50 CENT: 'THE MASSACRE'
(Shady/Aftermath/Interscope/Aquarius; 2005.)
Izgleda da je 50 Cent zaratio sa svima. Prije nekoliko tjedana bio je polovina Gameovog albuma, a onda su postali neprijatelji pa su odjeknuli i neku pucnji da bi se nakon svega kiselo pomirili. Eminemu i Dreu, koji su mu dali prvi milijun dolara, bio je slagao diss stvar, prijetio je rimama velikanima brzih usta. Svima prijeti, od svih je veći i nikog se ne boji. Zapravo, on i jest toliko velik da ne riskira skoro ništa na kratki rok što god da napravi, a toliki je egomanijak da misli kako je stvarno jači od svih. A, jel je njemu uopće do fajta?
Izuzevši provokativnu, ali zapravo mlaku ratobornu 'Piggy Bank', zahvaljujući kojoj je Fifty tri tjedna bio u novinama, 'The Massacre' je jedan blagi i smireni album. Od bijele omotnice sa baroknim vitičastim fontom i prikladnim ukrasima, preko sporog ritma cijelog albuma pa do našeg Curtisa Jacksona, šampanjcima i ganđom smirenog, drugi album prvog velikog hip-hop uspjeha novog stoljeća prilično je miran. Okej, uspio se pomoću jedne pjesme posvaditi s Fat Joeom i Jadakissom, a Nasa je samo pokušao izazvati, no ovaj je previše sretan friškim brakom, ali ostatak se albuma nikako ne može nazvati žestokim. Čak i kad u 'I'm Supposed To Die Tonight' zapjevaju mitraljezi, to zvuči kao video igrica, a glavnog igrača nije ni malo strah. Normalno onda da su mu prva dva hita čisti hedonizmi. Iako su se u 'Disco Inferno' zatresle stotine kilograma crnih stražnjica, ipak je klasu lošija od 'In Da Club', koliko god htjela biti njen nastavak. Stvar treba provesti nekoliko mjeseci u klubovima, ali koliko se god Fifty pakleno potrudio, nema nastavka velikom singlu. Druga je 'Candy Shop' u kojoj se predstavila Olivia, nova Đi-Junitašica, a gdje se njih dvoje lijepo poigravaju riječima «lizanje», «slatkiš» i «lizaljka». Osim nje 50 Cent je na album pustio još samo Eminema i nešto malo Tonyja Yayu i Jamie Foxxa. Ostatak G-Unit vojnika je na bonus remiksu, uključujući tu i Gamea. Što nije puno gostiju za 22 pjesme, što uopće nije skromno.
Cijeli album odaje dojam općeg zadovoljstva. Više nema ni dilanja ni života na rubu ni pucnjava. Odavno je Fifty ispucao te metke i sad mu je udobno u vili vrijednoj puno jack potova okruženoj zelenom travom i visokom ogradom. Što je i njemu savršeno jasno i priznaje to zamjenom propucanog stakla oklopom snagatora na ovoj naslovnici. Jer ispod tog oklopa Fifty nosi bijelo odijelo, drži štap od slonovače i ima po djevojku sa svake strane da mu pridržavaju kaput. Kako je uspjeh vrhunsko dostignuće čovjeka u Americi kad Fifty kaže «I got my 64 ridin on dayton spokes/And when I open da door/Bitch get in my car» to nije uvreda nego kompliment.
S popisom producenata Game je bogme bolje prošao. To treba razumjeti jer onaj tko misli uspjeti u prvoj ligi hip-hopa mora uspjeti s prvim albumom jer inače nikad ni neće. Zato Gameov album zvuči malo bolje. Ali Fifty je spretniji sa rimama, bolji mu je flow i čak nešto kaže. Pa makar i govorio o ženama čije su glave pune njega. Kroz usta, normalno. Za razliku od supersoničnog 'The Documentary', 'The Massacre' djeluje zapadno-obalno, jednostavno i prilično funkadelično. Fifty djeluje kao da mu je sve svejedno i pomalo mu fali izazova (valjda zato svima prijeti) pa tako i zvuči. Lijeno i nezainteresirano, ali ne bi on to mijenjao.
Post je objavljen 30.05.2005. u 09:13 sati.