Ovo je priča o najvećem hrvatskome sinu.
A to nije ni Tuđman, ni Tito, ni Goran Višnjić, a ni imenjak mu Ivanišević.
Ovo je priča o najvećem hrvatskom sinu Vojvodine.
Ime mu je Tomislav Plemeniti Žigmanov.
Dete sa peska.
Nije vam on, štovano čitateljstvo nikakovi junak, niti tajkun, niti političar, niti ratni heroj, niti tv zvezda, a ponajmanje estradna pojava.
A, ipak, je najveći hrvatski sin?
Tomislav Plemeniti Žigmanov vam je moderni Robin Hud, jer pomaže slabije, ali i esencija Dobrote, u onom najplemenitijem, u skladu sa titulom, smislu.
Neću vam ga opisati (visok je toliko i toliko, teži ovoliko, kosu dužu češlja ovako), jer ovo nije nacrt za izradu Kipa zaslužnim borcima.
Neću ga ni citirati. A neću ni hvaliti.
Pokušaću se distancirati od svega okolo sebe i samo posmatrati tu razmenu energije između njega i drugih ljudi.
On daje podršku hrabrima, hrabri ih.
Pruža pomoć nemoćnima, hrani ih.
On daje savete pametnima, prosvetljuje ih.
On vodi, drugi ga slede.
Ali poenta svega je njegova skromnost, njegov mir i duhovnost.
Tomislav je filozof. Da ne bude zabune. Nije svećenik.
Ali i pesnik, književnik, novinar i urednik.
On je filantrop i savetodavac.
Svim mojim prijateljima, ali i poznanicima on je neprijatelj.
Jer se osećaju ugroženima.
Ogoljenima.
Njihova podlost biva ismejana.
Njihova zloba pokazana.
Njihova pohlepa zgažena.
Tomislav je taj koji gramzivost u njima ruši.
On iritira svojom pojavom, jer se osmelio, o kakav junak, da priča hrvatskim jezikom, u sred Srbije, kako se Subotica nekad u bunilu naziva.
On priča na hrvatskom, ali i piše.
Uređuje hrvatski radio program, piše i analizira članke o Hrvatima.
Koji su manjina.
A manjina je uvek, ma kakva i ma gde bila - ugrožena.
Zato je on Robin Hud.
On stoji ispred Crkve, nedeljom u 10 i prodaje hrvatske novine.
Iako mu prete razbijanjem "ustaške gubice".
On je, dakle, hrabar i zato je najveći sin.
Njemu smrću preti radikalsko ministarsko zbunjeno, ali krvoločno pseto Vučić, ali on i dalje uređuje dvotjednik na hrvatskom jeziku.
On je koordinator projekata na, kako on kaže 'Otvorenome sveučilištu', daje potporu mladima (a njima uvek treba potpora), hrabri i savetuje borce protiv rata, a sam je najglasniji.
Sve to u srcu Srbije. Subotici.
Tomislav je napisao tri knjige poezije. Od kojih sam jednu i grafički opremio.
Evo šta kaže Lazar Razora - Nakon knjižice refleksivnih stihova "Raskrivanja", profesor filozofije Tomislav Žigmanov se priklonio zapisima naslovivši ih "Efemerije svakodnevlja" u kojoj razrađuje fenomenologiju raspadanja miloševićevskog režima. Doživjela je dva izdanja, jedno u Subotici, a drugo u Zagrebu. Prije mjesec dana tiskana mu je knjiga ikavskih stihova "Bunjevački blues".
O njemu pišu domaće i svetske novine, on piše za domaće i svetske novine.
Njega pozivaju domaći i strani mediji za ocenu situacije ili analizu dešavanja, i zato nije čudo što sam u jednoj anketi na mesto gradonačelnika pomenuo upravo njega. Ima li boljeg reprezenta Subotice od njega? Da li tu specifičnost i multikulturalnost Subotice može da dočara iko do on?
Ni Sinalco ni Pionir, niti bilo koji političar, iako se trude, ne umeju ni približno.
Ponekad navečer, kada se vraća s puta, ovakovim sms porukama zna iskazati svoje emocije:
***
DAN KOPNI...
SPUŠTA SE MRAK.
PANONIJU CIJELIVA NOĆ.
DAN ĆUTI SVLAK.
MENI JE NA PUT POĆ.
SAMO DA MI JE DOMA DOĆ.
***
Tomislav Žigmanov je MOJ PRIJATELJ!
***
O njemu više pročitajte na izabranim domaćim i svetskim internet stranama: