...in patria sua

11.08.2021., srijeda

Crtica iz vremenâ davnih, ali slavnih

- Tko je bio najveći ratnik koga si sreo u životu, oče? - zanimao se mladi Dofri.
- Bjorn, sigurno. Bjorn Thorrison. U njemu je bila medvjeđa duša i mogao je baratati mačem dužim od sebe samog.
- U kojoj je bitki on poginuo?
- Nije u bitki. Dobio je boginje. I on i žena mu i djeca. Svi su umrli unutar tjedan dana.
- Je li on bio onaj ogroman čovjek s kojim si jednom do jutra pio medovinu?
- Ne, to je bio Gunnarr. Gunnarr Gunnarrson. I on je bio moćan. Nijedna ga strijela nije mogla pogoditi.
- Znači, poginuo je od mača? Ili od koplja? Ili od sjekire?
- Ne od oružja. Imao je jako pokvarene zube. Nije više mogao ni spavati ni jesti ni misliti. Nabavio je nekakve trave koje su mu trebale pomoći, ali onda se jednostavno više nije probudio.
- A ujak Porsi? Je li i on bio veliki ratnik?
- Naravno da je bio. Nitko nije znao koristiti štit bolje od njega. Baš šteta što je u njegovo selo došla kuga i pobila skoro sve ljude.
- Oče, jesi li poznavao ikojeg ratnika koji je stvarno poginuo u ratu?
- Kako da ne! Stari Thorbrandr je ostao bez glave u onoj opsadi iz koje sam se i ja jedva živ izvukao. Nije mogao vidjeti što mu je slijeva jer su mu u lijevo oko došli crvi.
- Koliko je on bio star kad je poginuo?
- Prilično. Imao je barem trideset i pet godina.


05.04.2021., ponedjeljak

Tko roni u Koroni?

Obala rijeke. Neko nedefinirano proljeće. I čovjek koji se polako spušta prema rijeci. Došao je zbog nečega, ali ne uspijeva se sjetiti čega. Dok promatra kako se voda polako kreće prema udaljenom ušću, prisjeća se jedne indijske poslovice: "Sjedni na obalu rijeke i čekaj, prije ili poslije proći će truplo tvog neprijatelja."
Čovjek se ne uspijeva sjetiti nijednog svog neprijatelja, ali ipak ostaje na mjestu i promatra. Sitni valići tapkaju obalu. Ponegdje iskoči riba i nakratko poremeti mir rijeke. U daljini zakriješte barem dvije vrane. S lijeve strane pojavi se nekakav komad nečega. Rijeka ga svojim polaganim tokom donosi sve bliže i blize čovjeku.
Postaje očito da se radi o ljudskom tijelu. Mrtvom. Čovjek čeka dok mu tijelo ne dođe posve blizu, a onda se nagne koliko može ne bi li možda prepoznao o kome je riječ. Matica mu pritom pomogne okrenuvši tijelo licem, tako da ga na časak može dobro vidjeti. Taj je časak dovoljan da čovjek prepozna vlastito lice.
U tom se času čovjek sjeti zašto je došao. Pogledavši još jednom tijelo, okrene se i zaputi prema izvoru rijeke.


14.09.2020., ponedjeljak

Zemljaci i Zemaljci

Štef je išao brati vrganje. Bila je subota i Štef je pomalo nervozno predosjećao da neće biti sam u šumama koje je mislio obići, a vjerojatno ni prvi. Nakon oko sat vremena solidne berbe slutnja se počela ostvarivati. Stotinjak metara ispred njega čulo se nekakvo šuškanje u grmlju. Zvuk je bio preglasan i preredovit za vjetar ili male životinje, tako da je preostalo samo još pitanje tko je to. Ubrzo je iz grmlja izronila čupava i lagano prosijeda Ivekova glava.
- Aj, bar je neko naš - mislio je Štef u sebi - Gmajniščance ne bi štel videti v ovi šumi.

***

Na božićnom domjenku bila je poveća gomilica ljudi, mahom s posla i uglavnom nedovoljno poznatih. Ivor se, što zbog urođene asocijalnosti, što jer je tu radio nepuna tri tjedna, stisnuo u neki kut držeći čašu i oprezno pogledavajući stol s jestvinama, u očekivanju da se otvori neka rupa pa da ugrabi svoj dio. U nekom času rupa se pojavila i Ivor je tiho kliznuo prema stolu, u glavi odrađujući optimalnu strategiju za to da u minimalnom broju koraka i u minimalnom vremenu skupi sve što ga zanima i opet se sakrije u svoj kut. Dok je na svoj tanjur prebacivao nekakve okruglice u sosu, iz fokusa ga prene neki praskavi glas:
- Ej! Ti si novi?
- Da, radim od prvog prosinca.
- A odakle si?
- Iz Žerjavinca. To je selo blizu...
- O, pa ti si naš!
Ostatak razgovora utrošio se na mikrolociranje.

