
Oko mene su, bez imalo obzira, sažaljenja ili stida, podigli goleme zidove. Nisam ni primijetila kada je gradnja započela, niti sam čula i najmanji šum. Sve se dogodilo tiho, neosjetno. A sada, očajno i beznadno, živim unutar tih zidova....
Neprestano mislim na ono što je ostalo vani — na poslove koje sam trebala obaviti, na puteve kojima sam mogla krenuti, na ljude do kojih sam mogla stići....sebe podsjećam na sve propušteno. Kako nisam primijetila da se prostor sužava, da svjetlo blijedi?
I što sad, kad je sve podignuto visoko, ,čvrsto, neumoljivo - ne snalazim se i ne znam kako dalje ?
nema komentara, hvala svima
Post je objavljen 20.02.2026. u 11:15 sati.