Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Tomislav B
Zaljev je bio velik, bila je to poludivlja obala podalje od mjesta.
Sive stijene su se dizale u brijeg sa gustom, borovom šumom. Oko zaljeva, u hladovini borova je išla betonska šetnica i ljudi bi došli iz mjesta i hodali tom šetnicom, pa bi se spuštali do mora na kupanje.
Bio je kolovoz i sive stijene su bile posute šarenim mrljama od ručnika i suncobrana, a more je bilo istočkano glavama kupača i ružičastim jastucima za napuhavanje u obliku flaminga i šarenih lopti kojima su se dodavala djeca, smijući se i dozivajući se.
Sjedio sam kao i uvijek sam, na ručniku između grota, posve gol, zamišljao sam da su neka prošla vremena, da je sve drugačije, da ja nisam ja već netko drugi.
Točno preko puta mene, na drugoj strani zaljeva bila je velika stijena, ispod nje usječena prirodna malena lučica.
U lučicu se nije vidjelo sa okolnih stijena, a nije se vidjelo ni sa šetnice, jer je gore rastao gusti grm. Ispred te malene plaže, na valovima se ljuljuškao gliser.
U lučici sam vidio siluete malih ljudi. Mladić i djevojka.
Palo mi je na um da je to mladićev gliser i da je on vozio tu djevojku po moru uz obalu, bila je to uzbudljiva vožnja, puna kapljica i podvriskivanja, a tada su se skrasili u toj ugodnoj, skrovitoj, uskoj uvalici.
Spazio sam kako je malena silueta djevojke ustala. Mladić je ležao na ručniku.
Vidio sam kako djevojka, sa moje točke gledišta malena kao barbika, iskoračuje iz gaćica.
Kako staje ispred Kena. Stajala je tamo neko vrijeme.
Tada ga je opkoračila i sjela na njega.
Okolo je bio ljetni dan na plaži, gledao sam preko zaljeva lutkice kako se miču u daljini.
Ustao sam i odjenuo se.
Krenuo sam gore po stijenama, stupio na šetnicu. Skrenuo sam sa šetnice gore, pored stabala borova uzbrdo, po grotama prekrivenima suhom travom i iglicama.
Uskoro je nastupilo suho žbunje. Hodao sam uzbrdo, suho žbunje je postalo drače.
Igle su me vukle za kratke hlače i osjećao sam ih kako ih deru, grebu me po nogama. Osjećaj pečenja po listovima i gležnjevima.
Cvrčci su bili zaglušujući, poput ogromne tave pregorjelog ulja koje vrije.
Cijeli život sam bio sam. Još u školi sam bio osamljenik. I na faksu. A i sada radim posao od doma.
Ranije sam ljeti, svih ljeta, pokušavao stupiti sa nekim u kontakt, ali oko mene je bio mjehur.
Doslovce sam imao osjećaj da je oko mene ogroman mjehur od malo zamućenog stakla. Taj mjehur bi se stvorio kada bih pristupio ljudima. Osim tog čudnog izobličenja vida i zvuk bi postao prigušen.
Zapitkivao sam ljude da ponove ono što su rekli, jer ponekad ih doslovno ne bih čuo. Ljudi su mislili da sam nagluh.
Gledali su me čudno i na stranu i nastojali prekinuti kontakt. Točno sam vidio kako razmišljaju da se maknu negdje drugdje od mene. Dozvolio bih im to.
Kao po nekoj inerciji dolazio sam na more svako ljeto. Maštao sam o kontaktu, a nisam znao što ću. Vreva plaže me smetala.
Mislio sam da sam se pomirio. A onda sam vidio ono i nekako, neko nezadovoljstvo se na mah probudilo u meni.
Hodao sam uzbrdo i šum valova i ljudski glasovi postajali su sve tiši. Baš dobro.
Probio sam se kroz drače i grmlje. Tada sam se upleo u paukovu mrežu. Paukovi, bilo ih je na sve strane, visjeli su sa grmlja i grana, male, koštunjave stvari sa nacrtanim križem.
Skidajući paučinu sa sebe, izbio sam iz grmlja i trnja u prorijeđenu borovu šumu.
Čak je i cvrčanje ostalo iza. Odlučio sam da ću se odmoriti ovdje. Nema nikog da me smeta.
