četvrtak, 21.08.2008.
Odoh
Dođe i taj dan.
Kad su se više manje svi vratili, sad sam ja na redu...
Sve su stvari spremljene.
Auto pun do čepa.
Hehe love na računu spremno da je potrošim.
Između ostalog ponijela sam tri knjige.
Pročitat ću ih pa makar...
Fotić, baterije, badić, ručnik, dvoje čiste gaće i čarape su mi najpotrebniji.
Za ostalo ne marim.
Čak nije bitno ni kakvo će biti vrijeme.
Možda samo da ne bude pijavice pa da me ne odvuče negdje gdje se ne priča hrvatski ili engleski, pa da moram ... jel...hm.. da...
Više nisam plavuša na užas dragoga.
Sad barem ima razloga otić na plažu.
Uzeh si pet dana godišnjaka.
Vodim i mamu (više ne mora čuvati klince jer sad klinci moraju čuvati nju) otkad ide na plesnjake, sva se nekak okuražila... bilo joj je i vrijeme s obzirom na godine!
Odoh ozarena...
ali još prije moram na posao zadati domaću zadaću mojim kokošima...
pa starom cestom preko Knina do Dalmacije...
bez ikakvog sv. Roka, ikakve cestarine... laganiniiiiiiiii
- 08:58 -
ponedjeljak, 11.08.2008.
Ovih dana...
Ovih dana su posebne obljetnice.
Godišnjica oslobođenja moga grada i godišnjica ranjavanja moga dragog.
Kad pogledam kako stvari stoje, prije trinaest godina sam skoro ostala udovica.
Tada su mi bile 23 godine.
Ostati sama s 23 godine s malenim djetetom!?
Ni prva ni zadnja.
Ima Boga pa je sve prošlo dobro, plus je prevladao minus.
Jest da je sav raštelan, al je barem na nogama.
Obilježavam dan zahvalnosti jer smo svi na okupu.
Svečani ručak.
Djeca su velika pa sad razumiju značenje ovog dana.
Poslala sam ih na Misu za sve poginule.
Izvjesili smo barjak na kuću.
Nisam otišla u Knin i Čavoglave.
Nisam otišla na koncert na gradskom trgu.
Predvečer se svi razminili uokolo.
Navečer sam naručila pizzu i sama sa svojim mislima plijevila cvijetnjak.
Proslavili Dan grada.
Skupila se hrpetina ljudi kao i svake godine.
Nećak od 12 godina mi usred kuće kao preko megafona opsovao Boga nakon čega sam ga skoro katapultirala u tri pic.mat.
Na vrijeme su me spriječili.
Na tu gestu je njegov stari poludio i bez pozdrava otišao.
Zakon!
Dva idiota manje u mom životu.
Vrijeme je nakon 100 godina bilo savršeno.
Ni sada nisam otišla na koncert.
Zaboravila da postoji fotoaparat i da bih mogla fotkat barem djecu.
Treba se pokrenuti i nešto raditi.
Malo sam usporena ali još uvijek nisam na godišnjem.
Kad bi ljeto potrajalo još barem dva mjeseca...
Možda odem nekih pet dana krajem mjeseca van iz grada.
Možda, velim.
Pročitala sam nekih dvadesetak stranica knjige zanimljivog naslova.
Silovanje - ljubavna priča.
Još jedna knjiga koju neću pročitati do kraja.
Barem sam napisala novi post.
- 20:10 -