Psychokiller
19.03.2007., ponedjeljak
Poremećaji ličnosti
|
O premećajima ove vrste dosta se često govori. I u svakodnevnom govoru često za nekoga kažemo da je paranoidan, antisocijalan i sl. Dakako ne znači nužno da osobe koje "odoka" okvalificiramo kao takve, zaista i imaju tu vrstu poremećaja. Naime, poremećaji ličnosti često predstavljaju ekstremno izražene osobine i ponašanja koja su inače ne samo prihvatljiva, nego često i poželjna. Prije nego nabrojim poremećaje ličnosti, dat ću nekoliko opaski i definicija. Ličnost - kao prvo zašto ne osobnost, nego ličnost. Iako sve više psihologa (koliko mi se čini) počinje koristiti riječ "osobnost" kao sinonim za ličnost, još uvijek se češće govori o "ličnosti". Osim toga, "osobnost" ima još neke konotacije. Za sada ostajem na uporabi "ličnosti". Karakter i temperament - Iako se katkada koriste kao sinonimi za ličnost, treba ih razlikovati. Karakter označava karakteristike stečene odgojem i označava moralne vrijednosti i osobine pojedinca. Temperament, nasuprot tome označava urođene, temeljne biološke dispozicije za ovakvo ili onakvo ponašanje. I na kraju da dam barem neku okvirnu definiciju ličnosti. Ličnost predstavlja složen obrazac mentalnih karakteristika koje se manifestiraju u gotovo svim aspektima psihičkog funkcioniranja. DSM klasifikacija poremećaja ličnosti Prema DSM klasifikaciji, abnormalno ponašanje opisuje se kroz 5 osi. Os I - Klinički sindromi - Tu su klasični poremećaji poput anksioznosti, schizofrenije, zlouporabe opojnih sredstava itd. Poremećaji na ovoj osi su opisani hijerarhijski. Svaka skupina poremećaja grana se u specifičnije poremećaje. Os II - Poremećaji ličnosti Os III - Tjelesna i medicinska stanja - Tu se opisuje sve relevantno što bi moglo utjecati na mentalno stanje osobe. Os IV - Psihosocijalni i okolinski faktori bitni za mentalno funkcioniranje Os V - Predstavlja procjenu opće razine funkcioniranja (GAF skala / Global Assessment of Functioning) - procjena se daje od 0 do 100. Taj se sustav dijelom može predočiti i koncentričnim kružnicama u kojem je Os I u sredini - trenutni simptomi poput depresije (i analogno je prehladi ili bronhitisu), okružuje ju Os II - Ličnost koja predstavlja između ostaloga i mehanizme obrane i suočavanja s problemima (analogno imunološkom sustavu). Te dvije kružnice nadalje okružuje Os V - koja predstavlja psihosocijalne stresore koji su analogni virusima i bakterijama kod "klasičnih" bolesti. To bi ukratko bilo osnovno o klasifikacijama mentalnih poremećaja prema DSM IV sustavu. Osim DSM IV klasifikacije, koristi se i IDC klasifikacija (klasifikacija Međunarodne zdravstvene organizacije). ICD i DSM su gotovo identične klasifikacije poremećaja (postoje neke manje razlike, primjerice ICD ne uključuje narcistički poremećaj ličnosti). Poremećaji ličnosti Dakle što bi bili poremećaji ličnosti? Kao što je opisano gore, to bi bili poremećaji suočavanja ličnosti sa svakodnevnim situacijama i problemima. Odnosno poremećaji adaptacije ličnosti. Ako ličnost shvatimo kao skup mehanizama izgrađenih (interakcijom gena i okoline) u svrhu adaptacije organizma na zahtjeve okoline, onda bi poremećaji ličnosti ukazivali da su ti mehanizmi manjkavi. Poremećaji ličnosti predstavljaju duboko ukorijenjene i rano stečene maladativne mentalne mehanizme (koji se dakako odražavaju i u ponašanju) a koji mogu, u interakciji sa situacijim u okolini, izazvati neki klinički sindrom, ili ga u najmanju ruku potencirati. Katkada se ne radi o nekom konkretnom poremećaju na Osi I, već na skupu ponašanja koji ukazuju na određeni poremećaj ličnosti. Primjerice osobe s antisocijalim poremećajem češće završe u zatvoru zbog kriminalnog ponašanja. Mnogi poremećaji, ne samo poremećaji ličnosti, pitanje su kontinuuma. U redu je biti ponosan na svoj rad i misliti o sebi dobro, no imati pretjerano istaknutu tu osobinu, može značiti narcistički poremećaj ličnosti. Postoji više konceptualizacija poremećaja ličnosti. Poremećajima ličnosti bavili su se gotovo svi "veliki" psiholozi, tako da su mnogi imalo što