Kad ljubav nije ljubljena
Kad ljubav nije ljubljena
kad ishod već znaš
skupi snagu, digni glavu,
pokreni u sebi elektrone,
nabijene, čulišta cijede
zadnji gnoj,
rastvoren suzama nož,
metalima lijećimo boli.
Kad ljubav nije ljubljena
kad sebe nađeš u meni k'o sad
kreni stazama velikih
nasmijanih
bijelih ruža nakislih.
Kišama peremo snove
susama ispunjavamo dane
vodopade silom živimo
znamo da dole je kraj.
Kad ljubav nije ljubljena
kad očaj opere prozore
srijeda na petak
24 bolesna stiha
toliko ih samo ja znam.
Ima li kušnji kraj?
Kad ljubav nije ljubljena
onda je ona kao ja sad
okrenuta sjeveru, jednosmjerna,
ulica puna pijanaca tužnih lica.
Ispeglan i izgužvan, oštar i tup
pogled psa prema psu.
Od duše sam premostio horizontalu,
nadanja sam gađao u mraku
svjetla većeg od tebe
znaka na križanju sjena
nisam nikad vidio
nisam svjestan bio.
Kad ljubav nije ljubljena
kad je u krvlju zapisana
poruka očajem začinjena
crvenija od tvog platna
crnja od tvog kista
veća od galerije bola.
Sad sam samo jedno siguran.
Sad sam samo sam.
Žedan tebe, sit od vode
pjesmom tvojom nošen
polja bez boje naslikana
samo osjencena
samo zatamljena
misao jede mi milost
reže molitve sitno
zapjevaj
zapjevaj sada ti
podižući mase
dišući za njih
pokreni svoje zakone,
nađi si spas
kad ljubav nije ljubljena
kad je ovakva kao sad ja
suhom nadom ispunjena...
napisao: Focus
(12. 03. 2005.)
Post je objavljen 26.03.2005. u 15:36 sati.