sanjala sam noćas da ga imam
Kao da su amputirali dio mene. Eto, tako se osjećam. Ali krivi dio mene. Bol ne prestaje. Imala sam sreću, imala sam najboljeg... Zašto sam ga pustila? Zašto se nisam borila? Zašto? U inat svima... trebala sam... u inat svima koji su govorili da mi nikada ne bi uspjeli. Možda... Ali nismo ni pokušali.
Ne pričam o njemu, nikome. Rekao je Đole da se prave ljubavi ne spominju nikada. Ma daj. Ne spominjem ga, jer i sama misao o njemu boli. Ne spominjem ga, jer ne znam što bih rekla. Da mi nedostaje? Nedostajanje je samo mali, malecki djelić onoga što osjećam. Golema čežnja. Bol. Strah. Ogroman strah da me neće pronaći, da me neće prepoznati, da će zaboraviti... Ne volim kada pitaju za njega. Ne znam odgovoriti. Kako bi itko razumio? Tu je, nikada nije otišao... Nema ga, nikada ni nije bio tu... Bio je moj kao nitko nikada prije... Nikada nije bio moj... Volio me je i nije me volio dovoljno... Strah. Užasan strah. Da neću izdržati. I još veći, još stvarniji, još gori strah da ću izdržati. I da ćemo umrijeti u ovoj tišini, čekajući se, tražeći se. Mjesec, dva, godinu... I više nećemo imati što jedno drugom reći.
Ne da se izbrisati iz sjećanja... ni dozvati... Sanjala sam noćas da ga imam. Tako jasno da sam ga jutros pogledom tražila na praznom jastuku kraj sebe. Nisam ga našla. Sanjala sam da me voli. Svjesno. Sanjala sam da može birati. I da bira mene. Sanjala sam noćas da ga imam... a danas sam ga opet zauvijek ostavila drugoj.
Nadam se da je dobro negdje tamo daleko. Nadam se da je sretan. "I uvek ostaje ona osoba koje ćeš biti željan celoga života i onaj strah dok brojiš pobede i poraze... Nekim pričama o ljubavi uvek fale poslednje stranice..." E moj Đole...
30.06.2013. u 08:47 | 0 comments
noćas
Zatvaram oči i plašljivo pružam ruku,
u letu dotičem tvoje lice,
ispisujem čežnju...
satkanu od najtiših nota,
čvrsto upletenih u svaku žilu mog tijela,
koja još uvijek zove tvoje ime.
Ispod zatvorenih kapaka,
naglo prekinuti san
i napamet naučene riječi kojima molim
sreću za Tebe.
Ljubim te noćas
i pričam ti o svim onim svjetovima
koji su nestali kada si otišao.
Ti me slušaš...
kako me nikada nisi slušao
i čini se stvarno...
i ne izgleda prazno... noćas...
A onda se sjetim da te nema
i neutješna,
crtam mapu drhtavim jagodicama...
ako se jednom ipak vratiš,
da me lakše pronađeš...
Tamo gdje linijama spojiš madeže...
ja još čekam...
28.06.2013. u 23:15 | 0 comments
pad
Srce se kidalo, mogla sam ga čuti, ali prsti nisu odustajali. Na kraju je pisalo "Imali smo mi dovoljno vremena da kažemo prave riječi jedno drugom. Ali i ljubav se ponekad umori od čekanja. Zadrži lijepe uspomene u srcu i ponekad tišini šapni ono što si htio meni. Ostani drugačiji od drugih, tako da te jednom mogu opet pronaći i prepoznati u moru bezličnih istih lica. Nije bilo naše vrijeme." I stigao je odgovor... "Ostani ono što jesi, jednostavno savršena. Pronaći ću te kad bude vrijeme..."
Gledala sam u ekran i te dvije rečenice, a suze su kapale po njegovim riječima. Znam da hoćeš, rekla sam u sebi... Znam da hoćeš, rekla sam glasno... Znam da hoćeš, ponavljala sam dok mi glas nije pukao u jecaj koji sam mjesecima nosila u grudima. Znam da ćeš me naći, vjerujem ti... Znam, ljubavi. Voljela sam te kao što mi se nikada ranije nije desilo i kako mi se nikada više neće desiti. Željela bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju umiješ dati onome tko je pored tebe…Budi sretan, ljubavi. Ja ću te uvijek čekati.