dugo izbivanje. zapravo i ne tako dugo. previse obaveza u onom tamo stvarnom svijetu. zapravo glupo mi je tako razmisljat o ovom ovdje tj. o internetu opcenito kao o nekom virtualnom svijetu.
sve je to samo integralni dio nase svakodnevnice ili ti svijeta kojeg nazivamo stvarnim.
koliko je stvaran najbolje spoznajemo u trenucima kad se suocavamo sa njegovim ne tako lijepim stranama. kad nam je super i ok, kad nas ne muce nikakve brige ili kad smo ono bas jako jako dobro, ushiceni ili slicno, jako tesko da cemo zaista shvatiti koliko nam je u tom trenutku zaista dobro. shavtit cemo tek kad nas nesto pogodi pa tresnemo o pod. tada nam se sve ono iz dobrog razdoblja cini jos stotinu puta boljim i nekako nestvarnim. i tako kroz cijeli zivot? toplo - hladno?
crno - bijelo koje se tu i tamo pomjesa u ljigavo sivo? vjerovatno da.
trenutno sam u nekoj sivoj zoni koja iz dana u dan sve vise naginje ka bijeloj. dobro mi je jer idem nekud. zamnom je par mjeseci kad sam zastao u sivilu i nisam znao kud, na koju stranu. osjecao sam kako je crnilo i totalna kmica negdje vrlo vrlo blizu i bilo me je strah uciniti bilo kakav korak da ne zakoracim u apsolutni mrak.
danas cu otrcati svojih sest kilometara. znam, nije mnogo ali covjeka veseli :-). radim to jedan do tri puta tjedno ovisi o drugim aktivnostima.
obozavam trcat. totalno se iskljucim tj. ukljucim se u nekim totalno drugim razinama, sferama. vrlo slicno meditaciji. vanjski podrazaji su dominantni tek u pocetku a nakon stoga slijedi stanje uma koje mi je jako tesko opisat. u tim minutama znam rijesiti mnogo problema i nedoumica koje su se nakupljale danima prije. ali mozda je ipak najbolji osjecaj na samome kraju, kad otrcis tu svoju dionicu i ako si zadovoljan kako si trcao.
vjerovatno je tako i sa cijelim zivotom. na kraju, kad pogledas iza sebe najvaznije da mozes mirno po zadnji put zatvoriti oci i reci sam sebi da si zadovoljan kako si otrcao svoju dionicu, zar ne?
Post je objavljen 05.07.2004. u 18:56 sati.