Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/in-betula

Marketing

Deset pjesama zalutalih u magli i jedna novogodišnja pod čempresom

.

I.
gnjevan sam ušao u noć
i naličje sna bescjenju predao
skoro
a onda se Chiron dometnuo
nepredvidivo razorno
i razlomio kavkasku stijenu
na dva dijela
onaj dio gore gori neometano
svima koji gube
kad gubljenju nema kraja
a dio dolje u gnjevu orla
grli noć krijesom
do zore što se želji spaja
od oboda kruga
kamo život
nutrinu jarom joj skraja

II.
ove zapuštene misli
u obruču Mjesečine
ne daju mira
značaj
nekad uglavljen u njima
iščezao je
i sad pabirče nasumično prizore
po rastrganim sjećanjima
bez jasnog cilja
tanak stijenj instinkta
dogorijeva
rastrzanim plamsajima
nepouzdan
utrnut će se
kad
osvoji ga jači obruč
pijeska, paučine i dima

III.
nakon suncostaja
ustat ću mirniji
zahtijevam bolnija praskozorja
tražim opsjene ubjedljivije
od sivila dana
kojima ću se moći prikloniti

pokušat ću zaboraviti
poredak u kom se svijet obrće
predvidljivo tijelom
sve izvjesno i sigurno
zapostavit ću
gurnuti na marginu podnošljivosti
a sve ono žudnji očekivano
što se u mračnim hodnicima svijesti
doima elegantnim sjenama
kojima se treba približiti
sve ono zaslađeno očekivano
koje se duguje pragmatičnoj želji
sve to ću odložiti
među zamke koristoljubivosti

IV.
kad ti netko uđe pod kožu
u ključnu kost, abdomen
međ' rebra
a nije tamo svojevoljno
onda, putniče
to je samo tvoj problem
i samo tvoj daimon
tada nemaš što licitirati
a blef sa slabim kartama
bez aduta
ne će proći u nadmetanju
požališ li se djelitelju
smatrat će da si religiozni analfabet
i s tom etiketom
dočekat ćeš slijedeće dijeljenje
ako ga bude
jer vremena su grozna
nitko ne čuje simfoniju života oko sebe

V.
najduža noć bila je bez sna
uzalud dizao sam pogled gore visoko
tražeći znak gostoprimstva
Mjesečina me hladno prezrela
ostao sam joj poziv na čekanju
na trgu polarizirane svjetlosti
tek nedovršena crno-bijela skica
započetih razgovora
s kojom nisam znao što ću
noseći ju u naručju misli bezdanu
nema se kamo krenuti buđenjem
poželjeti dobro jutro
tek automatizam navike pokreta
pridržava osovinu svijesti u ležištu
tek pokoja riječ solilokvija
obrne se zvučno s ehom
podebljavajući prazninu istisnutih riječi
sve to vodi intubiranju
prisilnom vegetiranju
pomislim: ne idi mrtvim stvarima visina
zavodljive su nepoznanice bez stuba
a lebdjeti ne umiješ više
ne približavaj se tuđim blagoslovima
kad krivovjerje nosiš bez straha u pogledu
ova simfonija života još uvijek
skuplja svoje note za izvedbu

VI.
ako zastaneš
razmišljajući o nebitnim stvarima
o onima koje se preskaču u ovim vremenima
heuristički jednostavno
izgubiš mjesto u redu
kasniš hodogramom uspjeha
bez mogućnosti nadoknade
ako zaostaneš
oćutjevši se u nekom drugom
prestaneš uočavati važnost cijena stvari
bitnih i nebitnih svima
negdje si drugdje kamo nisi trebao stići
i ne razumiješ riječi upozorenja
ništa se ne zna
a od svega drugačija je os
u kojoj misli tale se do oblika
ne prepoznaješ se više u njima
ali dodiri su ugodi razgovora skloni
i njima se može vjerovati do pogibelji
oćutiš a ne shvaćaš moć vrijednosti
u kojoj su početak i kraj identični blizanci
i to što na tlu stojiš čvrsto
a u snu još čvršće obujmljen buđenjem
ne razumiješ

