Udobna posteljina, provjetren krevet, koliko-je-to-moguće rashlađena soba, navučene zavjese,..., i ja umorna ko pas. Konačno legnem i...ništa. Ne mogu zaspati, nikako. Drijemam i vrpoljim se, otkrivam-pokrivam, dižem se, pa opet liježem, pa opet pokušavam dohvatiti barem polusan...čisto mučenje. Oko 5 ujutro se budim već iznemogla od silnog truda, i preznojena, i zaključujem da ovo dalje više nema smisla. I tako, evo, već nekoliko dana.
Ne znam zašto mi se to događa! Krećem se dovoljno, ne jedem prije spavanja i nemam nikakvih posebno kompliciranih problema.
U biti, ubuduće ću ih možda imati, s obzirom da hodam po svijetu poput zombija (ili nekog ludog partijanera...) i izgledom i ponašanjem. Podočnjaci su mi pojeli facu, osjećam se otupljeno i nervozno, jedva pričam, a da ne govorimo o intelektualnim ne-sposobnostima i ostalim fizičkim aktivnostima.
Počela sam šetati gradom u 6 ujutro promatrajući trgovce kako grintavo otvaraju dućane, blijedo-sumorne face u jutarnjim tramvajima i pijanu mladež koja se tek sada vraća kući i mahnito traži dežurnu pekaru. Pratim jutarnje reprize večernjih filmova. Visim na netu i čekam da se blogovska nacija konačno probudi. Osjećam se u najboljem slučaju: čudno. Ali, sada mi je već dosta. Hoću spavati!
Večeras se planiram obliti pivom (navodno hmelj potiče san?) i molim Boga da prespavam sutrašnji dan...Držite mi fige!
I, ako netko ima neki prijedlog/savjet/lijek...bila bih zahvalna... ;)
Post je objavljen 21.08.2004. u 09:38 sati.