za reći o njima. Ja ovdje neću ulaziti u razne teorije poremećaja ličnosti. Za sada ću ih samo nabrojati, a neko dublje ulaženje u tu problematiku ostavljam za neki naredni post. Treba još istaknuti da su navedeni poremećaji prototipovi poremećaja. Dakle rijetki su čisti tipovi, tj. osobe sa svim simptomima i bez nekih drugih simptoma. Katkada osobe imaju karakteristike više poremećaja ličnosti. Dakle ovdje je 14 poremećaja ličnosti s kratkim opisima, prema DSM klasifikaciji. A) Schizoidni - Apatija, indiferentnost, teže biti sami. Ne žele niti trebaju emocionalne kontakte s drugim ljudima. B) Izbjegavajući - Suzdržanost, anksioznost. Napeti u socijalnim situacijama zbog straha od neprihvaćenosti. Percipiraju se nesposobnima i neprivlačnima. C) Ovisni - Bespomoćnost, nekompetentnost, podložnost, nezrelost. Ne žele prihvatiti odgovornost kao odrasle osobe. Traže sigurnost snažnijih osoba. D) Histrionski - Dramatičnost, zavodljivost, traženje uzbuđenja. Pretjerano reagiraju na sitnice. Egzibicionističko ponašanje. Traže pažnju drugih osoba. E) Narcistički - Egoizam, arogancija, osjećaj grandioznosti. Preokupacija maštanjima o vlastitom uspjehu, ljepoti, sposobnostima i sl. Za sebe smatraju da zbog svojih osobina zaslužuju poseban tretman. F) Antisocijalni - Impulsivnost, neodgovornost, devijantno ponašanje, nedostatak empatije. Djeluju bez razmišljanja o posljedicama.Ne poštuju pravila i standarde. G) Sadistički - Okrutnost, dogmatičnost, nagli izljevi bijesa i agresije. Uživaju u ponižavanju i potčinjavanju drugih osoba. H) Kompulzivni - Rigidnost, savjesnost, ograničeniost. Vode život prema utvrđenim pravilima. Striktno se drže normi ponašanja. Svijet vide u terminima pravila i hijerarhije. I) Mazohistički (Samoporažavajući, samopobijajući) - Uslužnost, okrivljavanje samog sebe, strah od uživanja. Potiču druge da budu ispred njih. Umanjuju vlastite uspjehe. J) Paranoidni - Oprez, defenzivnost, sumnjičavost. Traže skrivene motive drugih osoba i prikrivene namjere. K) Schizotipalni - Ekscentričnost, bizarno, čudno ponašanje i ideje. Preokupacija bizarnim idejama. Nejasnih granica stvarnosti i mašte. L) Borderline - Nepredvidivost, nestabilnost, manipuliranje drugima. Boje se napuštanja i izolacije. Brzo mijenjaju raspoloženja. Brzo mijenjaju odnos prema drugima od ljubavi do mržnje. Crno-bijelo mišljenje. Osim navedenih 12 poremećaja, novije izdanje DSM klasifikacije sadrži još 2 predložena, nerazrađena i još ne u potpunosti definirana poremećaja ličnosti: M) Depresivni - Pesimizam, obeshrabrenost, fatalizam. Smatraju se ostavljenim i ranjivim. N) Negativistički - Skepticizam, suprotstavljenost drugima. Opiru se udovoljavanju drugih. Namjerno neučinkoviti, sabotiraju. |
27.01.2007., subota
Socijalna fobija
|
Socijalna fobija (F40.1) ili socijalna anksioznost definirana je kao iracionalni strah u situacijama u kojima osoba može biti promatrana i prosuđivana od strane drugih osoba, poput situacija govorenja pred drugima, hranjenja u restoranima, korištenja javnih WC-a itd. Procjenjuje se da između 2 i 7% populacije ima problema sa socijalnom fobijom. Socijalnu fobiju treba razlikovati od nekih drugih poremećaja, poput agorafobije ili izbjegavajućeg poremećaja ličnosti, iako se u nekih osoba javljaju zajedno. Same socijalne fobije se međusobno razlikuju, ovisno o stupnju generalizacije. Neki stručnjaci razlikuju socijalnu fobiju koja se javlja samo u situacijama nastupa pred drugima osobama i fobiju koja se javlja općenito u socijalnim interakcijama. Tretman je ovisno o specifičnostima farmakološki i/ili psihoterapijski. Fobije Za početak nešto o fobijama. Fobije označavaju poremećaje intenzivnog, neprimjerenog straha koji se javlja kao reakcija na neki specifični poremećaj koji u većine ljudi ili ne izaziva strah ili izaziva blagu reakciju straha ili napetosti. Bitno je reći da su i sami fobičari obično svjesni neprimjerenosti i "iracionalnosti" svog straha i nisu ga u stanju obrazložiti. Sam se pojam fobije u današnjem smislu počeo koristiti u 19. stoljeću. Prva fobija