Drago mi je što nisam prihvatila onu poslovnu ponudu. Ne zato što volim ovo uredsko kafkijansko sivilo, nego zato što ona prilika i nije bila tako sjajna. Zaključila sam to na osnovi činjenice da je kroz radno mjesto koje mi je tada bilo nuđeno u godinu dana prodefiliralo pet-šest ljudi koji su iz te firme pobjegli glavom bez obzira.
I tako sam i dalje na sigurnom, plaća je mala, ali redovita, sivilo razbijam svojim bojama i u biti se nemam na što žaliti.
Ali.
U meni i dalje radi onaj crv koji ne želi prihvatiti to stanje, crv koji mi stalno šapće u uho kako bih mogla otvoriti svoju vlastitu firmu, crv koji mi jednostavno ne da mira.
Sve ovo vrijeme razmišljala sam o pokretanju vlastitog posla, ali su me obeshrabrivali tuđi loši primjeri, primjeri ljudi koji su otvorena srca i punom snagom krenuli u svoj vlastiti posao, da bi se nakon nekog vremena počeli tući po glavi i pitati se što im je to trebalo u ovom nepoštenom i birokratiziranom svijetu.
Svjesna sam toga da njihov primjer ne mora značiti da će se i sa mnom to dogoditi, ali opreza nikad dosta. I tako ja i dalje svakodnevno odlazim u svoj mračni ured u kojem mi dan za danom ubijaju svaku molekulu veselja i osjećaja korisnosti, ali negdje duboko u meni crv ruje i ne da se zaustaviti. I dalje mi šapće: "Kreni, kreni, kreni, odvaži se, usudi se, ti to možeš, ti to znaš, ti ćeš uspjeti!"