VII.
na badnjak
dan se odmetnuo u modrom svjetlu
sa zakašnjelom bistrom Mjesečinom
zaboljelo me nešto u abdomenu
u slabinama se usjeklo
odnekuda
i na trenutak ubilo pogledom
možda sam prestao gledati razumljivo
i prijesne istine kušam
a kao ništa se nije dogodilo
možda iscrpljivanjem nerazumijevanja
usred traganja
koje nikada ne će prestati
žalujem za glasom
kojega nikada ne ću čuti
a sanjao sam ga buđenjima
u razgovorima koji nikada ne će prestati
a možda nije pravi trenutak
nepoznatoj ispovijesti
ugledati odmetnutu svjetlost dana
u zrcalu Mjesečine
stvarnost je lomljiva u klijetkama
sipka u kapilarama
nastavi dalje, putniče
dok se ne slomi
iscuri

VIII.
ovaj stijenj još ne dogorijeva
poput krijesnice vjeruje si krilima
ili tako zamišljam
apokrifno se ispisujući
s uvjerenjem kako poredak je stvarnosti
do mene nebitan
i sve ove licemjerne zakonitosti
nemaju vrijednost
iako ih svi rado prihvaćaju
plašeći se razlika i različitosti

ja - crn, ti - bijela
kao opruga ludosti u smisla svega
nepremostivo shvaćanje je
na dvjema obalama
to se ne dopušta, ne smije
i ne oprašta
božica Maat odlučit će
o svrsi ove sjene
ima li joj spasa na zidu špilje
a sve što se utrobom uokviruje slutnjom
gubitno li je
ili opravdan razlog
za ispružiti ruku?

tko znat će, staljen u prašini svjetla
što sjaj je
a što sjaja sjećanje?

IX.
posljednji sunčev dan
ove godine
počeo je kišom
ispire ljutnju i bijes
otapa sumnju
reljefu do obraza
koji će se osmjehnuti
možda sasjeći
svaku dvojbu žarištima očiju
i pogled zasićen sjenama
izbistriti
novo vrijeme dolazi slutnjom
u beztežinskom stanju
kad lebdjenje je posljedični tijek
prečvrstom prianjanju tlu
i kad svi kristali smisla
preoštrim bridovima iskrvarili su umom
ne nalazeći si sklad do sjaja
s luči unutar izlomljenih rebara
ne nadmeći se!
poručuje dodir k svetoj toplini bića
lišen ovdašnjih aureola razmišljanja
a krenuo je samo s jednom mišlju
u kojoj će eksplodirati
osvajajući si značaj
nedostajanja budućem vremenu

X.
snijeg je skrio detalje
ostali su oblici
u kojima apstrakcija uma divlja
ljudi su drugačiji
u njima zavjese snijega
otkrivaju skrivene sadržaje
i užaruju ih istakama raspoloženja
prošlosti buknu kao potresi
i rasjedine pokažu bridove
zbijene snage i moći
strah je tada neodoljivo naručje strasti
i nespojivo će se zbližiti
ditirambom neizvjesnosti

kako se obuzdati
u vatrometu dionizijske naklonosti?
upregnuti misli?
osjećaje osedlati?
a nitko ne može zaustaviti um
u vrtlogu bića
niti odoljeti ubrzanju
koji se nagonu lijepi

daj, putniče!
prepusti se svojoj kobi
ne razmišljaj o stranama svijeta
lebdi zaboravljenim vilinskim orbitama
i iscrpi se sjajem s njima

XI.
u čempresu nad humkom
stražari zimska ozvjezdana noć
s njom žalujem
razdvojen od onog
što sam bio
i nije lako opet kroz isto proć'
po slojevima
gdje umiralo se
dio po dio
sad zaogrnut samo svodom
u hladnom pogledu
bez osiona tijela i krvi vreline
čekam da se ognjište osjećaju
dosljedno i neprimjetno utrne
kraljevi u pojasu
sestrice plesom
svjedoci su mi
nepoznavanja svega namjerom
ne znam vidjeti
pokret dodiru koji san
u ždrijelo stvarnosti baca
ne osjećam proždiranje
tihog bila otkucaja
ništa pod čempresom ne znam
i nemam
dok tišina drobi se
i sa mnom spaja





Post je objavljen 30.12.2021. u 00:44 sati.