koja je sistematski opisana je agorafobija (strah od otvorenih prostora). I Freud je pisao o fobijama. On je između ostalog razlikovao fobije na podražaje koji u većine ljudi izazivaju strah (npr. strah od smrti, zmija itd.) i fobije na podražaje koji u većine ljudi ne izazivaju takve reakcije. Kao zasebna kategorija poremećaja, fobije su uvrštene u međunarodnu klasifikaciju bolesti (ICD) 1947. Današnja međunarodna klasifikacija bolesti (ICD-10) razlikuje tri vrste, dijagnoze fobija: 1. Agorafobija (F40.0) - strah od otvorenih prostora. Često je praćena paničnim napadima, zbog čega neke klasifikacije (npr. Američki DSM) razlikuje Agorafobiju s i bez paničnih napada) 2. Socijalna fobija (F40.1) 3. Specifične fobije (F40.2) - Fobije na specifična biće, objekte i situacije (hidrofobija, arachnofobija itd. itd.) Obično se javljaju ranije (često i prije 8. godine) nego agorafobija i socijalna fobija koje se javljaju u adolescenciji. Vezano uz fobije potrebno je istaknuti razliku između fobije i averzije prema nečemu. Osoba kojoj se gade mandarine, ne mora nužno osjećati i reakciju straha od mandarina. Socijalna fobija i ostali poremećaji Socijalnu fobiju treba razlikovati od ostalih poremećaja s kojima katkada dijeli neke slične simptome. Socijalna fobija - Agorafobija Glavna razlika je u tome što se osobe sa Socijalnom fobijom boje socijalnih situacija, dok kod agorafobije to nije slučaj. Osoba sa socijalnom fobijom se može ugodno osjećati u praznoj ulici, dok osoba s agorafobijom ne. Treba napomenuti kako neke osobe pate od oba poremećaja. Socijalna fobija - Dismorfofobija (poremećaj tjelesne dismorfije) Dismorfofobija je poremećaj percepcije tijela kod kojega osoba koje bez nekog stvarnog razloga smatraju da im je tijelo izobličeno ili da šire neugodan miris. Katkada te osobe imaju neki sitan nedostatak kojeg okolina najčešće niti ne primjećuje ili mu ne poklanja pažnju, no te osobe ga smatraju hendikepom. Uglavnom, tu se ne radi o socijalnoj fobiji, već o pogrešnoj percepciji tijela. Socijalna fobija - Izbjegavajući poremećaj ličnosti Tu je već situacija složenija. Preporuka je da se kod osoba s generaliziranom socijalnom fobijom treba provjeriti radi li se u pozadini o izbjegavajućem poremećaju ličnosti (eng. Avoidant personality). Naime kod osoba s izbjegavajućim poremećajem ličnosti, socijalna je fobija jedan od simptoma poremećaja. Obrnuto ne vrijedi, tj. osoba sa socijalnom fobijom ne mora imati i izbjegavajući poremećaj ličnosti. Poremećaj ličnosti je puno dublji i obično puno sveobuhvatniji nego što je to fobija sama za sebe. Također simptomi poremećaja ličnosti počinju ranije nego simptomi socijalne fobije, a i osobe s poremećajem ličnosti imaju lošiju percepciju samoga sebe nego što je to slučaj sa osobama koje imaju "samo" fobiju. Ostali se poremećaji katkada javljaju uz socijalne fobije, najčešće anksioznost i depresija, koja može biti i posljedica socijalne fobije, odnosno neostvarivanja zadovoljavajućih odnosa s ljudima i percepcije vlastite nekompetencije. Osobe sa socijalnom fobijom također imaju slabije socijalne vještine, što predstavlja začarani krug. Zbog fobije izbjegavaju socijalne situacije, zbog čega nisu u prilici razvijati socijalne vještine i razviti samopouzdanje. Vrste socijalnih fobija Iako je glavna karakteristika socijalnih fobija strah od procjenjivanja i mišljenja drugih osoba, nisu sve socijalne fobije iste. Socijalne fobije možemo razlikovati prema nekoliko dimenzija. Kao prvo, neke osobe imaju fobiju samo od specifičnih situacija, dok neke osobe imaju fobiju od mnogih ili svih situacija koje uključuju druge osobe. Obično je kod osoba sa specifičnom situacijom lakše utvrditi i sam uzrok nastanka fobije (neki se čak i sjećaju konkretne situacije), a i sam tretman je lakši. Kod tih osoba se u manjem postotku uz socijalnu fobiju javljaju i drugi poremećaji. Generalizirane socijalne fobije kod kojih se strah javlja u većini ili svim socijalnim situacijama, su puno teže, puno više ometaju normalno funkcioniranje, terapija je dugotrajnija, a