Kilometri šetališta uz obalu mora. Uske kamene staze obrubljene kamenim zidinama i morskim stijenama.
Drvene klupe za predah od duge šetnje, istesane za sitne razmjene nježnosti.
Šum vjetra i huk valova. More boje sivog neba, prošarano bijelim valovitim crtama koje postaju sve veće dok se pomiču i približavaju obali. Poneki list sudari se s licem.
Igra. Šećemo zagrljene. Moja ruka oko tvog struka, tvoja oko mog. Stisnuti čvrsto, bokovi nam se dotiču. Usklađujemo korake i mijenjamo njihov ritam naizmjence. Zavaravamo jedna drugu i usklađujemo se ponovo.
Nabijanje valova o obalu.
Sitne kapi vode nastale iz bijele pjene na našim licima, sol, zapetljana kosa od vjetra.
Sjedamo na klupu u zavjetrini od kamena. Sklupčana sam pored tebe, glava u tvom krilu. Čitaš mi neke priče i prolaziš rukom kroz kosu. Tako nevini dodir, a ipak čini da zadrhtim. Već dugo nisam čula nešto tako dobro, pametno i duhovito napisano.
Vjetar se razmahuje, riječi miješaju i postaju nerazumljive. Volim ton tvoga glasa.
Igra. Valovi zalijevaju stazu. Proučavamo olovno more i gledamo kako se rasipa nakon zapljuskivanja. Pravilo igre - pretrčavamo dijelove pokušavajući ostati suhe. Prva pogreška - zalijevanje, mokre noge i cipele. Ovo nije društvena igra s pločom, kartama, kockama i čovječuljcima, pisanim pravilima. Ovdje se pravila mijenjaju, kao u svakoj igri života. Nova pravila – sudaramo se s valovima i močimo. Ni jedan ne propustiti. Ganjamo valove, bacamo se u oblake pjene.
Luka. Vezane jedrilice ne isplovljavaju danima. Muškarci ispijaju kavu ispred restorana i zabavljaju se gledajući nas ovako mokre i sretne. Klopot do kraja nepovezanih žica na jedrilicama. Smjerokazi se vrtoglave.
Hotel. Soba. Dio priče samo naš.
Okovi
Post je objavljen 15.03.2005. u 06:53 sati.