365 fotki u 365 dana ;)
25.10.2009., nedjelja
114/365
|
Zločeste misli sam imala i danas, pa sam se opet sramila. Fakat. Dosadna sam i umorna. Sutra je radni ponedjeljak, bedić. Išla sam fotkati i doma se vratila plačući napola. Pa do kraja. Srela sam napuštenog pesonju na mjestu di grade industrijsku zonu kao. 2 put sam ga srela. Kad sam išla tam i doma. Prvi put se jako bojao i skrivao. Drugi put isto, ali mi je na kraju ipak prišao. Mahao je repićem i bio sretan kaj se neko hoce igrati s njim. Skakao je. Meni su se zasuzile oči jer sam znala da ga ne mogu doma dovesti jer imam živčanog psa, a majka i otac bi popizdili. Onda nisam znala kaj da radim. Išao je za mnom. Mali. Onak, tužnih očiju. U tom trenutku bi najrađe da me nekaj pogodi nego da ga ostavim. Polako sam išla, a on za mnom. Onda sam mu morala reći Ne :( Ostao je sjediti i gledao me tužnim očima još jedno vrijeme. Ko da mi namjerno nabija grižnju savjesti. Ljudi su me gledali ko da nisam normalna. Došla sam doma, a srce mi je lupalo ko ludo. Tata mi je rekao da ne mogu uvijek svima pomoći. Mama je rekla neka javim u azil. Jesam. On je možda sam u mraku, boji se i hladno mu je, a ja doma sjedim u toplom i tipkam virtualnim prijateljima. Pa di tu ima pravde? Živo me zanima koja budala ga je ostavila tamo i di joj je bila pamet. Kak se ti ljudi ne zapitaju.. Ko da nemaju osjećaje. Životinje su živa bića, halo! Osjećaju i žive. Jebemu, uvijek me slome ovakve stvari :(  |