***

Zajednički izlazak s ekipom iz labosa u nekom se času pretvorio u masovno okupljanje ljudi sa sveučilišta. Vesela i glasna družina okupirala je gotovo polovicu pivnice, a, iako se čuo mahom engleski jezik, naglasci i lica pokrivali su velik dio svijeta. U nekom času jedna se manja grupica ipak prebacila na zajednički jezik, što se iz šire okoline moglo prepoznati i po nešto dubljim tonovima kojima su govorili. Nakon petnaestak minuta živog razgovora grupicu je prenula upadica:
- Ej, pa vi ste naši! Odakle ste točno?
Razgovor se nastavio na istom jeziku, uz mikrolociranje prvo po državama, a potom i po gradovima ili selima.

***

Dok je čekao pripajanje šatla koji će ga spustiti na koloniju Jupiter One, Štefek je kratio vrijeme računajući napamet kvadrate i kubove troznamenkastih brojeva. U ovoj ranoj fazi kolonizacije prelazni prostori nisu imali ništa zanimljivo i sve što se moglo raditi bilo je čekanje. Srećom, čekanje nije potrajalo preko petnaestak minuta pa su Štefek i ostali kolonizatori ubrzo krenuli prema šatlu. Kad su se svi putnici ukrcali i pokopčali sigurnosne pojaseve, prošlo je još nekoliko minuta za provjere, a onda se šatl uz glasno škljocanje i nešto tišu huku motorâ odvojio od broda te polako krenuo prema koloniji.
Unutar šatla moglo se skinuti kacige jer je kabina imala sigurnosni sistem za zadržavanje i regeneraciju zraka, tako da su se putnici sad mogli čuti i vidjeti bez elektronike. Ipak, svi su standardno koristili sintetizatore glasa, tako da ne moraju misliti na kojem će jeziku govoriti.
- Odakle si ti? - obrati se Štefeku jedan od troje suputnika u neposrednoj blizini?
- Zemlja. - odgovori Štefek ne znajući koliko bi precizan trebao biti.
- O, pa ti si naš! - razveseli se suputnik - Ja sam iz Australije, Ahmed je iz Afrike, a Mormé je s Marsa, ali ima oca koji je rođen na Zemlji.
Razgovor se dalje nastavio na engleskom koji su svi znali, a mikrolociranje nije išlo puno dalje od regija.

22.05.2020., petak

Primirivanje primitivnih primata

U kavezu broj 4191 opet je nemirno.
- Tražimo svoja prava! Tražimo svoja prava! Tražimo svoja prava! - orilo se kroz rešetke.
Čuvari su se nervozno ogledavali ne znajući što napraviti. Nije prošlo ni mjesec dana od zadnjeg prosvjeda, a taj je završio katastrofom: jedan od čuvarâ morao je nabaviti novu odjeću jer stara od silnih izmetina više nije bila upotrebljiva. Ostali su nekako uspjeli isprati svoje uniforme, ali pažljivi promatrači, osobito oni upoznati s poviješću kaveza broj 4191, lako su mogli uočiti žutosmeđe mrlje.
- Kakva prava tražite? - napokon izgovori jedan čuvar.
- Svoja prava! Tražimo svoja prava! Tražimo svoja prava! - odjekne opet kroz rešetke.
- Koja su vaša prava? - upita isti čuvar, svjestan da neće dobiti odgovor drugačiji od onoga prije mjesec dana.
- Naša prava! Tražimo naša prava! Tražimo naša prava! - zatutnjalo je kroz rešetke.
- Nudimo vam za četvrtinu veće obroke. - izleti jednom od čuvarâ, našto ga svi ostali mrko pogledaše. Mrko, ali bez ijedne riječi.
- Želimo više! Nećemo četvrtinu, nego petinu! Tražimo za petinu veće obroke! Tražimo za petinu veće obroke! Tražimo za petinu veće obroke!
- Dogovoreno! - zaurlaše čuvari uglas - dobit ćete za petinu veće obroke.
I bi opet mir.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.