Disciplina je vještina samopromatranja koja se uči. U sebi držimo prošlost, i oživljavamo je u sadašnjosti, time sadašnjost postaje mjesto bez sadržaja, a mi postajemo istraumatizirani prošlošću. To je disciplina samodestrukcije.
Disciplina budućnosti je pak usmjerena na novi sadržaj, novo, nepoznato, znatiželju i izazove. Strah od izazova u nama pokreće disciplina samodestrukcije. Neizvjesnost nepoznatog, iako prošlost koju živimo nije ugodna, ni poželjna.
Disciplina je alat koji svatko u sebi ima, samo ga većina nas ne zna koristiti.
Kao novi bicikl u garaži koji ne voziš godinama.
Ali on je tu i uvijek te čeka.
Postoji i disciplina u ljubavi.
To je čvrsti poredak stvari.
Voljeno biće je smisao i pokretač.
Moguća je i disciplina ljubavi prema sebi.
Ako je imamo, možemo se nazvati sretnima.
Tada nijedan izvanjski događaj ne može uzdrmati našu psihu, pa ni najbliži.
Jer smo svjesni da imamo jedan život koji je potpuno naš i da postoji njegov osnovni dio koji se ne dijeli sa drugima i ostaje u pravilu djeljiv samo sa Bogom ili prirodom, stvarateljem, u šta već vjerujemo.
Disciplina budućnosti je ono što nudi vjera.
Ne mora se nalaziti nužno u crkvi ili na nekom određenom mjestu.
Prostori su za nju fluidni, ona stane svugdje i prilagođava se vremenu koje joj poklanjamo.
Čovjekov odnos prema disciplini budućnosti ga određuje.
Hoće li sutra biti samo još jedno apatično jučer ili ćemo zaista živjeti sutra.
Post je objavljen 14.11.2023. u 18:38 sati.