske dionice. Kao rezultat toga, izvorna snimka mogla se oživjeti i moglo se ponovno raditi na njoj uz doprinose sva četiri Beatlesa. Ova izvanredna priča o glazbenoj arheologiji odražava beskrajnu kreativnu znatiželju Beatlesa i zajedničku fascinaciju tehnologijom. Označava završetak posljednjeg snimanja koje će John, Paul, George i Ringo odraditi zajedno i slavi nasljeđe najistaknutijeg i najutjecajnijeg benda u povijesti popularne glazbe.

<< Arhiva >>