Zašto ljudi imaju tu groznu potrebu i naviku da kukaju i žale kako je njima u životu loše, kako ima ništa ne ide od ruke i bla-bla-bla?
Zašto ne mogu biti zadovoljni s onim šta imaju, zašto nekako ne potisnu tu ljudsku pohlepu, obijest i sebičnost?
Naravno da je poželjno težiti za nečim boljim i višim, ali ovdje ne mislim na kategoriju ljudi koji se trude to postići, nego na one koji imaju sve što im je potrebno u životu, a da se pritom nisu baš namučili da bi to postigli, i onda si još daju za pravo da kukaju osobama koje nemaju upola kao i oni. Ma nađite se vi na kavi pa kukajte međusobno, a nas obične smrtnike pustite na miru, jer imam ja pametnijeg posla od glumljenja psihijatra. Ovo sad zvuči kao moji ispadi ljubomore ali to nije to, dapače ja ih volim i sretna sam zbog njih ali kad dođe do takvih razgovora onda sam ljuta!
Evo, za primjer, imam dvije frendice koje su došle studirati u Zagreb, završile faks, tu se zaposlile, roditelji su ima kupili stan i auto, imaju bogat društven život i dugogodišnje veze. Sve šta čovjek, u njihovim godinama može poželjeti, ali ne, njihov život sucksa. Ma daj me nemoj zajebavati! Posijedim od takvih rečenica!
Glupo bi bilo sada govoriti o djeci koja gladuju u Africi ( standardne fore naših roditelja), a one kukaju, ali o tome da sam ja sretna i zadovoljna sa svojim životom, a živim kao podstanar, nemam auto i odavno sam izašla iz dugogodišnje veze,e pa o tome bi im mogla reći par riječi.
Dok god sam ja zadovoljna sa svojim rentanim stanom, dok postoji Zet i dok imam frendova koje volim, nitko sretniji od mene. Ruku na srce, dobro bi se u tu priču uklopio i čovjek mog života ali da ne zvučim kao i one, nije mi tako loše u životu.
Post je objavljen 19.05.2005. u 14:22 sati.