Za prijateljstvo, kao i za ljubav, potrebno je najmanje dvoje. Sva moja prijateljstva se sastoje od 'parova' u kojima sam ja jedna od polovica. Kako smo ljudi različiti po osobnostima, nitko od nas ne može biti univerzalni prijatelj svima. Samo onima s kojima se na neki način poklapamo. Na neki unutarnji, odgovarajući osjećaj. Ako se ne poklopimo morat ćemo se pronaći u nekim drugim kombinacijama.
Svatko bi volio da je njegov prijatelj, dobar, iskren, pouzdan, zgodan, sposoban.... uvijek za sebe želimo najbolje. Dozvolimo si malo preispitivanje tih kriterija. Ako sam prava osoba, bit ću spreman na razumijevanje i opraštanje i neću od prijatelja očekivati savršenstvo, jer ni sam to nisam. Uvijek postoji dvojba zaslužujem li da me okružuju savršeni ljudi. Da, cijenim iskrenost ali dozvolio bih prijatelju povremenu malu neiskrenost, svađu, nedoslijednost, poneki loš potez. Jedino na tim stvarima moj prijatelj zapravo može nešto naučiti, razlikovati pravo od nepravog, graditi pravilan odnos. Svatko od nas je prošao taj put. Ako ste makar jednom slagali svom prijatelju, onaj osjećaj neugode ili gorčine zbog toga je vjerojatno donio neku promjenu u razmišljanju. Ili nije.
Ponekad vam prijatelj postane netko već 'izgrađen'. On je pogriješio negdje drugdje, s nekim drugim. Iz toga je nešto naučio i postao osoba koja odgovara našim kriterijima.
Ponekad netko uprska baš u odnosu s nama. Pribijemo li ga zbog toga na križ, netko će drugi od toga imati koristi. A mi to nikada nećemo znati.
Prijateljstvo je za mene odnos koji se gradi. Prijateljstvo za mene nije traženje osoba koje će se od prve uklopiti u moju slagalicu.
Danas imam naka prijateljstva koja to u početku nisu bila. A ugasla su se neka prijateljstva s ljudima koji su se uklopili od prve.
Često razmišljam: jesam li ja iskren, pošten, pouzdan, sposoban, duhovit i jesam li 'ne-znam-što' u dovoljnoj mjeri da bih mogao biti prijatelj svim onim ljudima koji u većini i uglavnom bez rezerve traže baš takve? Ako nisam takav, zašto nisam, i tko će me htjeti? Je li stoga pošteno od potencijalnih prijatelja očekivati besprijekornost?
Tko sam ja i kakav sam da bih mogao postavljati kriterije?
Od svojih prijatelja ne očekujem ni mrvicu više nego što sam spreman dati.
A meni osobno, jedan je kriterij najvažniji, i on objedinjuje svaki moj odnos jer ga prvenstveno postavljam sebi, na prvu loptu: to je otvorenost.
Otvoreni ljudi se mogu svađati i voljeti, stvarati probleme i rješenja, griješiti i opraštati, uništavati i graditi, pitati i odgovarati, davati i primati, hvaliti i kuditi....
Ali sve što rade oni rade otvoreno, bez uvijanja, hrabro i direktno, u oči. I tako uvijek znam na čemu sam. I uvijek mogu jasnije vidjeti imam li u toj drugoj osobi prijatelja ili ne. Na vrijeme.
Poznajem ljude koji su daleko od savršenstva - ali ponašaju se prijateljski. Poznajem i one koji su savršenstvu nešto bliže, ali na mene u jednadžbi ne računaju.
Paradoks? Ne, samo rezultat onoga što sam činim.
Post je objavljen 31.03.2005. u 09:49 sati.