često se uz njih javljaju i neki drugi anksiozni ili depresivni poremećaji. Nadalje, neki stručnjaci razlikuju vrste situacija u kojima se javlja socijalna fobija. Istraživanja su pokazala da neke osobe imaju socijalnu fobiju samo u situacijama izvedbe (poput javnih nastupa, govora, predavanja i sl.), dok neke osobe imaju socijalnu fobiju u situacijama socijalnih interakcija. Ovo drugo češće predstavlja problem, jer su takvim situacijama ljudi češće izloženi. Epidemiologija Procjene broja ljudi sa socijalnom fobijom obično variraju od 2% do 7% u populaciji. Evo nekoliko zemalja s procjenama osoba sa socijalnom fobijom (za Hrvatsku, nažalost nemam podatka): Nizozemska - 4,8% Velika Britanija 3,8% USA - 3,7% Novi Zeland - 2,8% Australija - 2,3% Brazil - 2,2% Pretpostavlja se da se mnoge osobe niti ne javljaju na liječenje poremećaja, tako da su u stvarnosti ove brojke vjerojatno dosta veće. Za razliku od ostalih fobija koje se češće javljaju u žena, socijalna fobija podjednako pogađa i žene i muškarce. Socijalna se fobija javlja kasnije u životu nego specifične fobije. Obično počinje između 15 i 25 godine života i razvoj socijalne fobije najčešće je postupan, iako ima osoba s naglim razvojem simptoma. I na kraju ... Svjestan sam da nisam pokrio sve aspekte problematike oko socijalne fobije. Probleme uzroka poremećaja, neuralnih mehanizama, uloge kulturalnoga okruženja, povezanosti sramežljivosti i socijalne fobije, liječenja, ekonomske i društvene posljedice i td. U krajnjoj liniji o socijalnoj fobiji bi se mogla napisati podeblja knjiga. Za one koje dodatno zanima ovaj problem ovdje je nekoliko linkova za početak: Social Anxiety Institute Social Phobia/Social Anxiety Association National Institue for Mental health: Facts about Social Phobia |
25.01.2007., četvrtak
Kratke vijesti
|
Uloga kore mozga u anksioznim reakcijama U novom broju časopisa Journal of Neuroscience bit će objavljena studija znanstvenika iz Puerto Rica koji su otkrili kako kod naučenih reakcija straha dolazi do hiperaktivnosti u prefrontalnom dijelu kore velikog mozga. Ti su nalazi u suprotnosti sa nekim ranijim prema kojima je aktivnost amigdaloidne jezgre dovoljna za kontrolu reakcija straha. Ako naknadna istraživanja potvrde ove nalaze, moglo bi doći i do promjena u tretmanu anksioznih poremećaja, jer ističe ulogu i mogućnost kontrole anksioznih reakcija od strane "viših" struktura mozga. Razlike u mozgu između altruističnih i sebičnih osoba U časopisu Nature Neuroscience koji će izaći u veljači bit će objavljena studija o razlikama u funkcioniranju mozga između sebičnih i altruističnih osoba. Studija je rađena fMRI tehnologijom(Funkcionalna magnetna rezonancija), a autori su znanstvenici Dharol Tankersley, C Jill Stowe i Scott A Huettel sa sveučilišta u Sjevernoj Carolini u USA. Altruizam je definiran kao tendencija da se dobrobit drugih stavi ispred vlastite dobrobiti. Glavni rezultat istraživanja je to što su utvrdili povezanost altruističkog ponašanja s aktivnosti stražnjeg gornjeg temporalnog dijela kore mozga, pSTC-a (posterior superior temporal cortex). Taj je dio kore mozga uključen u proces percepcije djelovanja drugih osoba i okoline, te pridavanju značenja tome. Osim toga, pokazala se i očekivana veza altruističkog ponašanja s aktivnosti centara za mozak povezanih s nagrađivanjem. Iz istraživanja proizlazi da je altruističko ponašanje ne samo rezultat osjećaja zadovoljstva pri altruističkim postupcima, već i načina na koji percipiramo i dajemo smisao okolini i osobama iz okoline. Nije da su te psihološke veze bile nepoznate do sada, no zanimljivo je kada se potvrde i neurološkim istraživanjima. Gotovo polovica žena s anoreksijom ili bulimijom ima poremećaj ličnosti Znanstvenici sa sveučilišta Jaume iz Španjolske su u nastojanju utvrđivanja povezanosti osobina ličnosti kod žena s anoreksijom/bulimijom (prosječna dob - 24 godine) utvrdili kako 48,5% oboljelh od tih poremećaja hranjenja ima neki poremećaj ličnosti. Najčešći obrasci poremećaja ličnosti su izbjegavajući i auto-destruktivni. Autori