2. Šta je bilo, bilo je, više nije. Tako se kaže, a nije tako. Brisač vremena jos jos nije izmišljen. Ono što je bilo, bilo je za sva vremena i ne može se poništiti, jer vrijeme je samo jedno. Ako svjetlost i zračenje bivših stvari djeluju i žive sada, to je samo privid koji se gasi, i utoliko, ukoliko tome pridajemo značaj. (Pridavanje značaja je vječna potreba osamljenog bića, naročito nečemu čega nema, pa se tako nešto porađa iz ničega.)
3. Recći ćete: nema riječi za stvari koje ne postoje. Niste u pravu. Granice to opovrgavaju. A šta je sa bolesničkim hramom iza tamnog obdaništa i oronulim zidom staračkog doma u dnu vrta? Postoji li službeno drveće (osim onog za vješanje)? Postoji li nebiće? Od kakvog je materijala napor da se dosegne granica? Ovisi li kvalitet smrti o životu? Ne postoje li tajne svima znane! Ne leži li u dubini svake riječi raznolike neprijateljske sile sa korijenjem i klicom drugih riječi? Kako završavaju neupotrebljive rezerve, nekoć potencijal i temelj moći istaknutih kreatura? I ko je pozvan na istinite odgovore? A kamo li ko smije i kome postavljati pitanje? Ko si ti da postavljas pitanje - pitati će silnik.
4. Istina je riječ za stvari koje ne postoje. Ona ima dva lica: nema prošlosti, nema budućnosti, sva je sažeta u danu današnjem i nema drugih dana osim ovog dana - ali ni danas ne postoji jer je sve proslošt i budućnost. Obje formule, kao oba lica, samo su ogledalo iste pojave (ali ne i pojava) i zato ničega nema, niti šta stvarno postoji. Mi smo duhovna stvorenja, slabiji od svjetlosti, bljeskanje nestvarnog svjetionika sa dalekih mrakova, kao sloj usplahirenih aveti, koje ne mogu sebe da vide.
Post je objavljen 04.04.2005. u 16:22 sati.