Na svakom koraku na internetu su oglasi o dijetama, vježbanju, receptima, lice couchevi.
Razni gurui.
Internet ti nameće svoje vrijednosti koje su lažne i sve više se počinješ osjećati nedovoljno i ružno.
Ali isto tako imamo genocid čaršije kojoj smo izloženi od malih nogu.
Šta će ljudi reći.
Moja glava je puna predrasuda.
Imam osjećaj da si ne mogu dopustiti druženje i izlazak u grad ako nisam dovoljno mršava i jer sam nezaposlena,
pa ne zaslužujem da se osjećam dobro jer ne vrijedim ko čovjek.
Moja glava je puna misli o prošlosti koje su potpuno besmislene.
I sada kada mi je dobro i dobro živim,
to me prati. Da nisam dovoljno dobra.
Da je u meni nešto istinsko ružno.
Učinim desetine lijepih gesti prema ljudima,
ali svejedno ne valjam sama sebi.
Jer sam tako naučena. Da sam loša.
To mi je uvijek majka govorila. Da ne valjam.
Uvijek je govorila: Ista si ko tetka! Dok je nisu zaklali u ratu. Bila je iz Sarajeva. Tad mi je prestala to govoriti.
Tetka je bila predivna osoba. Vedra, velikog srca, nasmijana, ali mama je na nju bila užasno ljubomorna.
Što je najgore, tetka ju je obožavala, okrenula bi se u grobu da zna šta je ova mislila o njoj i njenoj djeci.
Tetkin muž je zaklan kad i ona. O njemu je mama imala samo lijepe riječi. Uvijek ga je cijenila.
Nego da se vratim na propagandu zbog koje se želim u potpunosti maknuti sa društvenih mreža.
To je vidljivo i sad kad sam to osvijestila moram i djelovati.
Ipak ću ovaj tekst objaviti jer želim podijeliti ovo što osjećam.
Post je objavljen 04.11.2023. u 14:49 sati.