studije se nadaju kako će taj podatak pomoći u tretmanima anoreksije/bulimije koje su karakteristične po visokoj stopi recidiva (prema nekim podacima 35% lječenih anoreksičarki se u periodu od dvije godine "vraća" u bolest). Antidepresivi u starijih osoba povećavaju rizik od lomova kostiju Endokrinlozi s Montrealskog sveučilišta utvrdili su kako uzimanje popularnih antidepresiva (poput Zolofta, Prozaca i sl.) u osoba starijih od 50 godina udvostručuje rizik od lomova kostiju. Veza s lomovima nije samo zbog utjecaja na mentalno stanje (rizik od pada i ozljeđivanje zbog utjecaja lijeka), već postoji izravno djelovanje na sastav skeleta. Na ovo istraživanje su već reagirali neki drugi stručnjaci, tvrdeći primjerice da postoji veza između depresije i kostiju, tako da je povećan rizik od lomova vezan uz samu depresiju, a ne uz lijek. U zaključku, istraživači ne preporučuju da se ti lijekovi izbace iz uporabe, već da se činjenica o utjecaju na kosti uzme u obzir prilikom određivanja terapija. Povodom toga, oglasila se i PR-ica Eli Lilly-a (proizvođača Prozaca) s tvrdnjom kako je osteoporoza potencijalna, ali vrlo rijetka nuspojava uzimanja Prozaca, te kako provedena studija ne nudi dovoljno čvrste dokaze o vezi uzimanja SSRI* antidepresiva i fraktura kostiju. *SSRI - Selective Serotonin reuptake Inhibitor. Skupina antidepresiva u koje spadaju spomenuti Zoloft, Prozac i još neki drugi antidepresivi. |
15.01.2007., ponedjeljak
Prokrastinacija
|
Nisam već dugo vremena ništa napisao na ovom blogu. Razlozi su bili razni, ali možda i najznačajniji što nisam našao ništa inspirativno za napisati, a neke teme o kojima bih želio nešto pisati mi izgledaju prekompleksne za "samo-tako" piskaranje, tj. zahtjevale bi puno više angažmana s moje strane. Tako da sam to odgodio za neka druga vremena. Tema o kojoj ovdje pišem, vezana je uz odgađanje. Pojam iz naslova, prokrastinacija, iako zvuči poput neke opasne bolesti ili složenog kirurškog postupka, zapravo znači odgađanje, odugovlačenje vlastitih obveza bez nekog posebnog objektivnog opravdanja. To je kad znamo da je nešto najbolje napreviti ili započeti sada, ali to ipak ne učinimo (dakako ne iz nekih objektivnih razloga). Obično se procjenjuje kako 15-20% opće populacije barem povremeno ima problema s prokrastinacijom, dok su neka istraživanja utvrdila da više od 50% studenata katkada prokrastinira. To je, dakle, nešto što katkada svi radimo, svi znamo za situacije kad nam se nešto baš neda napraviti iako znamo da nas to kad-tad čeka. Naravno, pretjerivanje u prokrastiniranju nam može u dobroj mjeri otežati život, utjecati na gubitak radnog mjesta, odnos s prijateljima i obitelji itd. Katkada je prokrastiniranje znak nekog dubljeg mentalnog poremećaja, primjerice anksioznog poremećaja. S prokrastinacijom povezano je smanjeno samopouzdanje (uvjerenje da se obveza ne može izvršiti na zadovoljavajući način), averzija prema obvezi, impulsivnost, distraktibilnost (osjetljivost na remećenje pozornosti) i stupanj motivacije, karakteristike ličnosti i td. Nije naravno svejedno i o kakvoj se obvezi radi. Primjerice s odgodom plaćanja računa može u većoj mjeri biti povezana impulsivnost, dok kod odgađanja odlaska liječniku u igri može u većoj mjeri biti anksioznost. Uz prokrastinaciju se često povezuje perfekcionizam i dosta se često ističe ta veza (osobito u self-help literaturi). Istraživanja pokazuju kako ta veza i nije baš izravna. Neki perfekcionisti, naprotiv prokrastiniraju rjeđe od prosjeka i više brinu o obvezama. U zadnje vrijeme se kao glavni "krivac" za prokrastinaciju ističe impulsivnost. U dilemi "platiti račun ili kupiti novi mobitel", prokrastinatori često donose impulsivnu odluku i kupe mobitel. "Račun ću platiti idući mjesec", kažu. Neki stručnjaci svrstavaju prokrastinatore u dva tipa: Opušteni prokrastinatori se usmjeravaju na druge obveze i sfere života. Propuštene obveze ih ne brinu previše. Napeti prokrastinatori se obično osjećaju preplavljeni obvezama . Osjećaju nedostatak energije i sposobnosti za izvršavanje obveza. Neka