Napor je trpjeti iste i pokoravati im se.
(fg.84b)
Djeca su najveća radost svijeta..- malo je onih koji se s time ne bi složili, a ja nisam jedna od tih. Da djeca mogu biti i pravi monstrumi... ne znam koliki bi se usudili to reći, ali ja nisam jedna od tih koji ne bi.
Zvali su ga Debeli Ivo. U vrijeme mog djetinjstva bilo je manje pretile djece no danas. Više se igralo na svježem zraku i zdravije hranilo, pa bi se u svakom razredu našlo eventualno jedno ili dvoje punašnije djece.
Ivo nije bio punašan, on je bio ogroman. I sada ga vidim: uvijek kratko podšišan na potiljku, u prugastoj polo-majici uvučenoj u bež hlače, na kojima je remen toliko visoko bio podignut da su rubovi nogavica dosezali tek do nožnih zglobova. U crnim mokasinama i svijetlim čarapama koje su se jasno vidjele ispod hlača, svakog dana je jednoličnim korakom stupao do škole, povremeno popravljajući teške 'pepeljarke' koje su mu klizile sa vječito oznojenog lica. Ivo je bio toliko slabovidan da je i pored naočala knjigu morao približavati očima na nekoliko centimetara ako je iz nje namjeravao nešto pročitati. Uz to, to sam kasnije saznala, imao je i diabetes i bolesne bubrege. Zbog svoje debljine često je bio predmetom neslanih šala među djecom. Jednom prilikom sam i ja mami sa smijehom prepričavala neku 'zgodu', očekujući kako će se i sama nasmijati, i iznenadila sam se kad je 'eksplodirala' , očitala mi bukvicu i zabranila da se ikada više izrugujem bolesnima. Tada mi je pojasnila kakva je njegova bolest i kakvo je to stanje. Pokunjila sam se .. ali lekciju sam zapamtila.
Ne sjećam se više, bili smo djeca oko deset godina i trčeći izlazili iz crkve, s vjeronauka koji nam i nije bio nešto drag, ali u našoj sredini je bio obavezan, i primijetila nekakvu gužvu ispod stabla kestena. Nekoliko dječaka je okružilo uplakanog Ivu i štipkali su ga za: trbuh, stražnjicu i prsa koja su zbog njegove debljine nalikovala na prave ženske grudi. I dok je on plakao i molio da ga puste, oni su se samo smijali i ludo zabavljali.
Sjetivši se mamine lekcije povikala sam na njih, ni trenutka dvojeći kako nisam u pravu. Naravno, zaigrana grupa ne bi poslušala jednu djevojčicu samo tako, kako je i bilo - vječni kolovođa te grupe, omanji bundžija, također s debelim staklima naočala, ali koji se znao prikloniti svakoj situaciji, iskoristiti svaku priliku, i koji je s grupom iza leđa uvijek bio nevjerojatno hrabar, okrenuo se prijeteći prema meni i drsko pitao što hoću. Ja, pak, nikada nisam bila ona koja bi si dopustila strah, barem ne u ovakvim situacijama (za takve prilike sam već tada uzgajala nokte kao oružje, i ne jednom se njime poslužila), ali sam tada procijenila da bi bilo pametnije zaprijetiti roditeljskim autoritetom, kao i onim koji je netom ostao iza crkvenih vrata. Procijenili su i oni da bi bilo pametnije 'ne izazivati Vraga', pa su se nevoljko udaljili.
No, dogodilo se tada nešto što nisam očekivala, pa sam se ponovno našla na kušnji. Još uvijek uplakan Ivo povukao me za ruku i pitao može li sa mom dio puta, do moje kuće. Ja, frajerica kako sam se tada voljela vidjeti, štrecnula sam se malo... pa kako ću ja sad proći kroz selo s njim, što će reći druga djeca, pomislim, i pokušam se izvući, slagati da idem na drugu stranu... No, taj trenutak slabosti je trajao stvarno kratko, i onda sam se uspravila, pomislila - mogu ja to - i pošli smo.
Ivo je i dalje cijelim putem nezaustavljivo jecao, a kada smo došli do moje kuće zatraži je malo vode i onda nastavio svojoj.
Nekoliko mjeseci kasnije, pred sam kraj školske godine, naglo je prestao dolaziti. Trajalo je to svega nekoliko dana, a onda smo obavješteni da je umro. Rekli su nam da dođemo pred školu gdje ćemo zajedno otići na sprovod, u dvoredu, kako smo i nače svugdje išli.
Bila je to moja prva mala smrt, i nisam znala što ću s njom. Zapravo, nitko nije znao što bi... pa smo se putem čak i smijali, pa onda malo, upozoreni, ušutjeli... pa bi se ponovno smijali, pa onda malo pokušali shvatiti ozbiljnost situacije, ali, male smrti ni odrasli ne razumiju, a kako bi djeca...
I nisam razumjela. Nisam posebno doživjela ni gomilu ljudi, ni majku crvenih očiju bez suza, jer su valjda sve već iskapale, niti jedan muški glas koji je rekao - A hvala Bogu, prestao se mučiti - jer ako se prestao mučiti, onda je to dobro...?
Stajali smo malo sa strane odsvirala je glazba, i pošli smo kući. Moja prva mala smrt... i moja prva... al' nije me ona ubila, ubila me druga nekoliko godina poslije.
Jedna mala, i jedna velika.