Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/danielaland

Marketing

O onome koji ostaje

Vračajući se s plaže, osjetila sam točan trenutak kad je stiglo ljeto, nisam baš bila sigurna koliko mi se to sviđa, nadala sam se da će biti odgođeno, nadala sam se još malom komadiću proljeća, ali ne, stiglo je. Nisam bila spremna, jer kad jednom zakoračiš u ljeto, kad načiniš taj korak već moraš početi pamtiti, već moraš početi skupljati, njegovati, čuvati jer već ide prema jeseni, to tako je i to je prirodan slijed stvari, a to što ja produljujem ljeto to je već sasvim drugi par rukava, zapravo nikada mi nije bilo sasvim jasno zašto se to tako kaže, drugi par rukava?!
To te nisam stigla pitati, a baš bi bilo zgodno, pitati te, mislim uživo! Imam još milijun drugih pitanja, čini se da bi bilo mudro sastaviti popis, ali ne, ja to činim uvijek na licu mjesta telepatski, odmah ti šapnem na uho i ti to pitanje čuješ, mota ti se umom pa izgovoriš na glas i svi te čudno gledaju, no sa mnom si već navikao da te ljudi čudno gledaju, jer kao što oboje znamo, ne, mene nema dvije, ne, nijedna se ne može natjecati sa mnom i da, ja sam tvoja najčarobnija na svijetu, jer to tako je u tvom i mom svijetu, tu nema pogovora i nitko ne može uložiti prigovor! A ako ga i priloži bit će odbijen!
Stalno misliš na mene, to stalno je toliko izražajno da se noćima budim i osjećam tvoj dah, osjećam tvoj dlan, osjećam tvoju kosu, tvoju blizinu, osjećam tvoje vibracije. Prije no što me uhvatiš za ruku već znam da si tu. Prije no što spustiš poljubac na moj potiljak već ga osjećam, prije no što kažeš da sam ja ta, već to čujem svojim srcem. Znam da sam sve ono o čemu maštaš i sanjaš i zato sam te oslobodila, ti tek sad shvaćaš.
Žmirim dok mi gradiš dom, žmirim dok mi spremaš iznenađenje, žmirim dok oslobađaš prostor i vrijeme za mene.
Žmirim i radujem se dok se spremaš na grandioznu gestu. Žmirim jer volim tvoja iznenađenja, žmirim jer sudjelujem u tvojoj ljubavi za mene.
Žmirim dok biram nov život u kojem razmještam namještaj, žmirim dok razmišljam gdje ćemo spavati, gdje ćemo ručati, gdje ćemo voditi ljubav i gdje ćemo činiti življenje življim i pritom se hihoćem kao djevojčica.
Darujem ti vrijeme jer je svaki korak prema naprijed kamen temeljac ove dimenzije. Tu sam te odlučila zadržati i tu sam odlučila prepustiti se.
Ne mogu ostati bez onoga kojeg želim kao što želim novi dan, novi udah zraka, novi val. Imam te i prije no što me zazoveš imenom, već podižem slušalicu na tvoj broj, već čitam poruku koju mi tipkaš kad to najmanje očekujem, piše nedostaješ mi, snažno mi nedostaješ...
Žmirim i sada dok je na ekranu otkucala ponoć i ježim se pri pomisli da me već toliko dobro poznaješ da sa mnom dijeliš strahove, znaš li da ću te uvijek ispočetka podići ako padneš? Jer ja sam tvoj pad u meko. I nekako smo od jeseni stigli do ljeta, prezimili smo, zajedno, mi zimi rođeni ljudi, jedan i dva.
Ne brini se Medo, nisi me izgubio, iako sam ti kliznula niz dlanove, to ja samo k moru idem da me jednom vrati tebi, tebi mom zemljanom čovjeku.



Post je objavljen 04.06.2022. u 23:57 sati.