istraživanja pokazuju kako je kod prokrastinatora smanjena aktivnost nekih dijelova prefrontalnog dijela kore velikog mozga. U tom dijelu mozga postoje neuralni krugovi koji sprečavaju pretjerano ometanje funkcija planiranja i djelovanja od strane vanjskih podražaja. Kod kroničnih prokrastinatora utvrdila se smanjena aktivnost tog dijela kore mozga, što dopušta upliv podražajima "sa strane" koji ometaju normalan tok planiranja i djelovanja. Slična je neaktivnost tog dijela mozga nađena i kod osoba s ADHD-om. Ekipa sveučilišta u Calgaryu glasi za vodeće stručnjake za prokrastinaciji. Utvrdili su i matematički model prokrastinacije koji se da izraziti jednadžbom: Preferencija za djelovanje = Očekivani uspjeh x Vrijednost ishoda izvršene obveze / Vrijeme čekanja na "nagradu" x Osjetljivost za odgodu Iako nekome može izgledati trivijalan, problem prokrastinacije je nešto s čime mnogi imaju problema, a nije zanemariv i društveni i ekonomski aspekt prokrastinacije. Terapija kroničnih prokrastinatora se uglavnom svodi na psihoterapiju, eventualno uz pomoć medikamenata. Za "one koji žele znati više" tu je link ekipe stručnjaka iz Calgarya, http://www.procrastinus.com/. Na njihovim stranicama, osim što možete saznati više o prokrastinaciji, možete i sami popuniti upitnik i saznati koliko ste skloni prokrastinaciji. (nažalost neki dijelovi upitnika ne rade s Firefox preglednikom) |
04.11.2006., subota
Na današnji dan: 1899. godine objavljeno Freudovo Tumačenje snova
|
Početkom studenog 1899 (katkada se navodi i 1900. godina) objavljeno je prvo izdanje Tumačenja snova (Die Traumdeutung), Sigmunda Freuda (dakako na njemačkom jeziku). U kjnizi se Freud bavi analizom snova koje smatra "kraljevskim putem u nesvjesno". Knjiga također uvodi pojam ega i opisuje freudovu teoriju nesvjesnog u odnosu na tumačenje snova. Prema freudovom tumačenju, snovi su nastojanja nesvjesnoga da riješe intrapsihički konflikt kroz "ispunjavanje želja" u snu. Međutim kako su te želje često nepoželjne i zabranjene, "cenzor" u nama ne dopušta da samo tako dođu do svijesti, već uvija te želje u snovima u simboličke slike. Stoga je snove potrebno tumačiti u kroz tu prizmu. Prvo izdanje knjige se prodavalo jako loše, trebalo je nekoliko godina da se proda 600 primjeraka koliko je tiskano. Freud je revidirao knjigu nekih osam puta. U trećem izdanju je dodao novo poglavlje o simbolizmu snova s kojim se mnogi kasniji psihoanalitičari neće složiti, jer tumačenje snova pretvara u potragu za falusnim simbolima. Tumačenje snova mnogi smatraju najznačajnijim Fredovim djelom. Slagali se mi s Freudom ili ne, njegov utjecaj i doprinos razvoju psihologije i psihijatrije (ali i ostalih društvenih znanosti, književne teorije, itd.) značajan je, a mnoge njegove postavke, teze i tumačenja još su i danas predmet rasprava. On-line verzija Tumačenja snova(na engleskom jeziku), treće izdanje. |
31.10.2006., utorak
Novi test za rano otkrivanje Alzheimerove bolest
|
Ovih dana je objavljena vijest o tome kako su znanstvenici s psihijatrijskog instituta pri King's College u Londonu, razvili krvni test kojim se otkrivaju dva proteina prisutna samo u osoba s Alzheimerovom bolesti. Ta pretraga može identificirati Alzheimerovu bolest puno prije nego se pojave simptomi, te stoga i tretman može početi puno ranije. U istraživanju, znanstvenici su uspoređivali krvnu sliku 500 osoba s Alzheimerovom bolesti s krvnom slikom 500 zdravih starijih osoba. Utvrdili su kako osobe s Alzheimerovom bolesti imaju povišene razine dvije vrste proteina u krvi - radi se o Komplement Faktor H (CFH) prekursoru i alfa-2-macroglobulinu (alfa-2M). Alzheimerova bolest (AD), je progresivna neurodegenerativna bolest karakterizirana kognitivnim disfunkcijama i promjenama u ponašanju. Najčešći simptom je gubitak kratkoročnog pamćenja, no kako bolest napreduje, javljaju se i drugi simptomi poput problema s govorenjem, kretanjem i sl. Simptomi se obično počinju javljati u odrasloj i starijoj dobi. Uzroci Alzheimerove bolesti nisu u potpunosti razotkriveni. Za sada je sigurno da se dispozicija nasljeđuje genetski. Procjenjuje se da na 60-70 osoba, jedna ima Alzheimera. Rizik za oboljevanje raste starenjem, te se procjenjuje se kako oko 50% osoba starijih od 85 godina pati od demencije, čiji je najčešći oblik Alzheimerova bolest. Prvi dokumentirani slučaj ovog oblika demencije opisao je prije 100 godina njemački psihijatar Alois Alzheimer po kome je bolest i dobila ime. |
