Danas je bas dobar dan bio, zapravo jos uvijek je...
Dobila sam (napokon) volju za nesto naucit,
da nisam vec bih se pitala u cemu je problem;)
Nakon mukotrpnog sjedenja za knjigom, u ovaj
prekrasan suncan dan,
doslo je vrijeme za setnju...
Bila sam na kavi s frendicom Marinom i nakon sto smo
"izmlatile" sve one tzv. svakodnevne teme, pocele
smo pricati o neuzvracenim ljubavima.. Tako se to danas
moderno kaze ;)
Dakle, rijec je o onom trenutku kad se netko zbog
straha
da ce ga netko povrijediti,
ili ga je stah ponovo voljeti nekoga,
pobjegne iz veze glavom bez obzira...
Nakon sto se to dogodi, iznad glave nam
nalaze samo ????????? ,
a onda si pocinjemo predbacivatii
krivnju,
za nesto sto ni sami jos ne razumijemo..
Mislim da ne postoji ni jedan covjek na ovoj planeti,
a ni u galaksiji
koji to nikad nije dozivio..
Jos dobro ispadne ako vam ta osoba kaze
istinu( bar nakon nekog vremena ), ali
ako apsolutno nista ne kaze, tada
pocinjemo sami sebe muciti..
Prvo nam se javljaju lijepa sjecanja,
pa mjesta na kojima smo se onako zaljubljeno gledali,
ili pak stvari o kojima smo satima razgovarali,
i sve one sitnice koje su nas
tada cinile jako sretnima..
Nakon nekog vremena sve to pada u
zaborav, ali
se vrlo cesto ( iako neki to ne priznaju)
rado sjetimo tih stvari...
Trenutno mene, a vjerujem i mnoge druge
ljude to mori..
A sto cu?!
Zivot je takav!
Ali znam jedno.. ;)
Kad jednom nadem istinsku ljubav,
necu je tako lako pustiti,
kao sto sam mozda to prije napravila..
Neka igre pocnu! ;))
Post je objavljen 24.10.2004. u 18:38 sati.