Postavio sam ručnik na tlo, pored njega torbu sa stvarima i sjeo. Uokolo, stari borovi. Iz tla sa suhim iglicama su provirivale sive stijene. I dalje po šumi su bile gomile nabacanih sivih stijena, kao da ih je neki bager iskrcao, ali vjerojatno su tamo oduvijek.
Sjedio sam neko vrijeme. Nisam znao što bih. Palo mi je na um da se izdrkam.
Ustao sam i otišao do nekog bora, skinuo hlače i počeo ga natezati. Pokušao sam zamisliti nešto, neku erotsku sliku, neku ženu. Ali nije mi padalo na um ništa. Potpuna praznina.
Neko vrijeme mi se nije dizao, ali tada se konačno digao, valjda radi fizičkog podražaja.
Drkao sam i došle su i slike, ali bile su to slabe slike. Dva lika kako se jebu. Ali nisu bili razaznatljivi. Bile su to dva lika nalik na lutke iz izloga, bez odjeće, kako se mehanički trljaju jedna o drugu.
Nisu imali spolnih obilježja. Nisu imali ni lica. Dvije voštane lutke.
Svršio sam, bez užitka. Bio je to grč. Sperma se cijedila sa kore bora. Nisam ni navukao kratke hlače, samo sam stajao tamo u šumi, sa kitom iz koje je kapalo po iglicama.
Tada sam na tlu opazio kako se nešto miče. Bio je to stvarno veliki kukac, debelog oklopa metalno- plave boje.
Odjednom sam se sjetio zabave iz djetinjstva, kada bih ubijao malene životinjice.
Uhvatio sam ga rukom. Za ovog kukca sam smislio nešto posebno.
U blizini je bila jedna velika paukova mreža. Pauk je bio posebno velik. Ličio je na malenu šišarku sa bijelim križem i sa osam nogu.
Prišao sam i stavio plavog kukca na mrežu. Zalijepio se i počeo micati nogama. Zanimalo me kako će ga pauk ubiti, jer kukac je također bio velik poput pauka i sa debelim, tvrdim oklopom.
Pauk se u jednom trzaju spustio do kukca i nije ga ugrizao nego ga je počeo vrtjeti i omatati nitima. Plavi kukac je uskoro bio omotan u bijelu čahuru veličine manjeg jajeta.
Pomislio sam da je gotovo, ali uto, bijela čahura se raspukla na jednom kraju i iz nje je izašla glava i kukčeve trzave noge.
Pauk se opet spustio i opet ga počeo omatati ljepljivom svilom. Kukac je micao nogama i neprestano kidao niti. Vidio sam se da se umara, da gubi bitku. Ali nije odustajao.
Gledao sam zabavljen tom upornosti. Tada sam svrnuo pogled na stablo pored kojeg sam drkao. Odjednom mi se kosa digla na glavi.
Sperma je bila crna i migoljila se.
Primaknuo sam i vidio da je sperma puna mrava koji su se gostili.
Tada sam pogledao uokolo i odjednom, započeo sam vidjeti detalje kojih prije nisam zapazio.
Kako nisam zapazio da je većina raslinja oko mene bilo suho? Mrtvi trupovi borova uzdizali su se kao stupovi u nekoj izgorjeloj dvorani, iglice krošanja bile su suhe i žute.
Na tlu pored mog ručnika opazio sam sitne bijele kosti. Malo dalje na tlu je bila mala napukla lubanja s kljunom. Opazio sam kako je tlo oko mene izrovano i jalovo.
Ništa se nije čulo ni micalo, jedino se onaj siroti kukac u mreži batrgao iz svilene čahure, da bi uskoro opet bio udavljen u novim ljepljivim nitima.
Uzeo sam s tla grančicu i zahvatio kukca iz mreže, poderao mrežu i bacio kukca na tlo. Začas se iskoprcao iz niti i odgmizao po tlu.
Pauk je visio u poderanoj mreži kao da se ništa nije dogodilo. To je jezivo kod paukova, izgledaju kao mrtve stvari.
Bilo mi je mučno.
Obukao sam kratke hlače. Započeo sam spuštanje prema obali.
Kroz raslinje je prosijavalo sunce i plavetnilo i čula se cika i smijeh.
Post je objavljen 30.11.2021. u 19:40 sati.