25.10.2006., srijeda
Upoznajmo mozak: Glia stanice – logistika mozga
|
Osnovna građevna jedinica živčanog sustava jest živčana stanica, neuron. Neuroni su međusobno povezani i prenose s jednog na drugog živčane impulse. Od tih strujanja živčanih impulsa građen je naš mentalni život, ti živčani impulsi omogućuju prijenos «naredbi» za kretanje do mišića, reguliraju aktivnost unutarnjih organa, preko njih primamo informacije i td. Da bi neuroni mogli obavljati tu svoju glavnu funkciju, a da se ne moraju puno «zamarati» ostalim stvarima, u živčanom sustavu postoji jedna skupina stanica koje se nazivaju potporne ili Glia stanice. Procjenjuje se da u živčanom sustavu ima oko 10 puta više glia stanica nego što ima neurona. Za razliku od neurona, koji se formiraju tijekom ranog razvoja organizma i ne dijele se, glia stanice se stalno dijele i zamijenjuju jedna drugu, poput većine ostalih tjelesnih stanica. (Tumori na mozgu su često posljedica nekontroliranog dijeljenja upravo glia stanica). Postoji više osnovnih vrsta glia stanica. EPENDYMALNE GLIA STANICE Naš je živčani sustav okružen s nekoliko ovojnica. Između tih ovojnica i živčanog sustava kola tekućina, cerebrospinalni likvor. Prostor između ovojnica i mozga i ostalih dijelova živčanog sustava spojen je sa cijevi koja prolazi kroz sredinu živčanog sustava. Kroz tu cijev također prolazi spomenuti likvor. Cijev je u samom mozgu dosta proširena, tako da se tu više ne govori o cijevi, nego o moždanim komorama, ventrikulama, koje prolaze i kroz svaku od dvije polutke velikog mozga. Te su dvije komore spojene u treću središnju koja se nastavlja na četvrtu komoru koja je smještena usred moždanog debla. Na donjoj slici prikazane su moždane komore.  Ependymalne glia stanice smještene su na zidovima moždanih komora, a njihova je glavna zadaća proizvodnja i izlučivanje cerebrospinalnog likvora. Likvor se konstantno proizvodi i kola kroz ventrikule, te se na posljetku apsorbira u krvne žile. Likvor ima nekoliko funkcija: štiti živčani sustav od mehaničkih ozljeda, kroz njega teku i eliminiraju se otpadne tvari, sudjeluje u «hlađenju» mozga, te se njime transportiraju i neke hranjive tvari. ASTROGLIA STANICE Astrociti ili astroglia stanice pružaju strukturnu potporu u živčanom sustavu. Njihovi produžetci spojeni su s krvnim žilama i neuronima, te na taj način tvore okvir koji neurone drži na mjestu. Osim toga kroz produžetke astrocita kreću se hranjive tvari od krvnih žila do neurona. Astrociti na taj način onemogućuju nekim potencijalno štetnim tvarima prolaz do živčanih stanica (ali je to istovremeno i razlog zašto se neki upalni procesi teško lječe). Astrociti također izlučuju tvari koje neurone održavaju «zdravima».  Još jedna važna funkcija astrocita je olakšavaje aktivnosti mozga. Kad je određeni dio mozga aktivan, astrociti uzrokuju širenje krvnih žila u tom području i na taj način omogućavaju bolji protok kisika i hranjivih tvari u neurone. MICROGLIA Za razliku od ostalih glia stanica koje se formiraju u živčanom sustavu, microglia stanice se formiraju u krvnim žilama kao dio imunog sustava, otkuda dolaze u mozak. Microglie «nadgledaju» zdravlje živčanog tkiva. Kad su stanice mozga oštećene, microglie nahrupe u to područje kako bi pomogli u pomogle u oporavku, te eliminiraju strana tijela. OLIGODENDRCITI I SCHWANNOVE STANICE Živčana vlakna neurona, takozvani aksoni, obavijeni su mijelinskom ovojnicom. Osim što sprečava «kratke spojeve» između susjednih aksona, mijelinska ovojnica ubrzava širenje živčanog impulsa kroz akson. Za mijelinsku ovojnicu zadužene su dvije vrste glia stanica. Oligodendrociti u središnjem živčanom