Moje virtualno ja je tjedan dana bilo mrtvo!
Tjedan dana bez kompjutera! To mi se inače dešava samo ljeti kada odem na more i zaboravim da ostatak svijeta postoji. Ona prehlada/gripa/što-već od prošlog ponedjeljka me solidno složila tako da sam ostatak tjedna provela doma, spavajući veći dio vremena. Tek za vikend sam došla u više-manje normalu. A kućni komp je ko za peh baš na remontu. Tjedan dana nisam čitala poštu, blogove, forume... ma ni igrala se... Čudo!
Zapravo čak nije bilo ni toliko teško, vjerovatno zbog količine vremena koju sam provela spavajući.
Osim što sam spavala malo sam čitala i pogledala par filmova.
Prvo sam probala gledati Kill Bill, ali sam odustala nakon prvih 15-ak minuta. Dosadno!!! Tuku se pa kažu 2 rečenice koje bi valjda trebale biti duhovite ili cool, pa se tuku... Ja inače volim takve stvari ali ovo mi je bilo stvarno previše besmisleno.
Onda sam uzela Troju. To sam jedva pogledala do kraja. Žalosno kako se od takvog materijala može napraviti tako šupalj film. Kao prvo je Brad Pitt potpuno neprikladan za ulogu. Plav među svim crnim grcima, plus moš misliti velikog ratnika s takvom kmezavom facom – bljak! Onda takozvane emotivne scene koje su površne i posve bez emocija. Naravno, s puno patetike ali bez ijedne prave emocije, bez imalo životnosti. I na kraju najgorča sol na moje rane – velike akcijske scene koje su me također ostavile potpuno ravnodušnom. Potpuno nemaštovita kamera, svi kadrovi izgledaju isto, sve snimano iz istog kuta... Scena ogromne grčke flote o kojoj se toliko trubilo je samo jedna i nije pretjerano dojmljiva. Jedna jedina scena u cijelom filmu je vrijedna pamćenja – kada trojanci načičkaju pješčanu strminu zapaljenim strijelama, a onda preko toga zakotrljaju ogromne kugle od pruća vjerovatno natopljene uljem koje planu i otkotrljaju se tako goruće, ogomne vatrene kugle, na grčku vojsku.
Zadnji pokušaj je bio Donnie Darko. E njega sam bez daha pogledala do kraja ali mi je sve nekako žao zbog toga – film je jeziv. Mislim, izvrstan je, ali toliko mi je bio strašan da cijelu noć nisam uspjela pravo zaspati. U jednom trenutku sam sanjala vlastitu mamu obuzetu nekakvim demonom kako mi se približava sa zlim sjajem u očima. Na sreću sam počela vikati u snu pa me mužić probudio i oslobodio daljnjeg mučenja. Da ne spominjem kako sam navečer po stanu hodala široko rastvorenih očiju i staklastog pogleda. Prokleta moja mašta! Ponekad se toliko uživim u nešto da se danima ne mogu otresti određenog osjećaja, raspoloženja, misli, straha. Nekad se čak uplašim da bi mi se moglo desiti da skliznem preko granice realnosti i prestanem razlikovati što je stvarno a što samo u mojoj glavi. Tako sam po n-ti put zaključila da ne smijem gledati nešto što mi je jezivo. Stvarno mi ne treba da se paranoično trzam na svaki šum!
Što se tiče čitanja, napokon sam dovršila Gospodara careva, drugi dio Sarantinskog mozaika Guy Gavriel Kaya. Uspjela me čak malo rasplakati na kraju, ali možda je to bio i pms. Dojam: stvarno mozaik – beskrajno likova, beskrajno životnih priča koje se više ili manje dodiruju i utječu jedna na drugu. Vrlo kompleksno, malo zahtjevnije za čitanje, ali vrijedno truda. Neobično, jer zapravo nema klasične glavne likove nego to mnoštvo različitih priča međusobno stvara veliku kompleksnu sliku. Nije me možda oduševila kao neki drugi njegovi romani, ali me definitivno nije niti razočarala. Zapravo mislim da mi je dala jednu novu sliku kako roman može izgledati.
I to je to. Danas sam opet na poslu, dočekala me hrpa papira... Pročitam jedan, dva pa napišem ovdje par rečenica, i tako u redovima da mi bude lakše. Sutra možda stignem nešto i pročitati.
Post je objavljen 21.02.2005. u 13:48 sati.