Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: WomCat
Kiša počinje ritmično odbrojavati taktove svoje uspavanke. Ona kreće na svoj put. Kao da ulazi u stotinu puta viđeni film, u isto mjesto, među iste ljude u istu radnju i nastavlja istim korakom.
Stepeništa su bez pola stepenica, vrata se ne otvaraju ako uđeš u pogrešnu kuću, sobu ili stan, a iz rupa možeš izaći samo ako nećeš pogledati niti jednom iza sebe.
Valjda tako izgleda i svačiji prosječni košmar.
U čemu je njen bio posebniji?
U njenoj noći, ona sanja kako se oblaci skupljaju brzinom tornada. Sjela bi onda u auto i počela da bježi pred olujom. Usput su joj farovi osvjetljavali lica uplašenih ljudi koji su joj u mislima nekako govorili da požuri, da će zakasniti.
Kiša je nemilosrdno udarala krupnim kapima poput kamenja, po autu i ta čudna klaustrofobija gušila ju je u toj toploj zaštititi i privlačila na način da se bori sa željom iskočiti napolje i primiti te udarce svukuda po sebi. Baš onako, kako oni koji se boji visine odjednom na litici poželi skočiti ubjeđen da će mu to prijati i donijeti olakšanje.
Lica ljudi, kako su se odmicala, u snu su poprimala čudovišne izražaje. Kao da je njihova prava priroda izbijala iz njih dok bi sklonili to lice lažne sućuti iz dometa oštrijeg pogleda.
Dok bi ih samo čula, vidjela ih je onakve kakvi zapravo i jesu. Ljudi su najgora čudovišta, pokojna baba joj je kao suvozač tog časa to govorila. Moj brat je jednom naišao na duha, neki tatar, vele zakopan tu, ubijen-nastavila je mrtva baba. Konj mu se uplašio i nije htio proći, jedva su se spasli. Poslije mu je palio svijeću za dušu. Znaš, mala, oni što umru tako , ostanu zarobljeni s nama,nit mrtvi, nit živi.
Napokon i baba je ušutila , a nebo je sasulo sve što ima u bujicu za koju je mislila da će odnijeti i sam auto i nju i mrtve pretke ako ih još ima sa njom tu zatvorenih.
Otvorila je oči u užasu. Kiša je udarala nemilosrdno po autu. Otac je bio za volanom i nijemo plakao. Po cesti je već tekla bujica vode, no njoj se onako još u polusnu činilo, kao, da ako bi on prestao plakati i kiša bi mogla prestati padati.
Dok se zaustavio izjurila je napolje na kišu . Prilazili su joj ljudi. Samilost u njihovim očima bila je loše namještena, izrazi lica pogrešno savijenih kutova usana. Jbmu, trebaju bit prema dolje, a ne suzbijati osmjeh.
Zvijeri, zvijeri, vrištala je iznutra, dok je igrala igru nemetnutu vaspitanjem.
Kao da se svijet obojio u crno i bijelo i niti jedna druga boja nije mogla da se probije kroz tu prljavštinu.
Vidjela je onda njega, to drago biće, brat njenog oca, stajao je kao svijetli stub u sred svega. Njegove plave oči su bile kao svetionik, a osmjeh koji je pokrivao bol, jedina svijetla slika koja joj je trebala.
Kiša je padala i prodirala joj kroz kosti, stapajući joj se sa krvi i hladeći je i razvodnjavajući je do nepoznate slabosti.
Plave oči su joj rekle, prestaće. Jednom će prestati.
Još nije, no i dalje se nada. Napokon, ne može neprekidno padati, zar ne?
Post je objavljen 26.10.2021. u 17:41 sati.