sustavu (mozgu i leđnoj moždini), a u perifernom živčanom sustavu tu funkciju obavljaju Schwannove stanice. Oštećenje mijelinske ovojnice (primjerice kod Multiple Skleroze) može spriječiti prolazak živčanog impulsa kroz akson neurona. Schwannove stanice u perifernom živčanom sustavu imaju i važnu ulogu kod «popravljanja» oštećenja živčanih vlakana. Osim te funkcije, obje vrste stanice sudjeluju u prehrani neurona. Osnovne vrste glia stanica  To bi bilo ukratko najvažnije o glia stanicama, jako važnim dijelom živčanog sustava, a često zanemarenom i prilično slabo poznatom. Ja se primjerice uopće ne sjećam da smi ih tijekom mojeg osnovnoškolskog i srednješkolskog obrazovanja ikada spomenuli |
22.10.2006., nedjelja
Gledanje TV-a "uzrokuje" autizam
|
Ovih su dana objavljeni rezultati studije provedene na sveučilištu Cornell prema kojoj je gledanje TV-a uzrokuje autizam. Autori studije našli su se na udaru znanstvene kritike. S autizmom je problem što mu uzroci, osim genetskih baš i nisu poznati, a simptomatologija je slična nekim drugim poremećajima (npr. schizofreniji). Činjenica da broj osoba s autizmom raste u USA i u nekim drugim zapadnim državama ('70-ih godina prošlog stoljeća u USA je incidencija bila 1 na 2500 djece, dok je danas 1 na 170), potaknula je mnoge znanstvenike da krenu u potragu za takozvanim X-faktorom, uzročnikom autizma. Tako je Michaelu Waldmanu i njegovim kolegama sa škole managementa Cornell sveučilišta palo na pamet kako bi gledanje TV-a moglo imati veze s time. I naravno utvrdili su povezanost između (pazi sad!) broja pretplata na kablovsku televiziju i incidencije autizma. Dakle nisu pratili stvarno gledanje TV-a, već su u računicu uvrstili broj pretplata u naselju s brojem osoba s autizmom. Sve bi još bilo u redu da je ostalo na tome, povezanost dvije pojave, to ne govori ništa o uzročno-posljedičnim vezama. Kao što je duljina stopala povezana sa znanjem iz npr. matematike ali nitko normalan ne bi tvrdio da rast stopala uzrokuje rast znanja iz matematike. Međutim, naši vrli autori su svoje izlaganje zaključili sljedećim riječima: "Porast broja autizma od oko 17% Californiji iPennsylvaniji tijekom 1970ih i1980ih posljedica je rasta kabelske televizije...". Mislim da će ovaj izlet u neobrano grožđe skupo stajati autore studije. Nije problem, što su izašli iz okvira struke (ljudi su naime, ekonomisti). Znanstvenici iz drugih struka mogu katkada rasvijetliti neki fenomen iz drugih kutova i time doprinijeti njegovu razumijevanju. Problem je u tome što su iz mjere povezanosti dvije pojave zaključili o kauzalnom odnosu ... Osim toga, zanemarili su još neke bitne stvari vezane uz autizam: 1. Da bi se dijagnosticirao autizam, simptomi se moraju javiti prije 3. godine života ... nekako se to čini prerano i premalo vremena da se razviju simptomi tako duboke i teške bolesti, a osobito da u tolikoj mjeri dovedu do povećanja incidencije autizma 2. Biološki uzroci su izgleda najvažniji uzročnik autizma. Neki autori govore o tome kako se autizam počinje razvijati već u prenatalnom razvoju (geni, toksini, ...). Nitko ne isključuje okidače autizma iz okoline, ali glavni uzrok je izgleda fiziološke naravi. 3. Što se tiče samog porasta u incidenciji autizma, znanstvenici se spore jel' taj porast rezultat stvarnog povećana broja autista ili promjena i proširenja definicije i dijagnostičkog kriterija za autizam, te veće osviještenosti javnosti. Usprkos tome neki autori govore da ipak postoji stanoviti rast kojeg pripisuju gore spomenutom x-faktoru. No, svakako je taj porast, ako postoji, manji je nego što pokazuju podaci. Znači ispravno bi bilo reći da vjerojatno postoji povezanost broja kabelskih pretplata i incidencije autizma, no da na temelju tih rezultata nije moguće utvrditi, stvaran uzročno posljedičan odnos, tim više što i sam porast u incidenciji nije rezulat samo stvarnog povećanja broja autista, već i promjene definicije autizma i javne svijesti o autizmu. No kako bi netko mogao zaključiti, zaključak ovakvog istraživanja nikome ne bi bio zanimljiv. |
