Marketing
Put do Luam Prabenga
Dakle plovidba krece. Naoruzani vodom i nesto suhe hrane na tvrdoj klupici pokraj mene prolaze predivni krajolici Makonga. Kad je motor krenuo brundati shvacam da sam u biti na dobrom mjestu jer na sjedalima blize motoru je nemoguce razgovarati i jos k tome je nesnosno vruce. Motor broad je neki prepravljeni kamionski dizel potpuno otvoren, a getriba je umotana sa krpom koju jedan mali stalno zaljeva sa vodom koju grabi kantom iz Mekonga.
Upoznajem neke mlade decke iz Njemacke koji su bas presli iz Vijetnama u Laos i nastavljaju u Kambodju. Vec su 3 mjeseca na putu i odusevljeni Vijetnamom kazu da je Laos puno mirniji i manje turistickiji.
Svako malo prolazimo pored niskih kucica uz obalu i ribara koji bacaju mreze iz uskih piroga. Uz kuce su obicno i vodeni bivoli koji se lijeno kupaju u brojnim rukavcima. Zivot ovih ljudi je usko vezan uz Mekong i ta rijeka im je jedino veza sa ostalim svijetom jer sela nisu uopce povezana cestom sa ostatkom svijeta.
Vozac broda uspjesno vodi brod kroz brzake i nakon 8 sati na brodu stizemo u Pat Beng malo mjesto usred dzungle gdje cemo prespavati.
Vucemo ruksake kroz prasnjavo selo napravljeno iskljucivo od drvenih kucica. Ulazimo u guest house i pristajemo uzeti “sobu” tj. drvenu kutijicu samo sa krevetom unutra odjeljenu od iste takve sobice obicnim daskama. Na brzinu instaliram mrezu za komarce iznad kreveta dok slusam par Skota u susjednoj sobi i njihove probleme s pokvarenim zeludcem. Setnja po Pat Bengu pokazuje kolika je povezanost tih ljudi sa Mekongom I koliko skromno zive. Globalizacija tek stidljivo kuca na vrata tako da je tek sa turistima koji su poceli u Laos dolaziti 91. (do tada je bilo gotovo nemoguce dobiti vizu) poceli su dolaziti i razni konfekcijski proizvodi tipa Coca Cola ili cak i paste za zube.
Odlazimo u jedini restoran i uz curry, sticky rice i obavezni AUTAN razgovaramo s, paz sad, nekim Kubancem koji je prije 7 godina zbrisao iz Kube i sad radi za BBC kao fotograf i slikava po Jugoistocnoj Aziji. Tip je bio u Vijetnamu i u Laosu i nastavlja za Thailand pa u Burmu. Kaze da se prekrcao sa DVD-ovima iz Vietnama jer je kupio 200 klasicnih filmova od Viscontia, Fellinia i Chabrola i to u Vietnamu. Zove na joint i kaze da cemo se s opiumom i travom sretati na svakom koraku i ako necemo kupovati da je najbolje da pristojno odbijemo. I njega smo odbili pristojno, a on ni pet ni sest pripaljuje usred restorana.Kaze da ce doci u Hrvatsku, jer da ga strasno zanima i da je cuo puno lijepoga.
Spavanje je bucno i mirisno. Miris dima koji dolazi izvana (sve se kuha na otvorenoj vatri) kombiniran sa povracanjem susjeda u drugoj sobi (kasnije saznajem da je decko povracao krv jer je jeo antimalarijske tablete na prazan zeludac), ne daje bas previse sna. Budim se uz glasno kukurikanje mnogih pjetlova koji se koriste za borbe i izlazim van. Carobno jutro na Mekongu gdje se sunce lagano probija kroz izmaglicu uz zvuke milijuna ptica iz okolne dzungle.
Nakon izvrsnog bagueta sa friskim pomadorima i sirom (francusko kolonijalno naslijedje Laosu) krcamo se u brod i nastavljamo putovanje Mekogongom kroz kanjone sve do Luam Prabenga bivse predstolnice Laosa.
Post je objavljen 17.08.2004. u 16:08 sati.