Mrtvi komunari niču po svijetu,
posijani novozavjetnom rukom,
radi plodova što ih daruje mladost,
tiše od pjesme ranog snijega,
onog dana u čiju zoru smrti pjevale
po barikadama.
Argentinski tango smrti!
Unaprijed odsviran po metodi surovosti!
Dan kada se revolucija porađala.
Krikovi novorođenčadi, duhova, vjetra,
padanje cvjetnih latica od straha
pred smrću sa raljama od mržnje.
Majka joj je prapovijest hrabrih ljudi
koji je ožalošćeni pozdravljaju,
sa željom da budu upravljači gromova
čiju studiju potajno istrgnuše iz sna.
12. maja 1870. herojski je potonula posada
zajedno s ratnom lađom "Estos"
sa uzvikom: "Živjela Komuna"!
Slobodni zidari i pekari:
klub proletera, klub ptica, klub zvijezda.
Milier odbija da klekne pred krvnikom
s uzvikom: "Živjelo čovječanstvo"!
100.000 komunara pjevalo je
o onome što nije vidjelo.
Njihovo oduševljenje ostade
u sloju historije, koja se zove
brdo ljudi, talog aveti, sjena istine.
Ali istina je hladna, neljubazna
i što je najgore: mrzi ljude.
Post je objavljen 19.04.2005. u 01:17 sati.