srijeda, 11.05.2005.
Važne stvari
Najvažnije je ne se prepustiti lošim mislima. Ništa novo, već ste sto puta to čuli i pročitali. Ipak, nikad dovoljno upozorenja.
Kad se jednom nađete u poziciji da shvatite da se život vama drage osobe strelovito približava kraju, počinje vam se vrtjeti film o danima koje ste s tom osobom proveli. Počinjete se osjećati loše zbog svih onih trenutaka kada ste se živcirali zbog neke glupe sitnice koja vam se u tom trenutku činila jako važnom, poželite, ako već ne možete vratiti vrijeme unatrag, barem što više ovog preostalog vremena provesti s tom osobom i nadoknaditi propušteno. Nemojte čekati taj dan. Počnite odmah nadoknađivati. Uzmite telefonsku slušalicu, nazovite tu dragu osobu i recite joj da je volite, uljepšajte joj dan, učinite nešto lijepo. Ta će se osoba osjećati dobro, a vi još bolje. Kad odemo, sa sobom nećemo ponijeti ni posao, ni kuće, ni medalje, ni diplome, ništa materijalno ni opipljivo. Ponijet ćemo samo ljubav koju smo pružili i koju smo primili. |
Uvijek može i gore
|
Palo mi je to na pamet prije mjesec dana kad me uhvatila neka bezvezna ničim izazvana depra. Kao da sam naslutila da će se dogoditi nešto jako loše. To se, naravno, dogodilo. Sad, usred tog jada, nije mi jasno kako sam mogla biti unaprijed depresivna i tužna, kako sam znala što me čeka, zašto sam već istrošila poveću zalihu snage i hrabrosti kad me čekaju još gori dani i trebat će mi svaki atom koji budem mogla izvući.
Prije par tjedana pitala sam se kada će to već jednom prestati, a ni slutila nisam da sam na samom početku i da će trebati proći mnogo, nebrojeno mnogo kišnih dana kako bih možda jednog dana ugledala sunce :( |
ponedjeljak, 09.05.2005.
|
Vjerojatno opterećena čestim boravcima u bolnicama u posljednjih mjesec dana, usnula sam noćas ovaj neobični san.
U nekoj čudnoj bolnici bez krova i zidova (znalo se da je riječ o bolnici jedino po bolničkim krevetima i bolničaru u bijeloj kuti), noću, na krevet su stavili A. Samog, bez igdje ikoga. Ja sam ga, naravno, prepoznala i došla k njemu, sjela mu na krevet. Ne znam što mu je bilo, ali izgledao je vrlo bolesno. Turnuli su mi pod nos neki papir koji treba potpisati za njega, a kako nigdje nije bilo nikoga njegovoga, malo nevoljko sam ga ipak potpisala ja. Dalje se više ničega ne sjećam osim silne uznemirenosti i straha da će se A. uskoro nešto ružno dogoditi i da je ovo upozorenje. Ne znam što da radim, da mu nešto kažem ili ne? Nazvat ću ga danas čisto da vidim kako je, neću mu prepričavati san, zašto da ga plašim bezveze? |
Ovako je sve počelo. Jedna je stanica podivljala, dogodila joj se greška u programu, počela je stvarati svoj vlastiti svijet dijeljenjem i širenjem na račun domaćina. Točnije, domaćice.
Kad je kvržica otkrivena, odmah je izvađena, ali je nalaz pokazao da je vrlo invazivna i zloćudna. Domaćica je preživjela nekoliko serija kemoterapije i zračenja, a beštija se pritajila. Sve su kontrole nakon toga bile OK, svi su nalazi bili u redu, ali rak je čučao i čekao svoj trenutak. Evo ga sad je metastazirao, proširio se, pronašao je svoj put. Je li to kraj? Više ću o tome znati sutra, dotad vas molim da držite palčeve. |
